Podržite nas!

Abortus je doista ubojstvo! Ma koliko neki željeli da šutimo o tome!

08.12.2014 15:20

Nikolina Nakić odgovara na napade na svoj tekst o abortusu radi kojeg je prijavljena Vijeću časti HND-a. Razlog je bio da je tekst uvredljiv prema ženama koje su počinile abortus te da se u tekstu iznose netočne statistike. Želimo ponoviti Nikolinine riječi svim našim čitateljicama koje su imale iskustvo abortusa jer osim zalaganja za živote nerođenih (prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu se radi između 40 do 50 milijuna abortusa godišnje, što znači da se svakog dana dogodi otprilike 125.000 namjernih abortusa širom svijeta!) svrha našeg pisanja istine o abortusu je sljedeća: „Ja sam žena i duboko suosjećam sa ženama koje su taj izbor učinile. Želim učiniti sve što je u mojoj skromnoj moći da osvijestim što taj čin u sebi podrazumijeva, jer imam osjećaj da mnoge u svom jadu i naizgled bezizlaznoj situaciji ne raščlanjuju do kraja svoju odluku. Reagiraju u panici. Ne smijemo ih osuđivati, nemamo na to pravo – na nama je da im pokušamo pomoći,  jer pomoć – i informacija – je upravo ono što je njima potrebno.“


Dragi čitatelji, došlo je vrijeme da se ponovno očitujem vezano za prašinu koju je podigao moj tekst o abortusu iz veljače 2014. godine, a koji je prije nekih sedam dana naglo postao “uvredljiv” i kao takav prijavljen Vijeću časti HND-a.

Očitovala se uvrijeđena stranka, očitovao se (prema meni) HND, u zbilja kratkom roku od 24 sata (stvarno sam se zapitala spavaju li ti vrijedni ljudi?) i mislim da je vrijeme da na tu temu i ja reknem koju riječ.

Tekst iz veljače osobna je priča kroz koju sam dala neka svoja razmišljanja o abortusu. Vrijedi li onda ponovno pisati o istoj temi? Svakako. Abortus je svojevrsna tabu tema koja se događa, ali se šutke gura pod tepih. Dakle oni se svakodnevno u našoj zemlji rade, i to u povelikom broju, ali se o tome ne govori. Onaj tko iole pokuša na jasan, odlučan i nedvosmislen način beskompromisno progovoriti o toj vrlo bolnoj temi, vrlo vjerojatno će biti ušutkan (ili će ga, kao u mojem slučaju, pokušati ušutkati ). Psssst! To je nezgodna tema. Bolje je šutjeti.

Međutim, imam jedan ozbiljan problem. Ja naprosto NE ZNAM ŠUTJETI. Počevši od sitnih stvari pa prema onim krupnijima (na cjevanici  lijeve noge imam neprolaznu modricu nastalu od suptilnog lupkanja mog zakonitog ispod stola kad primijeti da duboko udahnem spremajući se elaborirati neku temu u možda za to neprikladnom trenutku).

Možda je trenutak dok čekam očitovanje i časni sud HND-a po pitanju „sporne“ kolumne isto tako neprikladan, no ne mogu si pomoći. Osjećam snažnu potrebu da se očitujem i svojim vjernim čitateljima. Vas u ovoj priči smatram bitnijima.

Prigovori koji su upućeni tiču se sljedećeg: optužena sam da sam žene nazvala ubojicama, da sam iznesla netočne podatke (o broju abortusa) i da je cijeli tekst utemeljen na fanatizmu.

Krenimo redom: svatko tko je pročitao moj tekst mogao je jasno vidjeti da ni na jednom mjestu žene nisam nazvala ubojicama, već osobama koje su učinile pogrešan izbor koji će ih progoniti kad već bude prekasno. Kad ne budu mogle vratiti vrijeme, koliko god to one možda željele.

Ja sam žena. Kao takva, duboko suosjećam sa ženama koje su taj izbor učinile. Želim učiniti sve što je u mojoj skromnoj moći da u što većoj mjeri osvijestim što taj čin u sebi u biti podrazumijeva, jer imam snažan osjećaj da mnoge u svom jadu i naizgled bezizlaznoj situaciji ne raščlanjuju do kraja svoju odluku. Reagiraju u panici. Ne smijemo ih osuđivati, nemamo na to pravo – na nama je da im pokušamo pomoći, jer pomoć – i informacija – je upravo ono što je njima najviše potrebno.

Ne smatram, dakle, te žene ubojicama, već nesretnicama koje su u tom trenutku svog života pomislile da je prekidanje života vlastitog nerođenog djeteta za njih jedino i kao takvo najbolje rješenje.

No, smrt nikada ne može biti rješenje, samo život. A abortus  JEST ubojstvo, što god netko mislio o tome.

Je li „ono“ čemu se medicinskim postupkom prekida život ljudsko biće? Da.

Je li „to“ čemu se prekida život prije tog postupka bilo živo? Jest.

Ne znam za vas, ali kako se ovdje ne radi o prirodnoj tj. naravnoj smrti, nasilni prekid ljudskog života ja nazivam ubojstvom. Voljela bih naći manje drastičan izraz, ali bih onda bila poput Hitlera koji je plan eliminacije milijuna ljudi u holokaustu nazvao „Konačnim rješenjem“. Dakle nazovimo stvari pravim imenom.

Mnogo sam puta imala priliku pročitati da plod u toj dobi (pričamo o dobi do deset tjedana) ne osjeća bol. Kako se još nijedno djetešce nije vratilo iz mrtvih da nam objasni je li ga boljelo ili nije dok su mu čupali ruke i noge, okrenut ću se spoznajama koje nam znanost, zahvaljujući sve savršenijoj UZV tehnologiji, može podastrijeti. Jeste li znali da plod star osam tjedana radi tzv. obrambene radnje? Trzne lišcem ako ga dotakne pupčana vrpca i okrene ga na drugu stranu. To se dešava iz razloga što su u mozgu već nastale sive stanice koje se međusobno povezuju, stvarajući osnovne živčane putove. Da, to radi plod star osam tjedana. Bojim se i pomisliti što radi beba stara 25 tjedana koja dan i pol mora boraviti i piti hipertoničnu otopinu soli, jer se ispostavilo da ima Downov sindrom, a majka je odlučila da ga ne želi takvog. Kakve li obrambene reakcije ona može imati?

Podaci o broju abortusa u Hrvatskoj godišnje također su zanimljiva tema. Prema podacima HZJZ-a za 2013. godinu namjernih (na zahtjev žene) prekida trudnoće bilo je 3816, što je nekih 35 % od ukupnog broja trudnoća koje nisu završile porodom živorođene bebe. 20 % otpada na spontane pobačaje, a 45 % na ostale (npr. medicinska indikacija). To nas dovodi do brojke nešto veće od 10 000 godišnje, čime smo po stopi pobačaja zemlja s najnižom stopom u EU. Kako po službenim podacima ginekoloških ordinacija primarne zdravstvene zaštite 10 % Hrvatica fertilne dobi koristi kontracepciju, čovjek bi očekivao demografski procvat, pravi baby boom u Hrvatskoj. Je li kod nas to slučaj? Nije. Broj rođenih beba u stalnom je padu, od 44 000 rođenih 2008. do 39 000 rođenih 2013. Ili su Hrvatice postale generalno neplodne, ili je broj prekinutih trudnoća znatno veći od službeno prikazanih. Tvrdim da je on barem 3-4 puta veći od službene brojke, iz razloga što se taj čin često radi bez ispostave računa na mjestima koja su za to zabranjena i u trenutku koji takvim nije prikazan. Tome svjedoči akcija „Ordinacija“ od prije par godina kada je uhićeno sedam varaždinskih ginekologa zbog činjenice da su prekidali zdrave trudnoće, novac uzimali za sebe a na štetu HZZO-a. Bojim se da je moja brojka još i skromna.

Tu je još i zamjerka da se kroz tekst provlači fanatizam. Ovdje ću se morati posuti pepelom i reći da sam kriva za optužbu. Ako je ustati u obranu nečijeg (pogotovo nekoga tko se ne može braniti sam!) života fanatizam, onda sam ja upravo to.

Žene su gospodari vlastitog tijela. Zaista jesu. Ako mi se ne sviđa moj nos, dat ću ga uljepšati. Mogu donirati bubreg ili izvaditi jajnik, još uvijek se radi o mome tijelu i nitko neće i nema pravo preispitivati moj odabir. Međutim, dijete koje 9 mjeseci raste u maternici da bi tada izašlo van nije ženino vlasništvo i nije njezino tijelo. Ono je NOVA OSOBA s potpuno novom DNK i nitko, ponavljam nitko nije i ne može biti gospodar života i smrti te nove male osobe.

Svijet, moral i etiku smo preokrenuli naopačke. Umjesto da se svim snagama borimo da država aktivnom politikom (znači materijalnom i moralnom podrškom) štiti najmanje i najugroženije, da pomogne prestrašenim ženama ostavljenim od partnera i obitelji, oni koji bi to trebali učiniti troše naš novac na basnoslovno skupe aute, mobitele, nove urede s luksuznim kupaonicama, štoviše još i ono što potroše krivo prikazuju. Što mi činimo, kao društvo? Okrećemo glavu na drugu stranu nazivajući pobačaj ljudskim pravom radeći tako paradoks svih paradoksa: pravu na život pretpostavljamo smrt. Biramo smrt, umjesto života!

Kao žena i kao majka željela bih apelirati na sve da dobro razmisle o svemu što sam napisala. To je tema o kojoj se mora pričati, koju si moramo osvještavati i od koje ne smijemo bježati jer nam je nelagodno. Nemamo to pravo.

Pobornici prava na pobačaj pozivaju se na provedbu zakona donesenog davne 1978., zakona koji je donesen u bivšoj totalitarnoj državi gdje nije bilo pluralizma i dijaloga, kao ni javne rasprave. Vlastodršci su donijeli  zakon i svi su imali biti kuš. Smatram da je u 21. stoljeću konačno došlo vrijeme za pravu javnu raspravu u kojoj bi se oglasila struka, javnost i gdje bi  građani i građanke RH konačno dobili priliku reći što zaista misle o tome. To je bit demokracije.

I dok Vijeće časti prosuđuje imam li časti ili nemam, ja ću za svaki slučaj – dok još imam časti – ponoviti:

Abortus je ubojstvo.

Abortus je ubojstvo.

Abortus je ubojstvo.

Ma koliko mi šutjeli o tome.

Nikolina Nakić |

Izvor: Bitno.net

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!