Podržite nas!

Bečki psihijatar i psihoterapeut o ranom i općem spolnom odgoju u školama: „Psihološki gledano, radi se o metodama kojima se služe pedofili“

20.04.2017 16:00

Bečki neurolog, psihijatar i psihoterapeut, dr. Raphael Bonelli, u nedavnom je intervjuu potvrdio ono što je 2013. godine u Hrvatskoj, dolaskom dr. Judith Reisman, raskrinkano u vezi tzv. liberalnih spolnih odgoja. Liberalna 'pedagogija' pokazuje se kao potpuno promašena, a psihološki gledano, radi se o metodama kojima se služe pedofili: djecu se zbunjuje mnoštvom prijevremenih i neprikladnih informacija o seksualnosti, zbog čega postaje žrtve tih trauma i razvijaju nezdrav odnos prema seksualnosti. Potom postaju potencijalne žrtve samih pedofila ili i sami postaju počinitelji pedofilskih kaznenih djela. Na kraju, dobivamo zatvoren krug i spregu liberalnih spolnih odgoja, širenja spolnih bolesti i spolno razvratnih i problematičnih pojedinaca s čijim sve većim brojem i sve veći dio društva postaje imuno na takve sadržaje. Tako postupno, ono što zapravo je i što je nekada bilo nezamislivo i nenormalno, postaje prihvatljivo i normalno. 

 

„Neka djeca su snažno traumatizirana“ – misli bečki neurolog, psihijatar i psihoterapeut dr. Raphael Bonelli.

U članku Stephana Baiera objavljenog u njemačkim katoličkim dnevnim novinama „Die Tagespost“, dr. Bonelli smatra da pedofili najčešće djeluju po modelu u kojem se djecu obasipa mnoštvom informacija o seksualnosti.

Što se događa u psihi devetogodišnjaka ili desetogodišnjaka kada ih se u školskim radionicama suočava s različitim seksualnim praksama?

 „Rezultat toga može sezati od zainteresiranosti do zbunjenosti. Problem koji sam primijetio u pristupu je taj što se djecu u osnovnoškolskom uzrastu suočava sa seksualnošću na način da ih se sve trpa u isti koš. Takvim postupkom neka su djeca snažno traumatizirana.

Kao psihijatar, mnogo radim sa žrtvama seksualnog zlostavljanja te je u tim slučajevima seksualizacija djeteta kao žrtve, također, dio zlostavljanja. Dijete se, u dobi neprikladnoj za njega, suočava sa seksualnošću, ono reagira zbunjeno te ga se tako sve više dovodi do toga, što počinitelj kasnije namjerava provesti u djelo.

Kada, pak, na primjeru ciljanih skupina promatramo ponašanje djece, možemo ustvrditi da zlostavljani osmogodišnjaci ili devetogodišnjaci reagiraju s posebnom zainteresiranošću prema seksualnosti. Uočljiva, nezdrava zainteresiranost je, pak, simptom njihove traume. Takva patologija u nastavi zahvaća tada i zdravu djecu. Posljedice mogu biti dugoročne psihičke smetnje sve do odrasle dobi.“

Bračni i obiteljski centar Biskupije Feldkirch u austrijskom Vorarlbergu objašnjava da je već mnogo osnovnoškolaca preko „pametnih mobitela“ u doticaju s pornografskim sadržajima. Tu djecu se ne smije ostaviti samu.

 „Jedino pogodno mjesto za razgovor o seksualnosti je obiteljski dom. Tek se tamo može zamijetiti što je potrebno svakom pojedinom djetetu. Mogu mu se ponuditi informacije te potom čekati da dijete samo postavi konkretna pitanja. Ali s druge strane kada je riječ o skupini djece, tada će uvijek barem jedno postavljati dodatna pitanja, moguće već u okviru svoje patologije zlostavljanja. Tada će i druga djeca tome prisustvovati.“

„Izvješća iz Vorarlberga potresno pokazuju da je takva pedagogija potpuno promašena. Poglavito su zdrava djeca često traumatizirana takvim iskustvima. Čisto psihološki gledano, to je metoda kojom se služe pedofili: zbunjuju djecu zatrpavajući ih mnoštvom informacija o seksualnosti. Crkva bi dobro postupila kada bi tu odigrala rezerviraniju ulogu.“

„Očigledno je da postoje djeca koja u pedagoškim radionicama spolnog odgoja osjećaju gađenje i odbojnost. Neka od njih govorila su da je tamo bilo „dosadno“. Ograđuje li se možda dječja svijest od nečega što jednostavno nije prikladno njihovoj dobi?

 „Moguće je da je to obrambena reakcija u kojoj dijete „gura“ nezainteresiranost u prvi plan budući da ono što je doživjelo ne može smjestiti ni u jednu kategoriju. Djeca žrtve zlostavljanja često se godinama ne sjećaju napada jer iz pamćenja potiskuju ono što im je nedokučivo. Mnogi su devetogodišnjaci još daleko od svog biološkog puberteta te zbog toga i projiciraju takva školska zadirkivanja ili napade kao bezazlene. Za obično dijete jasno predočavanje seksualnosti predstavlja traumu.“

Zašto pedagogija spolnog odgoja počinje tako rano: već u prvim razredima osnovne škole? Tko ima koristi od toga?

 „Ako tzv. spolni odgoj već tako neprimjereno rano započinje, tada iza toga stoji najčešće neka izopačena filozofija. Stalno se susrećem s pacijentima koji su vrlo često kao djeca u 80-im godinama prošlog stoljeća morali živjeti u komunama sa slobodnom i intenzivnom seksualnošću. Znamo neke voditelje komuna, kao što je Otto Mühl, koji su kasnije osuđeni za pedofiliju.“

„Pogrješna je bila zamisao da se djecu mora „osloboditi“ od njihova straha i srama jer bi inače postala neurotična. Seks je određen kao glavna tema da bi se riješilo unutarnjih napetosti. Za djecu to često predstavlja patnju.

Danas to zvuči neobično, ali tada su posve ozbiljno tako razmišljali. Tako je iz lijevo-alternativnih krugova tada došao i zahtjev za legalizacijom pedofilije.

Helmut Kentler bio je dio tog pokreta: dječake, kojima je bila prijeko potrebna zaštita i sigurnost, u znanstvene bi svrhe dodjeljivao osuđenim pedofilima. I danas još po uzoru na Kentlera djeluje osporavani dortmundski „Institut za seksualnu pedagogiju“, iako sada pokušavaju obmanuti ostale nazivajući svoje djelovanje vrhunskom znanošću.“

Čak su i seksualni pedagozi koji rade za Crkvu usmjereni na „seksualnu pedagogiju različitosti“. Zašto? Nema li Crkva ništa vlastito ponuditi ili pak u njoj prevladava strah da će je smatrati zaostalom?

 „Kod prosječnih crkvenih djelatnika primjećujem prije svega težnju da budu zapaženi i priznati u svijetu. Neki ne rade razliku između ideoloških tvrdnji i znanstvenih spoznaja. Vrlo često je to slučaj na području psihologije.

U crkvenim krugovima primjetno je petnaestogodišnje zaostajanje i nekritičko prihvaćanje nekih stajališta koja su nekada bila u trendu. Isto se dogodilo i na području znanosti o seksualnosti. Iz moje je perspektive „teologija tijela“ dobra mogućnost da se djeci uz puno poštivanje približi seksualnost. Kada crkveni djelatnici ne podupiru katalog vrijednosti Crkve, tada često dolazi do neobičnih razvoja.“

Kako se djecu može u ovom hiperseksualiziranom društvu zaštiti i istovremeno ih pripremiti za vanjski svijet?

 „To je zamršena situacija budući da je to s jedne strane prirodan interes djeteta koji u zdrave djece, gledajući dob, započinje tek s ranim pubertetom. S druge pak strane, po učionicama haraju vrlo problematične slike i filmovi koje si djeca međusobno pribavljaju. Roditelji moraju tu biti vrlo osjetljivi jer je mnogo toga na internetu jednostavno štetno za djecu.“

 

Izvor: Sexualerziehung.at