Podržite nas!

Biste li vlastitom djetetu predložili eutanaziju?

06.01.2014 23:00

U svakoj normalnoj zemlji pomisao na eutanaziju djece izaziva jezu i podsjeća na eutanaziju na tisuće djece u nacističkoj Njemačkoj radi mentalnih ili fizičkih hendikepa. U Belgiji, međutim, gornji je dom njihova parlamenta premoćnom većinom krajem prošle godine usvojio prijedlog zakona kojim bi se legalizirala eutanazija djece za koje liječnici utvrde kako „nema nade za izlječenje“ i koja trpe „konstantnu i nepodnošljivu fizičku bol“. Zakon će stupiti na snagu ukoliko se izglasa u donjem domu, vjerojatno negdje prije sljedećih izbora u svibnju. To je nastavak zakona kojim je Belgija 2002. legalizirala eutanaziju za odrasle prema kojem se godišnje ubije i do 1000 ljudi, kako izvještava New York Times.

Sljedeći tekst pokušava predvidjeti moguće situacije ukoliko zakon stvarno bude izglasan, a to će se po svemu sudeći vjerojatno dogoditi jer prema ispitivanju javnog mnijenja Belgijanci podupiru proširenje zakona o eutanaziji na maloljetnike. Grupa pedijatara poslala je otvoreno pismo javnosti u kojem se zalažu za „prava djece“ da odlučuju o vlastitoj smrti.

Tekst završava konstatacijom da su izgovori koji opravdavaju eutanaziju, bilo djece ili odraslih - prijevara. A mogućnosti za zloupotrebom zakona su jednostavno prevelike. Javna je tajna da se eutanazija djece u Belgiji već provodi i zakon se donosi da bi se zaštitilo liječnike od kaznenog progona. U Nizozemskoj je dopuštena dob za eutanaziju 12 godina starosti.

 

Sulude konverzacije: kako razgovarati s djecom o tome žele li zatražiti eutanaziju

Autor: Paul Russell

Objavljeno: 30. prosinac, 2013.

30. prosinac, 2013. (LifeSiteNews.com) - Ukoliko Belgija nastavi ići dalje na svom nepromišljenom putu prema eutanaziji djece, kao što se čini vjerojatnim, kako će izgledati konverzacija koja će prethoditi ubojstvu djeteta?

Za potrebe ovog istraživanja pretpostavimo da će se protokoli i takozvane sigurnosne mjere uvijek poštivati. Previše je dokaza koji navode na sumnju da će tako stvarno i biti, dokazi koji upućuju na to da se poštivanje protokola i sigurnosnih mjera s vremenom pogoršava. Ali barem na početku (i barem zbog početne stroge kontrole javnosti), možemo pretpostaviti ispravno provođenje novog zakona.

Dakle, kako će ova konverzacija započeti? Znamo da zakon propisuje da dijete mora zatražiti eutanaziju i da se mora pristupiti procjeni djetetove sposobnosti razumijevanja onoga što traži i ustvrditi da takva sposobnost uistinu postoji. Prema tome, kako će dijete doći na ideju da zatraži eutanaziju?

Postojati će potreba za nekakvom razmjenom informacija. Možda brošura ili letak koji će sadržavati prava djeteta. Možda će to biti dio neformalnog razgovora s djetetom o tome kakve su liječničke prognoze njegova zdravstvena stanja i koje su opcije liječenja na raspolaganju. Što god to bilo, u pitanju neće biti nešto „nepoznato“. Kad-tad, koju god metodu koristili, dijete će morati postati svjesno da postoji opcija eutanazije.

Prema tome, zakonska odredba da „dijete mora samo tražiti eutanaziju“, koja podrazumijeva da će dijete preuzeti inicijativu, vjerojatno nikada u potpunosti neće biti ostvariva. Ne vjerujete? Promislite o tome što se mora dogoditi da liječnik specijalist ili roditelji dođu do točke kada smatraju potrebnim da djetetu kažu (ili ga podsjete) da postoji eutanazija kao opcija. Samo spominjanje ravno je „punjenju pištolja municijom“.

Takve informacije sadrže brojne moguće podsvjesne poruke koje, čak i kada su dane uz dobra objašnjenja liječnika ili roditelja, mogu imati suprotan učinak te još više naglašavati takve poruke.

Takvih zaključaka je mnogo – i svi vode do brojnih novih podtekstova, stvarnih ili imaginarnih:

    Da li mi oni govore da bih trebao/la odabrati opciju eutanazije?

    Da li mi oni govore kako je moj život beznadežan i nemam više smisla živjeti?

    Da li mi oni govore kako oni (roditelji) to više ne mogu podnositi?

    Da li mi govore kako je eutanazija herojska odluka?

    Da li mi govore kako moj život više nema smisla?

    Da li mi oni govore da sam dovoljno patio/la?

Na koji drugi način bi dijete moglo interpretirati informaciju o eutanaziji? Ako roditelji ne žele eutanaziju kao opciju i ne žele supotpisati nikakav zahtjev za eutanazijom, zašto bi dodatno traumatizirali dijete time da djetetu govore o eutanaziji kao opciji? Ali prema nekoj vrsti protokola o navodnim „pravima“ djeteta oni će možda biti prisiljeni na tako nešto. Naposljetku, ukoliko se radi o legalnoj i legitimnoj opciji, smiju li uskraćivati takve informacije?

A što je s liječnikom? Liječnik također može biti vezan protokolom prema kome je dužan savjetovati pacijenta o eutanaziji. Da li liječnik ili liječnica takvim postupanjem donosi preliminarnu odluku o sposobnosti djeteta da donese odluku o eutanaziji? Da li bi prije trebao/la priupitati roditelje djeteta o tome da li smije informirati dijete kao pacijenta o opciji eutanazije?

Ovdje se ne radi o vrijednosno neutralnoj opciji, kao na primjer o odabiru između deserta ili gledanja filma. Svi mi, čak i kada tražimo drugo mišljenje liječnika o postavljenoj dijagnozi ili opcijama liječenja, prihvaćamo sugestije liječnika jer se njegovo mišljenje smatra stručnim mišljenjem. U ovom slučaju neće biti ništa drukčije. A takvo je savjetovanje prepuno moralnih pitanja koja iziskuju dodatno razmatranje.

Kod svega što je navedeno razmatrali bi situaciju u kojoj se dijete vjerojatno već nalazi u bolnici ili hospiciju te u poodmaklom stadiju napredovanja bolesti. Ali nema razloga za očekivati da će se razgovor o eutanaziji uvesti upravo u ovom stadiju.

U Nizozemskoj, a vjerojatno i u Belgiji, znamo da, kada se radi o odraslim osobama, rasprava o eutanaziji nije predviđena kao „posljednje sredstvo“, kada ništa drugo nije uspjelo, već prije nešto čemu se češće pribjegava ili odmah nakon dijagnoze na način da su neki ovu opciju prozvali „ranom intervencijom“. Nema nikakvog razloga za pretpostaviti da bi situacija bila drukčija kada se radi o djetetu.

Također znamo da se „patnja“ široko interpretira da bi se pod time uključila i egzistencijalna patnja – čak i kada se anticipiraju kasnije poteškoće kada bolest ili zdravstveno stanje napreduje. Uočeno je da se treba uzeti u obzir i patnja roditelja. Da li bi se ovo moglo protumačiti također kao „patnja u anticipiranju patnje“? Nijedan roditelj ne želi vidjeti kako mu dijete pati.

Uzmimo također u obzir i pritisak pod kojim se mogu naći roditelji da pristanu na eutanaziju u okolnostima kada se njihovo dijete odlučilo za eutanaziju, a oni su protiv ili barem neodlučni. Još uvijek ne znamo da li će protokoli predviđati mogućnost obvezatnog stručnog mišljenja koje potvrđuje djetetovu sposobnost donošenja odluke o eutanaziji prije ili nakon što roditelji daju svoj pristanak. Kada bi pristanak roditelja bio u zadnjoj kućici na koju se treba staviti kvačica, zamislite pod kojim bi se pritiskom nalazili roditelji da konačno i oni daju pristanak? Dijete je zatražilo eutanaziju, liječnici su se složili da je bilo u stanju donijeti takvu odluku, da li će roditelji imati snage i prisebnost duha da se svemu tome usprotive?

Čak i kada roditelji onemoguće djetetov zahtjev za umiranjem, ne postoji ništa što bi dijete nakon toga spriječilo da odbaci vlast roditelja i zatraži status „emancipiranog maloljetnika“ jer odredba po kojoj „emancipirani maloljetnik“ može zatražiti eutanaziju bez pristanka roditelja već postoji u belgijskom zakonu.

Čak i kada bi se pristanak roditelja tražio prije dokazivanja sposobnosti djeteta za donošenje odluke, lako je zamisliti s kakvim bi se poteškoćama roditelji suočavali. Eutanazija bi bila neizgovoreni podtekst za vrijeme cjelokupnog procesa liječenja.

A sve bi se to događalo u situacijama kada o djetetu u svim ostalim slučajevima skrbe i odlučuju roditelji: ono ne može još glasovati, vjerojatno se ne može ni vjenčati, voziti motorno vozilo ili konzumirati alkohol.

Svakako je točno da neke mlade osobe razviju sposobnost rezoniranja i ispravne prosudbe prije punoljetnosti. Također je vjerojatno da će mlada osoba koja trpi dugu i tešku bolest zbog svog iskustva na neki način sazrijeti puno brže. Ali i dalje ostaje pitanje: čiji će izbor odluka o „smrti iz milosrđa“ odnosno eutanaziji u konačnici biti?

To nikada neće biti djetetov izbor. Niti izbor roditelja. Biti će to odluka liječnika koji određuje i ubrizgava smrtnu dozu. To je stvarnost od koje nije moguće pobjeći.

A što je s ulogom liječnika i medicinskih sestara? Kakvi će se razgovori voditi u gluhim noćnim satima kada nitko drugi nije prisutan osim liječnika, medicinske sestre i pacijenta? Da li će davanje do znanja djetetu pacijentu da uvijek može zatražiti eutanaziju postati dužnost osoblja? Da li će perverzni smisao za samilost primjetiti suptilne podsjetnike kojima će se djetetu ukazivati na mogućnost eutanazije u sitnim noćnim satima kada ne bude moglo naći olakšanje u snu?

Bez obzira kakva je djetetova sposobnost rasuđivanja, nikada neće postojati takva situacija u kojoj suptilni pritisak na dijete, stvaran ili opažen, neće biti sastavni dio pogodbe. To je jednostavno tako.

Trenutno se radi o akademskim promišljanjima; ali ne može se ne zapitati da li bi Belgijanci, da su kojim slučajem mogli vidjeti budućnost, poduzeli prvi opasan korak prema legalizaciji ubojstava svojih sugrađana još 2002. da je ideja o eutanaziji djece bila predviđena kao nešto neizbježno.  

Da li smo pri kraju s izopačenostima ili postoje još neke dodatne izopačenosti koje ne možemo još ni  zamisliti? Eutanazija djeteta kod koje dijete nema sposobnost donošenja odluke čini mi se kao logičan daljnji korak. To bi se odnosilo na bilo koje maloljetno dijete, bilo koje dobi. Na kraju krajeva, roditelji zadržavaju pravo odlučivanja za maloljetnike u svim drugim okolnostima kada su u pitanju medicinske intervencije, pa zašto se onda Belgijanci prave da je djetetova sposobnost odlučivanja i njegovo traženje eutanazije uistinu potrebno?

Logičan nastavak ove spirale je smrt na zahtjev bez ikakva razloga ili ograničenja. Izgovor da postoji potreba za legalizacijom je u slučaju eutanazije jednostavno prijevara. Belgijanci su, kao žaba u loncu, dovedeni do vrenja u pojačavajućem stadiju.