Podržite nas!

Britanska politička elita u središtu pedofilskih skandala

04.01.2015 21:43

Nakon što pročitate sljedeći tekst, korištenje vladinog aviona kao taxi službe od strane ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i nabijanje nepotrebnih troškova u iznosu od 100.000 kuna poreznim obveznicima neće vam se više činiti toliko strašnim. Britanski političari već desetljećima koriste djecu u sustavu socijalne skrbi, iz domova za nezbrinutu djecu, kao supermarket za potrebe pedofilskih iživljavanja na perverznim King&Queen kostimiranim partyima u homoseksualnim bordelima. Ne radi se samo o političarima već i o liječnicima, psihijatrima, policijskim službenicima, članovima britanske vojske i tajnih službi, ljudima iz show biznisa… ali prvenstveno o političarima, zastupnicima u parlamentu, ministrima u vladi, koji su zloupotrebljavali svoj položaj kako bi sebi i drugima nabavljali nezaštićenu djecu iz siromašnih slojeva društva te kako bi zataškavali istrage i uništavali dokaze kada god bi  nešto procurilo u javnost.

Dva poznata mjesta na kojima su se održavale King&Queen pedofilske orgije nalaze se u blizini britanskog parlamenta: to su Dolphin Square i Elm Guest House. Ovaj potonji bio je pansion na tri kata u jugoistočnom Londonu, u 80-tima poznat kao gay bordel. Pansion je bio opremljen sa saunama i konferencijskom dvoranom koja im je služila za snimanje dječaka i njihovih zlostavljanja. Fotografije i video snimke korištene su u komercijalne svrhe odnosno preprodavane na crnom pedofilskom tržištu, a uz to korištene za ucjenjivanje političara i drugih poznatih osoba.

Polako postaje jasno zašto je u Velikoj Britaniji došlo do ozakonjenja gay „braka“ upravo u mandatu konzervativne stranke torijevaca, a ne u mandatu laburista. U 80-tima su članovi ekskluzivnog Monday kluba, krila rigidnih desničara unutar konzervativne stranke, objavljivali šifrirane oglase u gay časopisima i vodičima za gay putovanja poput Spartacus-a i Capital Gay-a sljedećeg sadržaja: „10% popusta za članove Spartacus kluba“, što je zapravo bio signal zlostavljačima da su u pansionu dostupni dječaci za seks. Osim toga, postojala je i registrirana kompanija povezana sa Spartacus-om i političarima iz Monday kluba koja je dječake odvozila u Nizozemsku da bi se na njima iživljavali tamošnji pedofili. Iako je posljednjih godina u Velikoj Britaniji pokrenuto nekoliko velikih policijskih istraga o pedofilskim zločinima prije 30 godina (Operacija Fairbank, Operacija Fernbridge i Operacija Midland), hrvatski mediji (osim portala Nezavisni.hr) se baš nisu raspisali o tome vjerojatno zato što se ne radi o katoličkim svećenicima, a svi do jednog zlostavljača ove nesretne djece bili su homoseksualci.

Autor: T. Tonković

Objava: 4. siječanj, 2015.

Veliku Britaniju potresa istraga o pedofilskim prstenovima unutar kojih su se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća zlostavljala i ubijala djeca i u koje su očito bili uključeni visoko pozicionirani britanski političari. O tome sve više izvještavaju mnogi veći britanski i njemački mediji.

Iako su optužbe protiv pojedinih poznatih osoba i političara bile već desetljećima poznate policiji kojoj su prije 30-tak godina dostavljeni dokumenti koji dokazuju umješanost visokih dužnosnika, pa čak i članova tadašnje britanske vlade, godinama se ništa nije poduzimalo i očito se radi o namjernom zataškavanju od strane pripadnika britanskog političkog vrha, u što je bila umješana i britanska obavještajna služba za unutarnje poslove MI5.

Tek nakon smrti  televizijskog voditelja Jimmyja Savilea 2011. počela je polako izlaziti na površinu duboka  pedofilska močvara u Velikoj Britaniji. 2012. konačno je pokrenuta velika istraga o pedofilskom prstenu, zbog čega je oformljena specijalna policijska komisija od 40 istražitelja koja još uvijek djeluje i istražuje događaje od prije 30-40 godina. Nakon smrti Savilea počelo se polako odmotavati klupko strahovitih pedofilskih zločina, a počele su se javljati i mnoge žrtve i svjedoci iz tih vremena.

Trenutna istraga bavi se ponajviše zlostavljanjima koja su se osamdesetih godina masovno vršila u malom hotelskom pansionu Elm Guest House, koji se nalazi u neposrednoj blizini britanskog parlamenta u jugoistočnom Londonu i zapravo se radi o gay bordelu, te u apartmanskom kompleksu Dolphin Square  u londonskoj gradskoj četvrti  Pimlico, također u blizini britanskog parlamenta. Glavni svjedok britanske policije Scotland Yard je čovjek kojemu  zbog zaštite identiteta ne otkrivaju pravo ime i prezime, već su ga prozvali „Nick“. „Nick" je imao 11 godina kada je prvi puta zlostavljan u nekom stanu u kompleksu Dolphin Square, a njegova su se zlostvaljanja nastavila još nekoliko godina kasnije na seksualnim partyjima pedofila. Ponekad ga je zlostavljalo i više muškaraca istovremeno. Prema svjedočenjima više žrtava, zlostavljanih maloljetnika u to vrijeme, dječake se posebnom limuzinom kriomice odvozilo u pansion i apartmanski kompleks gdje su ih čekali zlostavljači pedofili, među kojima je bilo zastupnika u parlamentu, pa čak i članova tadašnje britanske vlade. Upravitelji pansiona Elm Guest House i apartmanskog kompleksa Dolphin Square  očito su bili dobro upućeni u ta zbivanja.

Velika većina žrtvi bili su dječaci i tinejdžeri iz domova za nezbrinutu ili problematičnu djecu. Te bi se siromašne i sirote dječake namamilo lažnim obećanjima da će kao nagradu dobiti neke skupe stvari (odjeću, obuću, tehničke stvari, itd.) i onda ih se sa limuzinama odvozilo u Dolphin Square i Elm Guest House. Tu su se održavale pedofilske orgije u kojima je očito sudjelovalo i više tadašnjih  političara. Gradska četvrt Pimlico je zbog blizine britanskog parlamenta i danas omiljeno sastajalište mnogih političara iz parlamenta i članova njihovih izbornih štabova.

Radilo se o velikoj pedofilskoj mreži u kojoj su počinitelji bili zaštićeni, a žrtve zastrašivane i bez ikakve šanse da se izvuku. Očito je da su mnoge žrtve bile ubijene tijekom pedofilskih orgija. Govori se o brojci od čak 200 nestale djece iz tog vremena, dakle teoretski je moglo biti čak 200 ubijenih žrtava! Čak i kada bi pojedine preživjele žrtve u to vrijeme imale hrabrosti prijaviti policiji što im se dogodilo, nikada se ništa nije poduzimalo. Počinitelji su uživali zaštitu i među vlastima i u policiji. Scotland Yard do sada posjeduje konkretne dokaze o ubojstvima trojice zlostavljanih dječaka. Kenny McDonald, vrhunski detektiv iz Scotland Yarda, pozvao je i druge svjedoke, žrtve zlostavljanja, da se jave  policiji. McDonald je rekao da su svjedočanstva koje je iznio svjedok pod imenom „Nick" užasna, šokantna i puna okrutnih detalja. Sasvim je jasno da su se masovni slučajevi zlostavljanja godinama odnosno desetljećima namjerno zataškavali i o tome su naširoko izvješćivali britanski mediji koji donose priznanja nekih ljudi iz policije.

Jimmy Saville je desetljećima bio povezan s najvišim britanskim političkim i vladinim krugovima, a također i sa kraljevskom kućom. Uvijek je glumio dobrotvora koji se brine za djecu i za to je dobio najviše britansko odlikovanje - 1990. kraljica ga je proglasila vitezom britanskog imperija i dodijeljena mu je počasna titula „sir“. Ali već u to vrijeme se godinama šuškalo i znalo o njegovim pedofilskim sklonostima. Međutim, nitko nikada nije  ništa poduzeo protiv njega. Tek nakon njegove smrti izašlo je na vidjelo kakvo čudovište je bio taj čovjek. Zlostavljao je na stotine i stotine djece, čak se iživljavao i na leševima, a postoje svjedočanstva o tome da je sudjelovao u sotonističkim pedofilskim orgijama. Kasnih osamdestih godina Saville je od tadašnje britanske vlade bio opounomoćen da bude posrednik u sukobu između britanskih sindikata i bolnice Broadmoor u kojoj su bili stacionirani psihički bolesni kriminalci. Međutim, Savile je i u toj bolnici zlostavljao pacijente i bolničko osoblje, o čemu postoje brojni svjedoci. Ništa nije poduzeto protiv njega.

Pored Savillea još su dvojica nekadašnjih  voditelja s BBC-a, Rolf Harris i Stuart Hall, bili osumnjičeni za zlostavaljanja. Ali i protiv njih dugo vremena nije ništa poduzeto.  Saville je umro nekažnjen, ali ova dvojica su kasnije ipak optuženi i kažnjeni na dugogodišnje zatvorske kazne. I onda su se optužbe počevši od Savillea, Harrisa i Halla počele širiti i na političke krugove. Posebno često se tu uvijek spominjalo jedno ime - Cyril Smith. Smith je bio utjecajni zastupnik britanskog parlamenta iz Liberalno-demokratske stranke i otvoreni homoseksualac te dugogodišnji Savilleov prijatelj. Protiv Smitha su u rasponu od 30-ak godina tri puta bile podnesene krivične prijave zbog zlostavljanja dječaka, međutim nikada ništa nije bilo poduzeto protiv njega. Tek je 2012. policija u Manchesteru objavila da protiv Smitha postoje brojni dokazi koji ga teško terete, međutim bilo je to tek dvije godine nakon što je Cyril Smith već bio preminuo u dobi od 82 godine te je poput Savillea i on izbjegao kaznu.

Dokazi protiv Smitha su zastrašujući. Kako je policija tada objavila, Smitha se teretilo za 144 slučajeva zlostavljanja dječaka. U velikoj većini tih slučajeva dječaci su bili stari samo 8 godina! Mnogi od dječaka bili su iz internatske škole Knowl View u mjestu Rochdale, u oblasti Lancashire. Policija je uvijek tvrdila da se dosje s dokazima o Smithovim zločinima izgubio, ali jedan umirovljeni policajac rekao je tada 2012. godine kako to nije istina već da je dosje zaplijenila britanska služba MI5 i zataškala cijeli slučaj. Za života je Smith prijetio glavnom direktoru BBC-a  Sir Charlesu Curranu 1976. godine tražeći od njega da BBC obustavi određene istrage koje su se ticale privatnog života nekih zastupnika u britanskom parlamentu. Kao visokopozicionirani političar Cyril Smith je zloupotrebljavao svoju moć vršeći pritisak na medije kao da im poručuje „Ne smijete se dirati u nas, mi smo iznad zakona.“

Nakon Smitha, istraga se u zadnje dvije godine proširila i na druge slučajeve i na vidjelo izlaze sve gori šokantni detalji. Tako je početkom studenog ove godine nekoliko bivših žrtava svjedočilo o umješanosti  političara, ali i same policije,  u pedofilskom prstenu  prije tridesetak godina i iznijelo detalje o ubojstvima djece za vrijeme pedofilskih orgija, o čemu je ovaj portal nedavno već izvjestio. Specijalna komisija sada istražuje slučajeve najmanje 200 nestale djece iz osamdesetih godina za koju se pretpostavlja da su ubijena nakon zlostavljanja.

Pitanje koje muči britansku javnost je sljedeće: je li britanska vlada osamdesetih godina znala za postojanje pedofilskog prstena među političarima i za zlostavljanje djece? Zastupnik britanskog parlamenta iz redova torijevaca Geoffrey Dickens 1983. godine na svoju je ruku vršio istragu i pronašao puno informacija o pedofilskom prstenu te svu dokumentaciju predao svom tadašnjem stranačkom kolegi i ministru za unutarnje poslove Leonu Brittanu vjerujući da će ovaj pokrenuti istragu. Ali ništa se nikada nije dogodilo i taj je Dickensov dosje, koji je očito sadržavao mnoge pikantne detalje o političarima, netragom nestao. Razlog tome je što je Brittan i sam pedofil koji je duboko involviran unutar prstena te nije poduzeo ništa u vezi istrage. Naime, Brittana je u ljeto ove godine ispitivala policija zbog optužbi da je još 1967. godine silovao jednog tinejdžera. Brittan je od 1983. do 1985. obnašao dužnost ministra unutarnjih poslova u tadašnjoj britanskoj vladi i ocijenio je  da dosje koji mu je tada bio dostavio stranački kolega Dickens  „nije pogodan za daljnju istragu“. Od tada se tom dosjeu gubi svaki trag. Brittan je kasnije obnašao dužnost člana Europske komisije zaduženog za trgovinu i vanjske poslove u Bruxellesu, a 1995. je bio i potpredsjednik Europske komisije. Upraviteljica pansiona Elm Guest House Carol Kasir, koja je umrla pod čudnim okolnostima od prekomjerne doze inzulina, čuvala je među stotinama fotografija s King&Queen partyja (pedofilskih orgija) i fotografiju Leona Brittana obučenog u britansku sobaricu s potpuno golim 12-godišnjim dječakom koji mu sjedi u krilu.

Čak je i sadašnja britanska ministrica za unutarnje poslove Theresa May kazala da su sve ove optužbe vjerojatno samo vrh ledene sante, dakle može se zamisliti koliko je velik i zastrašujući cijeli obujam pedofilskih zločina u Velikoj Britaniji. Međutim, i samo ministarstvo za unutarnje poslove nalazi se pod pritiskom javnosti jer se doznalo da su bivša sutkinja, baronica Elizabeth Butler-Sloss, i bivša gradonačečlnica Londona Fiona Woolf obje bile povezane s određenim osobama koje su umješane u pedofilske afere. Naime,  ministarstvo za unutarnje poslove imenovalo je Butler-Sloss i Wolf za ravnatelje istražne komisije, ali nakon što su činjenice o njihovom poznanstvu s osumnjičenim osobama izišle na vidjelo, obje su odmah podnijele ostavku.

Pedofilski skandal je u Velikoj Britaniji još više produbio ionako sve veći jaz između naroda i elite.
Mark Sedwill, državni tajnik ministarstva za unutrašnje poslove, kojega je premjer Cameron osobno imenovao za rasvjetljavanje slučajeva pedofilskih zločina priznao je u srpnju ove godine  da je iz ministarstva nestalo 114 registara punih dokumenata o slučajevima zlostavljanja u vremenu između 1979. i 1999. godine. Prije 30-40 godina u Velikoj Britaniji je vladao liberalan i popustljiv odnos prema pedofiliji i pedofilima. Primjerice, između 1974. i 1984. legalno je postojala pedofilska organizacija „Paedophile Information Exchange“ u kojoj se su se pedofili otvoreno i javno zalagali da se dobna granica za dopuštene spolne odnose spusti ispod 18 godina. I propagirali su perverznu parolu „kid lib“, skraćeno od „kids liberation“, što znači „oslobađanje djece“. Sličnih organizacija koje su propagirale iste ideje bilo je u to vrijeme i u drugim liberalnim zapadnim državama npr. Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj, itd. Svugdje se propagiralo isto „oslobađanje djece“. Djeca su se trebala „osloboditi“ od „stega i skrbništva roditelja i društva“ i trebalo im se dati status odraslih punoljetnih osoba kako bi pedofili nekažnjeno mogli raditi s njima što žele.

Zapravo istu taktiku pedofilski lobi pokušava sprovoditi i danas u cijelom svijetu, samo ne tako otvoreno kao prije 30-40 godina. Danas se to radi pod krinkom spolnog odgoja i sličnih stvari. Dovoljno je prisjetiti se onoga što piše u 4. modulu zdravstvenog odgoja za hrvatske škole („djeci se ne smije zabranjivati seksualni užitak“). Radi se o posve istoj stvari kao što je nekad bio „kid lib“ (oslobađanje djece) sedamdestih i osamdesetih godina u Velikoj Britaniji. I danas kada vidimo kako besramno i drsko, sasvim slobodno i bez straha, džender ideolozi pod svaku cijenu zahtjevaju sprovođenje spolnog odgoja pokušavajući uporno progurati nekakva izvješća i rezolucije kroz europski i druge parlamente, dolazimo do jedinog mogućeg zaključka: pedofili se nikada ne bi usudili djelovati tako agresivno i slobodno da nemaju podršku iza svojih leđa, i to u najvišim političkim krugovima zapadnih zemalja EU i SAD-a.

Jedan svjedok, koji je tada bio dječak i žrtva zlostavljanja „osloboditelja djece", članova organizacije „Paedophile Information Exchange“, ispričao je u britanskim medijima kako ga je tada  kao trinaestogodišnjeg dječaka jedan zastupnik britanskog parlamenta odveo na večeru i na zabavu na kojoj je bilo 12 osoba i još nekoliko djece u dobi između 13 i 15 godina. Na zabavi su im prikazivali porno film i silovali ih.

U tadašnjoj liberalnoj atmosferi i popustljivosti prema pedofilima u Velikoj je Britaniji bilo sve moguće. Tako ništa nije poduzeto ni protiv sir Petera Morrisona, tadašnjeg parlamentarnog tajnika premijerke Margaret Thatcher, koji je više puta bio osumnjičen za zlostavljanje. Sir Peter Morrison bio je homoseksualac koji je hvatao 16-godišnjake za gay seks po muškim zahodima. U listopadu 2012. Morrisona je Rod Richards, bivši zastupnik u parlamentu i bivši vođa velških konzervativaca upleo već pokojnog Morrisona u pedofilski skandal u Sjevernom Walesu tvrdeći da je Morrison s drugim istaknutim konzervativnim političarima redovito iz neobjašnjivih razloga posjećivao domove za nezbrinutu djecu u kojima je u razdoblju između 1974. i 1990. bilo zlostavljano oko 650 djece iz 40 različitih domova za djecu (kao što je Bryn Estyn u Wrexhamu). U knjizi Perspectives on Paedophilia (London: Batsford Academic and Educational Ltd, 1981). objavljenoj 1981. u Velikoj Britaniji, vjerojatno od strane kinseyevskih seksologa, brane se pedofili kao normalni ljudi koji nisu zločesti i bolesni zlostavljači već oni koji se „nježno“ i brižno „zalažu“ za djecu.

List Mirror objavio je izvješće jednog svjedoka koji je početkom osamdesetih godina imao 16 godina i tada je radio na praksi kao butler u kraljevskoj palači Buckingham, te u ljetnoj rezidenciji engleske kraljice u dvorcu Balmoral u Škotskoj. Ispričao je da je tada bio zlostavljan od strane visokih političara i službenika. Nekoliko tadašnjih radnika dvorca Balmoral posvjedočili su da su u to vrijeme noću čuli zapomaganje i krikove jednog dječaka. Majka tog dječaka već je prije tridesetak godina poslala pismo spomenutom zastupniku Geoffreyu Dickensu, u kojemu je iznijela što se dogodilo njenom sinu i molila ga za pomoć. Nekoliko mjeseci nakon što je njezin sin počeo raditi u dvorcu Balmoral počele su se događati čudne stvari. Jedan bliski prijatelj dječakove obitelji, koji je tada također radio u kraljevskoj palači Buckingham, rekao je majci i ocu dječaka da im je sin seksualno zlostavljan. Otac zlostavljenog dječaka ispričao je da su maloljetnim dječacima kao što je bio njegov sin, koji su tada radili u dvorcu, nuđeni „velikodušni pokloni"  da bi „zabavljali muškarce“ (visoke političare i službenike). Dječacima je nuđeno da će dobiti najbolje preporuke  i da će im se kasnije kao cijenjenim butlerima srediti namještenje kod imućnih i bogatih obitelji u inozemstvu.

Zastupnik Dickens (preminuo 1995.) je izgleda jedan od rijetkih časnih i poštenih političara u to vrijeme koji je pokušavao razotkriti pedofilski prsten i koji je informacije o zlostavljanju dječaka, koje mu je u pismu saopćila dječakova majka, dostavio već spomenutom ministru Brittanu. Ali Brittan je rekao da „nije praktično i nije moguće pokrenuti istragu o tome" i tako je sve zataškano, kao i ostali slučajevi. Mirror navodi nedavnu službenu kratku i šturu reakciju glasnogovornika kraljevske kuće o tome da „kraljevska kuća uzima svaku optužbu ozbiljno“.

Ono što uvijek bode u oči u ovakvim slučajevima jest da se žrtvama koje su se javljale policiji ili vlastima nakon što su bile zlostavljane većinom nije htjelo vjerovati  i uopće se gotovo ništa nije htjelo istraživati.

I Belgiju tresu slični skandali. Donedavni belgijski premjer iz Socijalističke stranke Elio di Rupo ne skriva da je homoseksualac koji živi u partnerstvu s drugim muškarcem. Počeo se javno izjašnjavati kao homoseksualac 1996. kada ga je u vrijeme pedofilske afere  Dutroux muška prostitutka Olivier Trusgnach optužila da mu je Di Rupo plaćao za seks dok je Trusgnach još bio maloljetan. Di Rupo je negirao optužbe i i sud je odbacio optužnicu, tako  da se Di Rupiju nikada nije sudilo. Di Rupo sam sebe naziva ateistom i masonom, a svojim ateizmom i masonstvom se ponosi. Zastupnik belgijskog parlamenta Laurent Louis otvoreno je Di Rupa nazvao pedofilom te je lani prezentirao dokumente u belgijskom parlamentu koji, prema Louisovim tvrdnjama, navodno dokazuju da sud prije dvadesetak godina nije htio osuditi Di Rupa te kako se sve namjerno zataškalo jer je iza svega stajao ogroman pedofilski lanac među belgijskom političkom vrhuškom. Louis je zbog toga u Belgiji kažnjen s 50.000 eura, nakon što su mu ukinuli zastupnički imunitet, te su mu zaprijetili i kaznom zatvora od 20 mjeseci ako ponovi slične optužbe protiv Di Rupa. Glavni belgijski mediji napali su  Louisa nazvavši ga ludim desničarom i fundamentalistom koji izmišlja teorije zavjere.

Izvor: Die Welt/Mirror.co.uk

**********************************************************************************

Film koji možete pogledati nažalost nije preveden. Radi se o intervjuu s nekadašnjim socijalnim radnikom Chris Fayom koji je bio zaposlen u Nacionalnoj agenciji za mlade u sustavu socijalne skrbi koja je djelovala od 1979. do 1994. u sklopu Ministarstva zdravstva. U to vrijeme Chris Fay bio je svjedokom svih ovih događanja o kojima se danas napokon piše u britanskim i svjetskim medijima, a tada se o tome nije smjelo pisati jer su novinari bili upozoreni da se radi o materijalima koji nose D-notice oznaku, što znači da bi otkrivanje  ovih podataka u javnosti ugrozilo nacionalnu sigurnost.

Chris Fay objašnjava kontekst pedofilskih zlostavljanja u 80-tima prošlog stoljeća: 

„Imali ste tada istinske homoseksualne organizacije koje su se borile za prava homoseksualaca, ali koje su u potpunosti bile infiltrirane s pedofilima, posebice pripadnicima zloglasne PIE (Paedophile Information Exchange) i Libertyja, (jedne od najpoznatijih britanskih organizacija za zaštitu i promicanje ljudskih prava (op.ur. zdravstveniodgoj.com)). Te su organizacije zagovarale prava homoseksualaca, ali istovremeno su zagovarale prava pedofila i borile se da ih se prizna kao ugroženu manjinu jer su zapravo sami sebe smatrali žrtvama. Ustvari se radilo o ljudima koji vode britansko društvo. Ti su ljudi ozbiljno vjerovali da 4-godišnja djeca imaju seksualne osjećaje te da imaju „pravo“ na izražavanje tih osjećaja. Drugim riječima, smatrali su da je potpuno prirodno da 4-godišnje dijete ima seksualne odnose s odraslom osobom. Takav je mentalni sklop pedofila,  a isto su izrazili u svom manifestu – „seks s 4-godišnjim djetetom treba biti zakonski dopušten“. Kod pedofilije se uvijek radi o moći, odnosno o zlouporabi moći.“

 

Redatelj filma je tada dodao: „Svjetska politika zapravo se vodi ucjenjivanjem političara u vezi s pedofilijom. Pedofilija utječe na naš način života, na način života koji nam naši ucijenjeni političari dopuštaju voditi.“ U britanskom sustavu socijalne skrbi za nezbrinutu djecu djeca stalno nestaju iz sustava, pogotovo ako imaju što manje živuće rodbine koja bi se raspitivala o njima. Redatelj filma Bill Maloney sa zgražanjem govori da je kod pedofilije na djelu rasistička britanska kultura zbog koje se nekažnjeno pripadnici elita desetljećima iživljavaju na djeci iz siromašnih slojeva društva ili na djeci iz afričkih zemalja.

Mislite li da je ovo važna tema? Podržite nas na Facebooku ili na jedan od načina navedenih ovdje.