Podržite nas!

Budućnost Hrvatske - blagostanje ili propast?

21.02.2013 21:30

Kakva je budućnost Hrvatske u moralno-etičkome pogledu sada kada naša Vlada kroz 4. modul zdravstvenog odgoja otvoreno uvodi relativizam i neke nove vrijednosti rodne ideologije koje podrivaju temelje našeg društva? Ovaj članak govori o nekim novim vrijednostima koje nam se nameću i otkriva kakvo će naše društvo izgledati u bližoj ili daljnjoj budućnosti ukoliko će se dosljedno primjenivati ideje rodne ideologije. Postavlja se pitanje, žele li građani RH živjeti u takvome društvu? Ako ne, onda je potrebno oduprijeti se sada i odmah rodnoj ideologiji koja nam se nameće kroz 4. modul ukoliko ne želimo da naša djeca žive u nakaradnom svijetu nakaradnih vrijednosti.

 

BUDUĆNOST HRVATSKE – BLAGOSTANJE ILI PROPAST?

Ovaj članak započinjem navodom iz jednog mog prijašnjeg članka koji glasi: „Ova naša sadašnja Vlada mora biti svjesna da jednom kada u etiku i moral uvede relativizam, onda se u tome relativizmu treba biti dosljedan i potrebno je snositi odgovornost za posljedice koje on donosi. Ako to nije u stanju učiniti, onda je licemjerno nešto zakuhati, a ne biti spreman nositi se s onime što će iz toga nastati“.  Uistinu, naša je Vlada ozbiljno prionula na posao promjene temeljnih struktura društva kao što su obitelj i brak i u tome ne posustaje, obećavajući pri tome bolje, zdravije i sretnije društvo. Navodno, naše je društvo prepuno „stereotipa“ koji guše pojedince da budu ono što jesu, te ih je stoga potrebno srušiti. No, Vlada mora zapamtiti jednu stvar: ukoliko želi nametnuti neke nove vrijednosti, onda u tome treba biti dosljedna. Na tragu toga, želim otići korak dalje i pokazati kuda će nas ta „nova reforma“ odvesti u budućnosti i kakvo bi naše društvo trebalo izgledati.

 

Početak promjena

Naša Vlada odbacuje judeo-kršćansku etiku i uvodi relativizam u domenu seksualnosti brišući razlike koje podrazumijeva spol kao biološki imperativ uvodeći i relativizam i novu kategoriju „roda“. Dobro. No, kuda će nas to odvesti? Ako ćemo se dosljedno držati rodne ideologije koja smatra kako je društvo sa svojim „stereotipima“ krivo i odgovorno što „sputava i nameće“ muškarcima/ženama da se ponašaju i osjećaju kao muškarci/žene i njeguju seksualnu privlačnost prema suprotnome spolu, onda nije dovoljno uvesti 4. modul zdravstvenog odgoja, dati homoseksualcima pravo na brak i djecu, nego je potrebno još dublje i podrobnije „dekonstruirati“ postojeće ostatke judeo-kršćanske kulture i uvesti „kulturu roda“ u sve pore društva. No postavlja se pitanje – tko bi uopće želio živjeti u takvoj kulturi? Pa svega nekoliko postotaka ljudske populacije, ali se agresivnom kampanjom i nametanjem i to želi promijeniti. To samo govori o tome da homoseksualizam ipak nije samo stvar uvjetovanosti nego i odabira.

Dakle, u tu svrhu se uvodi seksualni odgoj pod krinkjom znanosti, a taj odgoj prati određena retorika kojom se nastoji ocrniti onu drugu stranu. Pa tako se ovih dana i mjeseci učestalo govori o „ljudskim pravima“, „toleranciji“, „govoru mržnje“ i „diskriminaciji“. I svaki od ovih pojmova je od strane homoseksualne populacije deplasiran i iskrivljen, ali začudo, prevladava u svakodnevnom diskursu. Stoga je potrebno istaknuti sljedeće:

a)  Ovdje se ne radi o nikakvim „ljudskim pravima“ homoseksualaca jer pravo na brak i djecu podrazumijeva heteroseksualnu vezu. Naime, homoseksualni parovi biološki ne mogu imati normalan seksualni odnos (da se vulgarno izrazim: ženski parovi ga ne mogu imati jer nemaju „s čime“, a muški parovi imaju s čime, ali „nemaju gdje“) te ne mogu imati djecu i stvarati potomstvo. Stoga, njima se ne uskraćuje nikakvo pravo da to isto ostvare u heteroseksualnim vezama, već su oni ti koji sami sebi uskraćuju tu mogućnost. I stoga se homoseksualci moraju odlučiti: jesu li oni homoseksualci zato što su rođenjem određeni da budu takvi (determiniranost), ili su takvima postali svojim vlastitim izborom? Ako su to što jesu postali rođenjem, onda ne mogu imati djece te trebaju biti dosljedni u onome što jesu. Jer, ako ih je priroda „zeznula“, onda im je ona kriva za to što jesu, a ne društvo i nekakvi stereotipi. Ako su to što jesu postali svojim odabirom, onda moraju biti dosljedni i živjeti u skladu sa svojim odabirom.

b)  „Tolerancija“  -  u zadnje vrijeme bombardiraju nas izjavama kako je homosksualnost „normalna“ te nas se poziva na toleranciju i prihvaćanje te različitosti. No ta famozna riječ etimološki ima značenje „podnositi, trpjeti“ (Klaić 2001, 1357). Iako tolerancija može označavati „prihvaćanje“, „navikavanje“ i „pomirenje s nekom pojavom“, ona također označava „trpeljivost“, „podnošenje“ i „snošenje“.  Shodno tome, tolerancija ne znači pranje mozga kojim će se druga strana uvjeriti kako je nešto „okaj“. Međutim, upravo se takva ideja nastoji progurati pod tolerancijom jer se traži da se svako negodovanje i neslaganje u ime „tolerancije“ isključi iz svakodnevnog diskursa.  

c) „Govor mržnje“ je još jedna fraza kojom se nastoji degradirati drugu stranu jer podrazumijeva da svako protivljenje i negodovanje prema homoseksualnosti predstavlja „govor mržnje“. Zbilja je čudno odakle homoseksualcima koncesija na određivanje govora mržnje, jer nije jasno zašto bi neslaganje s nečime automatski predstavljalo izraz mržnje? To je zbilja čudno. Zamislite kuda bi nas to dovelo kada bi se odjednom svaka grupa ljudi  počela ponašati po sličnome obrascu i proglašavati bilo kakvo neslaganje govorom mržnje??? No ovo je samo dobro osmišljenja marketinška kampanja kojom se nastoji etiketirati neistomišljenike implicirajući da problem nije u homoseksualcima–jer homoseksualizam je nešto normalno i predivno–već je problem u neistomišljenicima i njihovoj mržnji/njihovom karakteru. Stoga, nisu gayevi ti koji se trebaju mijenjati nego „mi“. U nama je problem, nas treba odgojiti i educirati o „ljepoti homoseksualizma“ i na taj način prevladati karakternu manu mržnje koja nas izjeda iznutra.  Stvarno smo jadni.        

d) I konačno, izraz „diskriminacija“ učestalo se koristi u govoru o ovoj temi, ali također na iskrivljen način. Ta riječ u svojem korijenu ima „bezopasno“ značenje „razlikovanja“, i „odvajanja“ te nema konotaciju negativnog društvenog izopćenja i segregacije (usp. Reisigl, Martin. 2007. „Discrimination in discourses“ u: Handbook of Intercultural communication, str. 365-66). Diskriminacija, prema tome, podrazumijeva prepoznavanje različitosti i postupanje u skladu s tim različitostima te može biti nešto pozitivno ili negativno. No, problem nastaje kada se nastoji da se stvarna i krucijalna različitost prepozna i prizna, ali se istovremeno nedosljedno postupa u skladu s njome. Naime, homoseksualci su različiti (i oni to sami često i rado ističu) jer nemaju normalan seksualni odnos i ne mogu imati djecu, no oni bi bili takvi različiti, a istovremeno bi htjeli bi da svi ostali smatraju homoseksualnost nečim normalnim, htjeli bi pravo na brak i htjeli bi imati djecu. Ponovo ističem, ako itko diskriminira homoseksualce, onda to u prvome redu oni čine sami sebi svojom različitošću.

 

Sadašnji učinci reforme društva u skladu s rodnom ideologijom

Budući da naša Vlada uvođenjem 4. modula zdravstvenog odgoja i zalaganjem za rodnu idelologiju nije izmislila toplu vodu (to je uvoz izvana), potrebno je razmotriti učinke ovakve društvene reforme koja već sada oblikuje društva diljem svijeta. Pa tako u nekim državama homoseksualnim parovima se daje pravo na brak i imanje djece na način da gay parovi koristeći usluge surogat majki ili očeva začinju djecu koja se rađaju trajno odvojena od jednog od svojih bioloških roditelja. To je naravno prihvatljivo jer su biološke datosti u ovom slučaju samo smetnja na putu sreći „gay parova“. Nije bitno što djeca neće znati tko im je stvarni predak niti što to višestruko negativno utječe na identitet te djece. Prava djece očito podliježu pravu na djecu. A danas-sutra kad ta djeca odrastu postoji opravdana opasnost od incesta i bolesti koje su povezani s rađanjem djece koja nastaju iz takvih odnosa.

Nadalje, neke države iz službenih dokumenata izbacuju nazive „otac“, „majka“ jer se time navodno ublažava diskriminacija prema istospolnim parovima koji de facto ne mogu biti „majka“ i „otac“ svojem djetetu. A to što se time diskriminira 95% ostalog ljudskog roda, očito sve manje i manje smeta svjetske vlade.  Jednako tako, sve je više slučajeva gdje djeca u školi svoje roditelje više ne smiju zvati „mama“ „tata“, jer korištenje takvih izraza predstavlja diskriminaciju prema djeci iz istospolnih brakova koji, gle čuda, nemaju ili mamu ili tatu. I sada zbog te nekolicine djece (koja su u svemu ovome najmanje kriva), sva ostala djeca bivaju zakinuta za svoje pravo da roditelje nazivaju ocem i majkom.

A što reći za „gender-swich day“ gdje se djeca potiču da jedan dan u školu dođu odjevena u odjeću suprotnog spola; ili za ukidanje muških i ženskih wc-a? Sve te „slobodoumne“ i „napredne“ aktivnosti iz temelja podrivaju još malo onoga što je ostalo zdravo i normalno u ovome svijetu. Ali to je samo početak. Očekuje nas još puno toga, i društvo prema kojem idemo iz temelja će se promijeniti, ako će se nastaviti dosljedno primjenivati rodna ideologija.              

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!

Budući učinci reforme društva u skladu s rodnom ideologijom

Prema rodnoj ideologiji, spol kao biološki imperativ jest ograničavajući faktor jer prisiljava ljude da se ponašaju, osjećaju i žive u skladu s sa svojim spolom. Još ako k tome pridodamo društvo koje pristupa djeci i odgaja ih u skladu s njihovim spolom, tim više to isto društvo mora se prestati ponašati na taj način i usvojiti novi obrazac ponašanja prema kojem se djeca neće tretirati prema njihovom spolu, nego će se odnositi „neutralno“, dopuštajući djetetu da u odrastanju spozna, prepozna i prihvati svoj rod (tj. da bude muškarac s vaginom ili tome sl.). Je li to društvo u kojem želimo živjeti? Ako da, onda je potrebno istaknuti „napredak“ koji nas još očekuje, ako uistinu želimo ostvariti ovaj ideal „neutralnog“ društva u pogledu spola i roda i biti dosljedni u tome. 

Prvo, nije dovoljno zabraniti djeci u školi da svoje roditelje zovu otac ili majka, nego je to potrebno općenito zakonski zabraniti, jer takvo nazivlje u školi ili bilo kojem segmentu društva predstavlja izraz diskriminacije. Jednako tako, roditelji ne bi smjeli svoju djecu zvati prema njihovom spolu–sin ili kćer–jer takvi nazivi predstavljaju nametanje roda, umjesto neutralnog pristupa u kojem će djeca kroz odrastanje otkriti svoj rod.

Drugo, tradicionalni izgled i boja odjeće i obuće koja se povezuje s m/ž spolom, mora biti svedena na minimum jer, pogađate, kupovina odjeće i obuće na takav način, može biti izraz nametanja roda kojeg možebitno dijete smatra odbojnim. Dijete ne mora imati pravo na oba roditelja, ali pravo da mu se ne nameće rod, zagarantirano mu je u takvome društvu. Ovo povlači potrebu što ranijeg obrazovanja djeteta o svim mogućim rodnim inačicama ne bi li ono što ranije steklo stav u pogledu toga. Ili, ako bi kojim slučajem neko dijete slavilo rođendan i neko drugo dijete mu donese poklon koji je suprotan od njegovog roda (recimo da curica dobije, ne dao Bog, lutku, a ona se osjeća kao muškarac), roditelji takvog djeteta koje je donijelo poklon, trebali bi zakonski odgovarati za diskriminaciju.

Treće, svako razlikovanje po pitanju spola u društvu, trebalo bi biti „ekskomunicirano“. Zašto? Jer predstavlja izraz diskriminacije, netolerancije i kršenja ljudskih prava. Pa tako, djeca u vrtiću ne bi smjela zvati ženske osobe koje ih čuvaju „teta“ jer se time djeci šalje pogrešna poruka da su osobe ženskog spola tete. A one zapravo mogu biti „stričeki“. To jednako vrijedi i za učitelje i učiteljice. Svi takvi nazivi utemeljeni na spolnim razlikama trebaju biti smatrani stereotipima i trebaju biti dekonstruirani. A bilo bi i fer da iz gramatike ukloni muški i ženski rod riječi jer su one utemeljene na spolnim razlikama/stereotipima koje više ne odgovaraju zahtjevima modernog vremena.

Zaključno: možda se ovo nekome čini kao pretjerivanje, ali biti dosljedan u rodnoj ideologiji znači upravo ovo što sam naveo – stvaranje naoko bespolnog i „neutralnog“ društva prema navedenome obrascu. I stoga je 4 modul zdravstvenog odgoja potrebno je promatrati upravo u ovome kontekstu jer kao što je Milanka Opačić izjavila u intervjuu za 21. stoljeće, razlog uvođenja istoga, leži u potrebi obrazovanja društva da prihvati različitost. No jednom kada se ta različitost prihvati, ona tu ne staje, nego vodi u rekonstrukciju društva prema gore navedenim obrascima i vrijednostima. I ne, to nema veze sa znanošću, nego sa određenim svjetonazorom. I stoga se s pravom postavlja pitanje – je li to budućnost u kojoj želimo živjeti?

 

Ervin Budiselić  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kakva je budućnost Hrvatske u moralno-etičkome pogledu sada kada naša Vlada kroz 4. modul zdravstvenog odgoja otvoreno uvodi relativizam i neke nove vrijednosti rodne ideologije koje podrivaju temelje našeg društva? Ovaj članak govori o nekim novim vrijednostima koje nam se nameću i otkriva kakvo će naše društvo izgledati u bližoj ili daljnjoj budućnosti ukoliko će se dosljedno primjenivati ideje rodne ideologije. Postavjka se pitanje, želime li građani RH živjeti u takvome društvu? Ako ne, onda je potrebno oduprijeti se danas i sada rodnoj ideologiji koja nam se nameće kroz 4. Modul ukoliko ne želimo da naša djeca žive u nakaradnom svijetu nakaradnih vrijednosti.    

 

 

BUDUĆNOST HRVATSKE – BLAGOSTANJE ILI PROPAST?

 

Ovaj članak započinjem navodom iz jednog mog prijašnjeg članka koji glasi: „Ova naša sadašnja Vlada mora biti svjesna da jednom kada u etiku i moral uvede relativizam, onda se u tome relativizmu treba biti dosljedan i potrebno je snositi odgovornost za posljedice koje on donosi. Ako to nije u stanju učiniti, onda je licemjerno nešto zakuhati, a ne biti spreman nositi se s onime što će iz toga nastati“.  Uistinu, naša je Vlada ozbiljno prionula na posao promjene temeljnih struktura društva kao što su obitelj i brak i u tome ne posustaje, obečavajući pri tome bolje, zdravije i sretnije društvo. Navodno, naše je društvo prepuno „stereotipa“ koji guše pojedince da budu ono što jesu, te ih je stoga potrebno srušiti. No, Vlada mora zapamtiti jednu stvar: ukoliko želi nametnuti neke nove vrijednosti, onda u tome treba biti dosljedna. Na tragu toga, želim otići korak dalje i pokazati kuda će nas ta „nova reforma“ odvesti u budućnosti i kakvo bi naše društvo trebalo izgledati.

 

Početak promjena

Naša Vlada odbacuje judeo-kršćansku etiku i uvodi relativizam u domenu seksualnosti brišući razlike koje podrazumijeva spol kao biološki imperativ uvodeći i relativizam i novu kategoriju „roda“. Dobro. No, kuda će nas to odvesti? Ako ćemo se dosljedno držati rodne ideologije koja smatra kako je društvo sa svojim „stereotipima“ krivo i odgovorno što „sputava i nameće“ muškarcima/ženama da se ponašaju i osjećaju kao muškarci/žene i njeguju seksualnu privlačnost prema suprotnome spolu, onda nije dovoljno uvesti 4. modul zdravstvenog odgoja, dati homoseksualcima pravo na brak i djecu, nego je potrebno još dublje i podrobnije „dekonstruirati“ postojeće ostatke judeo-kršćanske kulture i uvesti „kulturu roda“ u sve pore društva. No postavlja se pitanje – tko bi uopće želio živjeti u takvoj kulturi? Pa svega nekoliko postotaka ljudske rase, ali se agresivnom kampanjom i nametanjem i to želi promijeniti. To samo govori o tome da homoseksualizam nije stvar uvjetovanosti nego odabira.

Dakle, u tu svrhu se uvodi seksualni odgoj pod krinkjom znanosti, a taj odgoj prati određena retorika kojom se nastoji ocrniti onu drugu stranu. Pa tako se ovih dana i mjeseci učestalo govori o „ljudskim pravima“, „toleranciji“, „govoru mržnje“ i „diskriminaciji“. I svaki od ovih pojmova je od strane homoseksualne populacije deplasiran i iskrivljen, ali začudo, prevladava u svakodnevnom diskursu. Stoga je potrebno istaknuti sljedeće:

a)  Ovdje se ne radi o nikakvim „ljudskim pravima“ homoseksualaca jer pravo na brak i djecu podrazumijeva heteroseksualnu vezu. Naime, homoseksualni parovi biološki ne mogu imati normalan seksualni odnos (da se vulgarno izrazim: ženski parovi ga ne mogu imati jer nemaju „s čime“, a muški parovi imaju s čime, ali „nemaju gdje“) te ne mogu imati djecu i stvarati potomstvo. Stoga, njima se ne uskraćuje nikakvo pravo da to isto ostvare u heteroseksualnim vezama, već su oni ti koji sami sebi uskraćuju tu mogućnost. I stoga se homoseksualci moraju odlučiti: jesu li oni homoseksualci zato što su rođenjem određeni da budu takvi (determiniranost), ili su takvima postali svojim vlastitim izborom? Ako su to što jesu postali rođenjem, onda ne mogu imati djece te trebaju biti dosljedni u onome što jesu. Jer, ako ih je priroda „zeznula“, onda im je ona kriva za to što jesu, a ne društvo i nekakvi stereotipi. Ako su to što jesu postali svojim odabirom, onda moraju biti dosljedni i živjeti u skladu sa svojim odabirom.

b) „Tolerancija“  -  u zadnje vrijeme bombardiraju nas izjavama kako je homosksualnost „normalna“ te nas se poziva na toleranciju i prihvaćanje te različitosti. No ta famozna riječ etimološki ima značenje „podnositi, trpjeti“ (Klaić 2001, 1357). Iako tolerancija može označavati „prihvaćanje“, „navikavanje“ i „pomirenje s nekom pojavom“, ona također označava „trpeljivost“, „podnošenje“ i „snošenje“.  Shodno tome, tolerancija ne znači pranje mozga kojim će se druga strana uvjeriti kako je nešto „okaj“. Međutim, upravo se takva ideja nastoji progurati pod tolerancijom jer se traži da se svako negodovanje i neslaganje u ime „tolerancije“ isključi iz svakodnevnog diskursa.  

c) „Govor mržnje“ je još jedna fraza kojom se nastoji degradirati drugu stranu jer podrazumijeva da svako protivljenje i negodovanje prema homoseksualnosti predstavlja „govor mržnje“. Zbilja je čudno odakle homoseksualcima koncesija na određivanje govora mržnje, jer nije jasno zašto bi neslaganje s nečime automatski predstavljalo izraz mržnje? To je zbilja čudno. Zamislite kuda bi nas to dovelo kada bi se odjednom svaka grupa ljudi  počela ponašati po sličnome obrascu i proglašavati bilo kakvo neslaganje govorom mržnje??? No ovo je samo dobro osmišljenja marketinška kampanja kojom se nastoji etiketirati neistomišljenike implicirajući da problem nije u homoseksualcima–jer homoseksualziam je nešto normalno i predivno–već je problem u neistomišljenicima i njihovoj mržnji/njihovom karakteru. Stoga, nisu gayevi ti koji se trebaju mijenjati nego „mi“. U nama je problem, nas treba odgojiti i educirati o „ljepoti homoseksualizma“ i na taj način prevladati karakternu manu mržnje koja nas izjeda iznutra.  Stvarno smo jadni.        

d) I konačno, izraz „diskriminacija“ učestalo se koristi u govoru o ovoj temi, ali također na iskrivljen način. Ta riječ u svojem korijenu ima „bezopasno“ značenje „razlikovanja“, i „odvajanja“ te nema konotaciju negativnog društvenog izopćenja i segregacije (usp. Reisigl, Martin. 2007. „Discrimination in discourses“ u: Handbook of Intercultural communication, str. 365-66). Diskriminacija, prema tome, podrazumijeva prepoznavanje različitosti i postupanje u skladu s tim različitostima te može biti nešto pozitivno ili negativno. No, problem nastaje kada se nastoji da se stvarna i krucijalna različitost prepozna i prizna, ali se istovremeno nedosljedno postupa u skladu s njome. Naime, homoseksualci su različiti (i oni to sami često i rado ističu) jer nemaju normalan seksualni odnos i ne mogu imati djecu, no oni bi bili takvi različiti, a istovremeno bi htjeli bi da svi ostali smatraju homoseksualnost nečim normalnim, htjeli bi pravo na brak i htjeli bi imati djecu. Ponovo ističem, ako itko diskriminira homoseksualce, onda to u prvome redu oni čine sami sebi svojom različitošću.

 

Sadašnji učinci reforme društva u skladu s rodnom ideologijom

Budući da naša Vlada uvođenjem 4. modula zdravstvenog odgoja i zalaganjem za rodnu idelologiju nije izmislila toplu vodu (to je uvoz izvana), potrebno je razmotriti učinke ovakve društvene reforme koja već sada oblikuje društva diljem svijeta. Pa tako u nekim državama homoseksualnim parovima se daje pravo na brak i imanje djece na način da gay parovi koristeći usluge surogat majki ili očeva začinju djecu koja se rađaju trajno odvojena od jednog od svojih bioloških roditelja. To je naravno prihvatljivo jer su biološke datosti u ovom slučaju samo smetnja na putu sreći „gay parova“. Nije bitno što djeca neće znati tko im je stvarni predak niti što to višestruko negativno utječe na identitet te djece. Prava djece očito podliježu pravu na djecu. A danas-sutra kad ta djeca odrastu postoji opravdana opasnost od incesta i bolesti koje su povezani s rađanjem djece koja nastaju iz takvih odnosa.

Nadalje, neke države iz službenih dokumenata izbacuju nazive „otac“, „majka“ jer se time navodno ublažava diskrimiancija prema istospolnim pravovima koji de facto ne mogu biti „majka“ i „otac“ svojem djetetu. A to što se time diskriminira 95% ostalog ljudskog roda, očito sve manje i manje smeta svjetske vlade.  Jednako tako, sve je više slučajeva gdje djeca u školi svoje roditelje više ne smiju zvati „mama“ „tata“, jer korištenje takvih izraza predstavlja diskriminaciju prema djeci iz istospolnih brakova koji, gle čuda, nemaju ili mamu ili tatu. I sada zbog te nekolicine djece (koja su u svemu ovome najmanje kriva), sva ostala djeca bivaju zakinuta za svoje pravo da roditelje nazivaju ocem i majkom.

A što reći za „gender-swich day“ gdje se djeca potiču da jedan dan u školu dođu odjevena u odjeću suprotnog spola; ili za ukidanje muških i ženskih wc-a? Sve te „slobodoumne“ i „napredne“ aktivnosti iz temelja podrivaju još malo onoga što je ostalo zadravo i normalno u ovome svijetu. Ali to je samo početak. Očekuje nas još puno toga, i društvo prema kojem idemo iz temelja će se promijeniti, ako će se nastaviti dosljedno primjenivati rodna ideologija.              

 

Budući učinci reforme društva u skladu s rodnom ideologijom

Prema rodnoj ideologiji, spol kao biološki imperativ jest ograničavajući faktor jer prisiljava ljude da se ponašaju, osjećaju i žive u skladu s sa svojim spolom. Još ako k tome pridododamo društvo koje pristupa djeci i odgaja ih u skladu s njihovim spolom, tim više to isto društvo mora se prestati ponašati na taj način i usvojiti novi obrazac ponašanja prema kojem se djeca neće tretirati prema njihovom spolu, nego će se odnositi „neutralno“, dopuštajući djetetu da u odrastanju spozna, prepozna i prihvati svoj rod (tj. da bude muškarac s vaginom ili tome sl.). Je li to društvo u kojem želimo živjeti? Ako da, onda je potrebno istaknuti „napredak“ koji nas još očekuje, ako uistinu želimo ostvariti ovaj ideal „neutralnog“ društva u pogledu spola i roda i biti dosljedni u tome. 

Prvo, nije dovoljno zabraniti djeci u školi da svoje roditelje zovu otac ili majka, nego je to potrebno općenito zakonski zabraniti, jer takvo nazivlje u školi ili bilo kojem segmentu društva predstavlja izraz diskriminacije. Jednako tako, roditelji ne bi smjeli svoju djecu zvati prema njihovom spolu–sin ili kćer–jer takvi nazivi predstavljaju nametanje roda, umjesto neutralnog pristupa u kojem će djeca kroz odrastanje otkriti svoj rod.

Drugo, tradicionalni izgled i boja odjeće i obuće koja se povezuje s m/ž spolom, mora biti svedena na minimum jer, pogađate, kupovina odjeće i obuće na takav način, može biti izraz nametanja roda kojeg možebitno dijete smatra odbojnim. Dijete ne mora imati pravo na oba roditelja, ali pravo da mu se ne nameće rod, zagarantirano mu je u takvome društvu. Ovo povlači potrebu što ranijeg obrazovanja djeteta o svim mogućim rodnim inačicama ne bi li ono što ranije steklo stav u pogledu toga. Ili, ako bi kojim slučajem neko dijete slavilo rođendan i neko drugo dijete mu donese poklon koji je suprotan od njegovog roda (recimo da curica dobije, ne dao Bog, lutku, a ona se osjeća kao muškarac), roditelji takvog djeteta koje je donijelo poklon, trebali bi zakonski odgovarati za diskriminaciju.

Treće, svako razlikovanje po pitanju spola u društvu, trebalo bi biti „ekskomunicirano“. Zašto? Jer predstavlja izraz diskriminacije, netolerancije i kršenja ljudskih prava. Pa tako, djeca u vrtiću ne bi smjela zvati ženske osobe koje ih čuvaju „teta“ jer se time djeci šalje pogrešna poruka da su osobe ženskog spola tete. A one zapravo mogu biti „stričeki“. To jednako vrijedi i za učitelje i učiteljice. Svi takvi nazivi utemeljeni na spolnim razlikama trebaju biti smatrani stereotipima i trebaju biti dekonstruirani. A bilo bi i fer da iz gramatike ukloni muški i ženski rod riječi jer su one utemeljene na spolnim razlikama/stereotipima koje više ne odgovaraju zahtijevima modernog vremena.

Zaključno: možda se ovo nekome čini kao pretjerivanje, ali biti dosljedan u rodnoj ideologiji znači upravo ovo što sam naveo – stvaranje naoko bespolnog i „neutralnog“ društva prema navedenome obrascu. I stoga je 4 modul zdravstvenog dogoja potrebno je promatrati upravo u ovome kontekstu jer kao što je Milanak Opačić izjavila u interviewu za 21. stoljeće, razlog uvođenja istoga, leži u potrebi obrazovanja društva da prihvati različitost. No jednom kada se ta različitost prihvati, ona tu ne staje, nego vodi u rekonstrukciju društva prema gore navedenim obrascima i vrijednostima. I ne, to nema veze sa znanošću, nego sa određenim svjetonazorom. I stoga se s pravom postavlja pitanje – je li to budućnost u kojoj želimo živjeti?

 

Ervin Budiselić