Podržite nas!

Doktore, hoće li moj sin postati gay?

09.05.2013 17:00

Iz razgovora psihoterapeuta Joseph Nicolosi-a i zabrinute majke: „Prošli tjedan je Stevie uporno tražio da mu kupim lutkicu Pocahontas. Onda sam na televiziji vidjela Vas. Vi ste na dlaku točno opisali moga sina. Ako Vi imate pravo, onda će Stevie…“ Oklijevala je, kao da se boji izreći tu riječ: „postati homoseksualac. To ste rekli. Zato sam Vas nazvala“. Glas joj je opet podrhtavao. „Doktore, hoće li moj sin postati gay?“

Linda Ames i Joseph Nicolosi u ovom članku otkrivaju neke od uzroka homoseksualnosti i načina na koji se ona može liječiti, a posebice se tiču odnosa između očeva i sinova.


Za muškost se treba izboriti

Psihoterapeut Joseph Nicolosi, koji je pratio stotine homoseksualno orijentiranih muškaraca, tvrdi: U korijenu homoseksualnosti je neriješen konflikt s obzirom na vlastitu muškost odnosno ženskost. Kod dječaka je riječ o tome, da je već u djetinjstvu bio duševno ranjen u svojoj muškosti, što dovodi do toga, da ima ambivalentan odnos prema vlastitoj muškosti. Da bi mogao razviti sigurni muški identitet, dječak treba pozitivno potvrđivanje od strane roditelja i dječaka svojih godina. Razvitak prema heteroseksualnosti ne događa „sam od sebe“. On traži roditeljsku brigu. On traži podršku cijele obitelji. On traži vremena. Za vlastitu muškost se treba izboriti.

 

Linda Ames Nicolosi i Joseph Nicolosi

 

Linda Ames Nicolosi, novinarka iz Kalifornije, glavna je urednica stručnog časopisa „NARTH-Bulletin“. Joseph Nicolosi, Ph. D. iz Kalifornije, je predsjednik udruge terapeuta „NARTH“. Kao psihoterapeut pratio je više od 400 muškaraca, koji su bili u sukobu s vlastitom homoseksualnošću. Autor je nekoliko knjiga.

 

U korijenu homoseksualnosti je neriješen konflikt s obzirom na vlastitu muškost (kod muške homoseksualnosti) odnosno ženskost (kod ženske homoseksualnosti). Kod dječaka je riječ o tome, da je već u djetinjstvu bio duševno ranjen u svojoj muškosti, što vodi do toga, da sebe doživljavao kao „drugačijeg“ od drugih dječaka.

Duševne rane vezane uz vlastitu muškost (koja se tek razvija) su jedva vidljive. Izražavaju se u obliku skrivenih strahova, koje roditelji ili rođaci u najboljem slučaju tek naslućuju. Dječak ih je osjećao otkad zna za sebe. Taj osjećaj „drugačijosti“ u njemu je doveo do osjećaja manje vrijednosti ili izolacije u odnosu na druge dječake i muškarce.

Kod nekih dječaka se zbunjenost s obzirom na vlastitu muškost jasno razabire. Navodim nekoliko primjera. Prvi je Stevie. Njegova je priča neobična.

Kao psihoterapeut, koji je terapeutski pratio stotine homoseksualno orijentiranih muškaraca koji nisu bili zadovoljni sa svojom homoseksualnošću, primam telefonske pozive iz cijeloga svijeta. Sve češće je riječ o djeci. Najviše me zovu zabrinuti roditelji koji žele najbolje svom djetetu, a ja se trudim koliko god mogu dati im podršku i informacije i ukazati im kako si mogu pomoći.

 

Telefonski poziv jedne majke

Jednog me dana tajnica povezala s jednom ženskom osobom Kalifornije. Drhtavim glasom rekla mi je: „Doktore, zovem se Margaret Johnson“. Pomislio sam da se veza prekinula.

„Jeste li još na vezi? Mogu li Vam pomoći?“

„Ja… ja mislim da sam Vas prije par tjedana vidjela na televiziji. To ste bili Vi, zar ne? Raspravljali ste s jednim psihijatrom?“

„Moguće“, odgovorio sam joj. Dva tjedna prije doista sam na televiziji imao živu raspravu s jednim aktivistom iz homoseksualnog pokreta, koji često nastupa u talk-showovima[i]. „Vjerojatno mislite na raspravu s dr. Isayem?“

„Da“, odgovorila je. „U talk-showu se govorilo o dječacima koji bi radije bili djevojčice“.

„Točno“, odgovorio sam. „Bila je to emisija o konfuziji identiteta i o…“

Gđa Johnson me odlučno i čvrsto prekinula: „Doktore, opisali ste mog sina Stevieja. On je predivan mali dečko, posebno dijete. Ali…“ Oklijevala je. „Stevie je fasciniran stvarima koje pripadaju djevojčicama, mnogo više nego moja kćer! Zaljubljen je u sve što je ružičasto i crveno. On se … čak igra s Barbikama … i kroz kuću pleše na vršcima prstiju poput balerine.“

Pozorno sam je slušao dok mi je navodila daljnje pojedinosti. Stevie je imao pet godina.

„Ovakvo ponašanje primjećujem već dvije godine“, priznala je.

Znakovito mi je bilo to, što to već tako dugo traje. U redu je ako se mali dečko upita kako bi izgledao s dugim plavim kovrčama, pa iz čiste zabave isproba neku periku, no ako to stalno čini i ako istovremeno pokazuje vrlo malo zanimanja za „muške stvari“, vjerojatno postoji neki problem[ii].

„I to tako ide već dvije godine?“, upitao sam.

Čini se da je gđa Johnson ovo pitanje shvatila kao predbacivanje. Zvučala je kao da se brani kad je odgovorila: „Njegova učiteljica mi je rekla neka se ne brinem. Kaže da je to samo prolazna faza. To mi je rekla i svekrva. Ona Stevieju čak daje isprobavati svoje svilene šalove i nakit. Onda mu kaže: 'Ti si bakina slatka lutkica'“.

„I vi ste se nadali da one imaju pravo i da je to zbilja tek prolazna faza?“

„Da, ali istovremeno imam dojam da tu nešto ne štima.“ Glas joj je sada zvučao glasno i odlučno: „Prošli tjedan je Stevie uporno tražio da mu kupim lutkicu Pocahontas. Onda sam na televiziji vidjela Vas. Vi ste na dlaku točno opisali moga sina. Ako Vi imate pravo, onda će Stevie…“ Oklijevala je, kao da se boji izreći tu riječ: „postati homoseksualac. To ste rekli. Zato sam Vas nazvala“. Glas joj je opet podrhtavao. „Doktore, hoće li moj sin postati gay?“

Htio sam načeti značenje izraza „gay“. To je politički izraz opterećen teškim ideološkim balastom[iii]. Bolji, znanstveniji izraz je „homoseksualan“. Ali gđu Jones nije zanimala ni znanost ni politika gay-pokreta. Samo se brinula zbog svog sina.

Odgovorio sam što je obzirnije moguće: „Bez odgovarajuće intervencije, vrlo je vjerojatno da će se dječak poput Stevieja razviti homoseksualno, biseksualno ili transseksualno. Statistički, ta vjerojatnost je 75%[iv]. Stereotipno spolno netipično ponašanje kod dječaka je rani znak za…“

„To znači da će Stevie postati homoseksualac, gay? Zar nema nade?“

„Može postati homoseksualac, ali ne nužno. Još nije prekasno pomoći mu da se bolje osjeća u svojoj koži kao dječak, kao muško“.

„Dobro. Što da učinim?“ Zastala je. Osjećao sam njezinu uznemirenost.

 

Ambivalentan odnos prema vlastitoj muškosti

Kao predsjednik NARTHA (Nacionalni pokret za istraživanje i terapiju homoseksualnosti) često držim predavanja o homoseksualnosti. U posljednjih petnaest godina pratio sam mnoge odrasle muškarce koji nisu bili zadovoljni svojom homoseksualnošću, i pomogao sam im da izađu iz nje. Većina tih odraslih, homoseksualno orijentiranih muškaraca, u djetinjstvu se nije igrala s lutkicama. Steviejeva priča bila je ekstremna. Skoro svi moji klijenti već su u ranom djetinjstvu pokazivali vrlo karakteristično „ne-dječačko“ spolno netipično ponašanje, po kojem su se bolno razlikovali od drugih dječaka.

Većina tih homoseksualno orijentiranih muškaraca sjeća se da kao dječaci nisu bili sportski tipovi, da su bili nekako pasivni, usamljeni (osim društva djevojčica), miroljubivi, nezainteresirani za tučnjavu i hrvanje s drugim dječacima ili za divlje igre. Drugih su se dječaka nekako bojali, osjećali su i strah i privlačnost. Mnogi od njih imali su karakteristike po kojima ih se može smatrati talentiranima: bili su inteligentni, „starmali“, druželjubivi i umjetnički nadareni. Budući da se većinom nisu ponašali „ženskasto“, njihovi roditelji – za razliku od Stevieja – nisu primijetili da nešto ne štima. Zato nisu ni tražili pomoć.

U dubini, ti su muškarci u djetinjstvu imali vrlo ambivalentan odnos prema vlastitoj muškosti. Mnogi od njih su po naravi bili senzibilni i blagi i nisu bili sigurni je li „muškost“ doista „u njima“. Neki su znanstvenici to nazvali „muškom prazninom“ (kod djevojčica „ženskom prazninom“). Ta muška praznina je posljedica spoja prirođenog senzibiliteta i društvenog okruženja, koje nije pozitivno prihvatilo posebne potrebe toga djeteta. Da bi mogao razviti sigurni muški identitet, dječak – koji je po svom prirođenom temperamentu već ugrožen – treba posebnu pozornost i pozitivno potvrđivanje od strane roditelja i dječaka svojih godina, ali to je upravo no što ne dobiva.

Zbog prirođenog temperamenta i zbog obiteljske dinamike, takav dječak se vrlo brzo povlači u sebe. Time izbjegava izazov da se mora identificirati s ocem i s muškošću koju otac predstavlja. Umjesto da razvija osjećaj vlastite muškosti, pred-homoseksualni dječak čini upravo suprotno: odbija svoju muškost u razvitku i razvija odbojnost prema njoj.

Kasnije će se zaljubiti upravo u ono što je izgubio: zaljubit će se u nekoga, za koga misli da posjeduje ono što njemu nedostaje. Svi se mi zaljubljujemo u ono što je „drugačije od nas“, a ne u ono što „poznajemo“.

 

Homoseksualnost je problem identiteta

U korijenu homoseksualnosti nalazimo zabunu s obzirom na temeljnu predodžbu o muškosti i ženskosti. Tu zabunu nalazimo kod lezbijskih aktivistica koje bi htjele nanovo napisati Bibliju, i to tako da Bog bude „ona“. Nalazimo je kod onih koji ponosno izjavljuju: „Ne zaljubljujem se u neki posebni spol, spol je nevažan. Zaljubljujem se u osobu – a to može biti i muškarac i žena“. Ili kad neki psiholog kaže da je biseksualnost uzvišenija spolna orijentacija, jer otvara nove kreativne mogućnosti spolnog izražavanja. Ili kada neki učenik viših razreda inzistira na tome, da u školi nosi haljinu i štikle, a sudac preporuči školi neka podržava iluziju tog mladića da je zapravo žensko.

Samozavaravanje s obzirom na vlastitu muškost (ili kod žena vlastitu ženskost) spada u samu srž homoseksualnosti. Dijete koje zamišlja da bi on/ona mogao/mogla pripadati onom drugom spolu ili oboma spolovima hvata se za iluzornu fantaziju koja ga/ju samo još više zbunjuje. To je zapravo pobuna protiv stvarnosti i odbijanje granica koje su zadane našoj stvorenoj, ljudskoj naravi.

No vratimo se Stevieju.

 

Muški i ženski identitet čovjek nalazi u obitelji

S problemom pred-homoseksualnosti moguće je suočiti se samo ako su u proces uključeni svi članovi obitelji. Dok sam telefonom razgovarao s gđom Johnson, zamolio sam je da mi priča o Steviejevom ocu. Otac ima središnju ulogu i zadaću u razvitku dječaka i njegove muškosti[v]. Za razvitak spolnog identiteta dječaka, on je važniji od majke. 

Steviejeva majka je odgovorila: „Moj muž Bill je ovdje. Želite li s njim razgovarati?“ Zamolila je muža da dođe na telefon i kratko mu objasnila što sam joj upravo rekao. „Bill, psiholog kaže da bi Stevie mogao postati homoseksualac“. „Onda, što se može učiniti?“ upitao je otac otresito. Vidjelo se da je to čovjek akcije. Istoga časa, sam je dao odgovor na svoje pitanje: „Doći ćemo k vama u ordinaciju“. Odgovorio sam da je to dobra ideja. Još sam mu rekao da on i njegova žena uz profesionalnu pomoć mogu naučiti kako poduzeti neke važne korake i promijeniti neke obiteljske navike, da bi pomogli Stevieju. No najprije moraju naučiti razumjeti što se uopće događa.

 

Sigurno odrastati u vlastitoj muškosti ili ženskosti

Sljedećeg su dana Bill, Margaret i Stevie Johnson osvanuli u mojoj ordinaciji. Nije mi bilo teško kod njih prepoznati znakove tipične obiteljske dinamike. Petogodišnji Stevie bio je ljupko dijete kože bijele kao porculan[vi]. Imao je upadno velike oči uokvirene dugim crnim trepavicama. Margaret je bila šarmantna i razgovorljiva. Bill, uspješan bankar, nije mnogo govorio. To mi je bio poznat obrazac[vii].

Najprije sam kratko porazgovarao s cijelom obitelji, a onda s Billom i Margaret nasamo. Uputio sam ih u neke temeljne stvari koje su dječaku potrebne, da bi se razvijao heteroseksualno. „Po majkama nastaju dječaci, po očevima nastaju muškarci“, rekao sam im.

Objasnio sam im što to znači. U najranijem djetinjstvu sva su djeca, dječaci i djevojčice, emocionalno vezana uz majku. Jezikom psihodinamike to znači da je majka prvi objekt ljubavi. Ona zadovoljava primarne potrebe djeteta[viii]. Djevojčice tada razvijaju svoj vlastiti ženski identitet, ali pritom mogu „ostati“ vezane uz majku. Dječaci imaju jednu dodatnu razvojnu zadaću: moraju se odvojiti od majke i identificirati se s ocem.

Dok se dijete uči izražavati („on“ i „ona“ – „njegovo“ i „njezino“), ono otkriva da je svijet ljudi podijeljen u dva prirodna suprotna pola: to su dječaci i djevojčice, muškarci i žene. Dječaku tada nije dovoljno da vidi razlike, on se mora odlučiti gdje stoji u tom muško-ženskom svijetu. Zadaća djevojčice je lakša, objašnjavao sam Stevievim roditeljima: primarna vezanost na majku već postoji. Djevojčica zato ne mora svladavati tu dodatnu razvojnu zadaću: odvojiti se od osobe koja joj je najbliža na svijetu – od majke, i identificirati se s ocem. Kod dječaka je drugačije: ako želi postati heteroseksualno orijentiran muškarac, mora se odvojiti od majke i po svojoj različitosti se udaljiti od svog prvog predmeta ljubavi. 

To možda objašnjava zašto ima više homoseksualno orijentiranih muškaraca nego žena. Neka proučavanja govore o odnosu dva prema jedan. Druga kažu pet prema jedan ili čak jedanaest prema jedan. Ne znamo točno, ali znamo da ima više muškaraca s homoseksualnom orijentacijom nego žena.

„Ako hoćeš biti muškarac, prvo je pravilo: ne budi žena“, napisao je psihoanalitičar Robert Stoller[ix].

 

U potrazi za muškošću

Tu treba nastupiti otac. On mora zrcaliti i potvrđivati muškost svoga sina. Sa svojim sinom može se natjecati, boriti, igrati divlje igre, igre koje su definitivno posve drugačije od onih, koje bi igrao sa svojom kćerkicom. Sina može naučiti bacati i hvatati loptu. Može mu pokazati kako se zabija drveni klin u za to pripravljenu probušenu drvenu ploču. Može sa sinom otići na tuširanje, gdje će dječak neizbježno moći utvrditi da njegov otac ima muško tijelo – baš kao i on sam.

Dječak će na taj način naučiti što znači biti muška osoba. Moći će prihvatiti svoje tijelo kao izraz te muškosti. Mislit će: Znači tako su građeni dječaci – i muškarci. Tako sam ja građen. Ja sam dječak i to znači: ja imam penis. Psiholozi za ovaj razvojni proces kažu: „pounutrašnjenje muškosti u slici samoga sebe“ (ili „muška introjekcija“). Taj proces je bitan sastavni dio razvitka prema heteroseksualnosti.

Penis je temeljni simbol muškosti. On je jasno prepoznatljiva razlika između muškog i ženskog. U terapiji dječaka treba uvijek iznova upućivati na tu prepoznatljivu anatomsku razliku. Psihoanalitičar Richard Green je otkrio da ženskasti dječak (koga bez uljepšavanja naziva „sissy-boy[x]“) na svoj penis gleda kao na neki strani, pomalo tajanstveni predmet[xi]. Ako mu ne uspije „usvojiti“ vlastiti penis, onda će kao odrastao čovjek biti fasciniran penisima drugih muškaraca.

Dječak koji nesvjesno donese odluku da će se u sebi „odvojiti“ od vlastitog muškog tijela, da će se od njega distancirati, na najboljem je putu da razvije homoseksualnu orijentaciju. Samo neki takvi dječaci će se ponašati otvoreno ženskasto, dok većina pred-homoseksualno orijentiranih dječaka ima tek „ne-dječačko“ ponašanje. To znači da su malčice drugačiji od drugih. U dobi između šeste i jedanaeste godine, dakle u razvojnoj fazi u kojoj drugi dječaci prekidaju svoja prijateljstva s djevojčicama da bi razvili siguran muški identitet, on nema bliskih prijateljstava s dječacima. Osim toga, pred-homoseksualan dječak najčešće ima loš ili distanciran odnos prema svom ocu.

Richard Wyler vodi jednu internetsku skupinu samopomoći za muškarce koji se bore s neželjenim homoseksualnim osjećajima. Na svojoj zanimljivoj web stranici www.peoplecanchange.com okupio je i objavio životopise bivših homoseksualno orijentiranih muškaraca. Evo kako opisuje njihove osjećaje otuđenosti od vlastite muške naravi:

„Kada smo osjetili da nas je muški svijet odbio, strah i bol su nas najčešće doveli do toga, da smo se u sebi odvratili i povukli od svega što je muško – dakle i od onoga za čim najviše žudimo… Neki od nas su se distancirali od drugih muškaraca, od muških interesa i muškosti uopće, tako da su svjesno ili nesvjesno počeli preuzimati ženske karakteristike, interese i ponašanje. (U gay-supkulturi to smo često doživljavali kao namjernu feminizaciju. Homoseksualni muškarci u tome katkada idu tako daleko, da jedni druge nazivaju „prijateljicom“ i oslovljavaju se ženskim rodom.) No gdje smo pritom ostali mi kao muška bića? Nalazili smo se u apsolutnoj ničijoj zemlji nesigurnosti i konfuzije po pitanju naše muškosti – ne posve muževni, ali ni ženskasti. Nismo se odvojili samo od pojedinih muškaraca, od onih za koje smo mislili da bi nas mogli povrijediti, nego od cijelog heteroseksualnog muškog svijeta. Neki od nas su muško stvorenje – što su bili i oni sami – smatrali nečim sramotnim i manje vrijednim i od toga su se distancirali“[xii].

To znači, tako kaže psihoanalitičar Charles Socarides, da su homoseksualno orijentirani muškarci još uvijek u potrazi za osjećajem svog vlastitog muškog Ja. Taj Ja se trebao razviti u ranom djetinjstvu i biti utvrđen u pubertetu i adolescenciji[xiii]. Te psihičke dinamike koje su u temelju homoseksualnosti događaju se posve nesvjesno. Socarides provodi psihoanalizu (i koristi psihoanalitičke tehnike kao što je rad na snovima) da bi svojim homoseksualno orijentiranim klijentima pomogao razumjeti njihove nesvjesne nagone i sklonosti, da bi mogli riješiti problem.

Što se mene tiče, ja pokušavam izbjegavati duge i teške terapije za promjenu homoseksualnosti u odrasloj dobi time što savjetujem ranu intervenciju u djetinjstvu. Vrijeme u kojem se razvija spolni identitet je najbolje vrijeme, vrijeme kada roditelji – napose otac – mogu jačati taj još ne posve razvijeni muški spolni identitet kod svojih sinova. Kroz primjerenu intervenciju roditelja može doći do rasta muškog samopouzdanja i može se spriječiti osjećaj manje vrijednosti i otuđenja od svijeta muškaraca, što opisuju toliki homoseksualno orijentirani muškarci.

Cilj je pomoći dječaku da se ne odvaja, da se ne povlači od svoje prirodne muškosti. Treba ga, naprotiv, ohrabrivati da prihvaća i živi muški identitet koji odgovara njegovom biću. Nije riječ o tome da se od njega napravi mačistička karikatura (jer on nije takav i to je dobro). Riječ je o tome, da mu se pomogne razvijati svoju vlastitu muškost u povezanosti s njegovom vlastitom osobnošću i njegovim vlastitim karakteristikama. 

Richard Wyler opisuje muku kroz koju su u djetinjstvu prolazili on i drugi homoseksualno orijentirani muškarci. Opisuje čežnje i usamljenost od koje su trpjeli on i toliki drugi dječaci, koji nisu bili potvrđeni u svojoj muškosti:

„Nesvjesno i protiv naše volje stvorili smo psihološku provaliju između sebe i heteroseksualnog muškog svijeta. Za nas kao muška stvorenja bilo je doslovno nužno pripadati svijetu muškaraca. Trebali smo muškarce da budu naši mentori, trebali smo da nas potvrde, bilo nam je nužno potrebno voljeti ih i biti od njih voljeni. Iako smo se bojali muškaraca, čeznuli smo za tim da nas prihvate. Bili smo im zavidni na samopouzdanju i muškosti za koje se činilo da im tako prirodno pripadaju. Kada smo odrasli, zavist se pretvorila u požudu. Dok smo muškarce gledali izdaleka želeći biti poput njih i pripadati njihovom krugu, oni su postali predmet naše požude. S naše strane provalije koju smo stvorili, nismo mogli pobjeći od homoseksualnosti. Aktivisti gay-pokreta i terapeuti koji su odobravali homoseksualni način života uvjeravali su nas da je naše mjesto doista s te strane provalije. Govorili su nam da je to dobro mjesto. Možda je to bilo točno za druge, ali ne za nas. Mi smo htjeli više od toga. Htjeli smo se suočiti s našim strahovima, riješiti naše najdublje probleme i postati muškarci koji smo trebali biti po Božjoj volji, imali smo takav dojam. Nismo htjeli da nas utvrđuju kao homoseksualce. Htjeli smo da nas potvrde u našoj muškosti… Htjeli smo dotaknuti i riješiti svoja najdublja pitanja i svoju patnju, i na to nas je poticao naš unutarnji glas“[xiv].

 

U razvojnom procesu nešto je pošlo krivim putem

Kao što Wyler objašnjava, kod homoseksualno orijentiranih muškaraca nešto je pošlo krivim putem u razvojnom procesu nalaženja muškog identiteta. Umjesto da se identificiraju s muškarcima i s muškim spolom, ti su se dječaci u obrambenom držanju distancirali od svijeta muškaraca. Da bi se zaštitili od duševnih boli, odvojili su se od vezivanja na muškarce i od identifikacije s drugim muškarcima.

To odvajanje ili distanciranje povezano je s nesigurnim i slabim odnosom između oca i sina. Postoje oci koji se mogu brinuti za sve, osim za svoje sinove. Angažiraju se i investiraju u karijeru, putovanja, igranje golfa ili druge aktivnosti koje postaju tako važne, da im ne ostaje vremena za vlastite sinove. Ili ne primjećuju da upravo taj jedan sin svaku kritiku odmah shvaća kao odbacivanje.

Problem može biti i u razlici u temperamentima. Ocu je možda teže doći do djeteta s „posebnim“ jako senzibilnim temperamentom nego do druge djece. Ocu je isto tako teško izgraditi odnos sa sinom ako nemaju zajedničkih interesa. (Možda tog sina više zanimaju stvari koje su vezane uz socijalno ili umjetničko područje i nisu baš tako „tipično muške“.) U jurnjavi i stresu svakodnevnog života, dječak do kojega se teže prodire bit će nekako gurnut u stranu i zanemaren.

Kod nekih očeva takvo je držanje jasno prepoznatljivo. Doživio sam jednog oca (nezrelog, slabog muškarca koji je svojoj ženi prije poroda rekao da ne želi dječaka), koji je svog sina posve odbacio i ignorirao, dok je obožavao svoju stariju kćer. Pomisao na to, da bi u kući mogao biti „još jedan muškarac“, očito je za njega bila prevelika prijetnja. Svoju je odbojnost pokazivao tako otvoreno, da je dječak sa dvije godine nosio haljine poput svoje sestre i igrao se s njezinim Barbikama. Nije čudno da je taj dečkić osjećao da će biti sigurniji ako se odrekne svog muškog identiteta.

Iz različitih su razloga i neke majke sklone tome, da svoje sinove drže u ovisnosti duže nego što je potrebno. Prisnost između majke i sina je izvorna, totalna i isključiva. Ta snažna veza lako može postati ono što psihoanalitičar Robert Stoller zove „savršenom simbiozom“[xv]. Majka može biti sklona tome, da se grčevito drži svoga sina, što vodi do međusobne nezdrave ovisnosti – napose onda kada njoj nedostaje emocionalno zadovoljavajući odnos s dječakovim ocem i istinska prisnost s njime. Moguće je da tada previše energije investira u dječaka i koristi ga da bi svoju potrebu za ljubavlju i bliskošću zadovoljila na način koji za dječaka nije dobar[xvi].

Otac koji je „vidljiv“, koji „ima profil“ (t.j. koji je istovremeno i snažan i blizak) prekinut će tu „savršenu simbiozu“ između majke i sina, budući da instinktivno osjeća, da ona nije dobra. Ako otac želi da mu se sin razvija heteroseksualno, mora prerezati tu tijesnu vezu između majke i sina. Ona je važna za dojenče, ali za dječaka kasnije uopće nije dobra. Otac treba biti primjer i treba svom sinu pokazati da je moguće imati odnos pun ljubavi prema toj ženi – svojoj majci – i istovremeno zadržati vlastitu neovisnost. Otac dakle mora djelovati kao korisna tampon-zona između majke i sina[xvii].

Može se dogoditi da neka majka sprječava vezivanja između sina i oca, tako da svog muža drži na distanci od dječaka, da bi od sina primila zadovoljavanje svojih vlastitih potreba za muškom blizinom. („Vani mu je previše hladno.“ „Mogao bi se povrijediti.“ „Danas mora obaviti neke stvari sa mnom.“) Sa sinom može imati „siguran“ emocionalan odnos bliskosti bez onih sukoba i konfrontacija s kojima bi se morala suočiti u odnosu sa svojim mužem. Možda isto tako hoće sina „zaštititi“ od oca. Ili se s njim mazi i tješi ga upravo onda, kada otac traži poštivanje nekih pravila. Njezina pretjerana sućut može dječaku onemogućiti da učini onaj tako važan razvojni korak odvajanja od majke.

Pretjerana majčinska sućut isto tako potiče dječaka na samosažaljenje – a to je karakteristika koja se često nađe kod pred-homoseksualnih dječaka i homoseksualno orijentiranih muškaraca[xviii].

Ta „pretjerana majčinska ljubav“ može dovesti do toga, da se dječak brzo povuče pred drugim dječacima svojih godina čim se osjeti povrijeđenim zbog zadirkivanja ili isključivanja iz društva. Evo kako to opisuje Richard Wyler:

„Skoro svi smo mi po prirodi bili senzibilni i jako osjećajni. Te prirođene karakteristike, to smo naučili, mogu biti i blagoslov i prokletstvo. (Bez obzira na to u kojoj mjeri biologija igra ulogu u pitanju homoseksualnosti: od svih prirođenih karakteristika, upravo je ova bila najvažnija za naš razvitak prema homoseksualnosti.) Zbog svoje prirođene senzibilnosti bili smo jedne strane mekši, ljubazniji, umiljatiji i često religiozniji od prosjeka. S druge strane, upravo zbog ovih karakternih crta djevojčice su nas rado primale u svoje društvo, majke su nam rado pružale zaštitničku ruku, očevi se od nas distancirali – a odbijali nas dječaci naših godina sa svojim divljanjem i ludovanjem. Možda još teže bilo je to, da smo zbog tih karakternih crta reagirali preosjetljivo. Brzo smo imali dojam da nas odbijaju, iako odbijanje ili uvreda koje smo doživljavali zapravo možda i nisu bili tako veliki. Naše predodžbe postale su naša stvarnost“[xix].

 

Netipično spolno ponašanje: samo mit? 

Muškarci koji su u prošlosti bili homoseksualno orijentirani često govore o svom „spolno netipičnom“, „ne-dječačkom“ ponašanju u djetinjstvu. Vrijedi li to samo za neku malenu klišeiziranu podskupinu homoseksualno orijentiranih muškaraca? Ili su ta svjedočanstva ipak tipična za mnoge životne priče homoseksualno orijentiranih muškaraca?

Jedno znanstveno općeprihvaćeno proučavanje o homoseksualnosti (vidi http://www.dijg.de/homosexualitaet/wissenschaftliche-studien) daje korisne odgovore na ovo pitanje. Naslov tog proučavanja je „Sexual Preference: Its Development in Men and Women“[xx]. Objavljeno je u obliku knjige, a homoseksualni aktivisti često se njome služe. Proučavanje je financirao Nacionalni institut za duševno zdravlje (National Institute of Mental Health), a isplanirao ga je Kinsey Institut (Kinsey Institute for Sex Research). Uspostavilo se sljedeće: muškarci koji su se razvili homoseksualno, mnogo rjeđe od drugih muškaraca spominjali su da su voljeli „tipične dječačke igre“ kao što su bejzbol ili nogomet. Samo 11% homoseksualno orijentiranih muškaraca je reklo da su voljeli te tipično dječačke igre, dok je 70% heteroseksualno orijentiranih muškaraca izjavilo da su ih voljeli.

Dvostruko više homoseksualno nego heteroseksualno orijentiranih muškaraca izjavilo je da su „jako“ voljeli igre koje dijete igra samo, na pr. slikanje, sviranje ili čitanje. Tipične ženske igre (igra tate-mame-djeteta, igra neba i zemlje itd.) voljela je polovica homoseksualno orijentiranih muškaraca, dok je taj postotak kod heteroseksualnih muškaraca bio tek 11%[xxi].

Više od trećine homoseksualno orijentiranih muškaraca (37%) se u osnovnoj školi povremeno preobuklo u djevojčicu ili se pravilo da su djevojčice, dok to kod heteroseksualnih muškaraca iznosi samo 11%.

Proučavanje je pokazalo vezu između sljedećih obiteljskih faktora i spolno netipičnih ponašanja kod dječaka: „Majka dominira nad ocem“, „velika bliskost dječaka s majkom“, „snažna majka“ i „niska identifikacija dječaka s ocem“.

Proučavanje donosi zaključak: „Naše proučavanje pokazuje da je spolno netipično ponašanje u djetinjstvu bitna karakteristika, koja može pretkazati kakvo će biti spolno ponašanje odraslog čovjeka“[xxii].

Ovi rezultati o spolno netipičnom ponašanju u djetinjstvu ne vrijede samo za muškarce koji su nesretni zbog svoje homoseksualnosti, nego su utvrđeni i kod homoseksualnih muškaraca koji nikada nisu potražili pomoć psihoterapije[xxiii].

 

Angažman za budućnost

Podsjetio sam Margaret i Billa na riječi psihoanalitičara Roberta Stollera: „Za muškost se treba izboriti“. Time sam mislio na to, da se razvitak prema heteroseksualnosti ne događa „sam od sebe“. On traži roditeljsku brigu. On traži podršku cijele obitelji. I traži vremena. Margaret je shvatila.

„Znači, mislite da je moguće?“ rekla je.

„Da.“

„Kako dugo to traje?“

Shvatio sam što želi znati. Kada će biti sigurna hoće li Stevie biti homoseksualan ili ne? Objasnio sam joj da je odlučujuća razvojna faza u razdoblju od jedne i pol do tri godine, ali da ostaje vremena sve do dvanaeste godine. „Ako ništa ne učinimo, s početkom puberteta – kada se probude duboki seksualni nagoni i romantične čežnje – on će erotizirati svoju potragu za vlastitom muškošću“.

„Erotizirati?“ upitao je otac i zabrinuto namrštio čelo.

„Može se dogoditi da tada počne spolno eksperimentirati s drugim dječacima“, objasnio sam. „Ili će potražiti kontakt sa starijim homoseksualcima“.

Bill je uzdahnuo: „To je noćna mora svakoga oca“.

Prepoznao sam zabrinutost u njegovu glasu. Kao i većina roditelja, on se nada da će se njegov sin jednom oženiti i da će imati djecu.

„Činjenica je“, rekao sam mu, „da dječak koji je nesiguran i zbunjen s obzirom na svoj spolni identitet isprobava istospolnu seksualnu intimu, katkada i s nekim starijim muškarcem. To naravno potencira njegov „homoseksualni identitet“[xxiv].

Bill je opet namrštio čelo: „Doktore, učinit ćemo sve što treba. Spremni smo prodati našu farmu“. Pomislio sam: Bill je doista uvjeren da će učiniti „sve“ da bi pomogao Stevieju, bez obzira kako drastične te mjere morale biti.

Razumio sam njegove strahove i uvjeravao sam ga: „Ne morate prodati farmu. Najveći dio zadaće možete obaviti Vi sami. Jednostavno budite emocionalno dostupni za njega. Izgradite s njime topli, brižni odnos pun ljubavi i nemojte dopustiti da Vam pobjegne“.

U tom sam se trenutku sjetio tolikih sati slušanja odraslih homoseksualnih muškaraca, koji su mi govorili o svom traženju muškog partnera, o dubokoj čežnji da ih voli muškarac, o svojoj čežnji za blizinom i erotikom. U njihovom životu postojala je jedna velika praznina, nastala u najranijem djetinjstvu: traženje bliskosti, ljubavi i potvrđivanja od strane muškarca i potreba da ih muškarac drži u zagrljaju. Kasnije nastaje potreba biti poseban za svog „najboljeg prijatelja“ koji „negdje tamo vani“ sigurno postoji. Mnogi su još uvijek tražili ljubav svoga oca.

„Budite 'vidljiv' otac svom djetetu“, rekao sam Billu.

Opet se namrštio. „'Vidljiv' otac? Kako to mislite?“

„Biti 'vidljiv' znači 'pokazati svoj profil', biti snažan i blizak istovremeno. Stevie Vas mora doživljavati kao samouvjerenog, sigurnog čovjeka koji zna donositi odluke, ali i kao nekoga tko je osjećajan, tko brine za svoju obitelj. Drugim riječima, Bill, dajte Stevieju razloga da poželi biti poput Vas“.

Pogledao sam ga dugim ispitujućim pogledom.

Margareti sam rekao: „A Vi ćete se morati suzdržavati“.

Začudila se. „Nisam sigurna da sam Vas dobro razumjela. Pa moram se za njega brinuti i…“

Prekinuo sam je. „Nemojte ga tetošiti kao da je mala beba. Pustite ga da pokuša sam učiniti stvari. Nemojte pokušavati biti mu istovremeno majka i otac. Kad postavlja pitanja, recite mu neka pita tatu.“

„Kakva pitanja?“

„Sva pitanja. Pitanja o spolnosti, da. Ali i sva druga pitanja. Zašto je nebo plavo? Zašto vjetar puše? Prepustite odgovore svom mužu. Prepustite mu sve što će mu dati mogućnost pokazati da ga Stevie zbilja zanima, da je Stevie za njega posebna osoba. On na neki način mora dokazati, da mu kao otac može dati nešto posebno“.

Mnogi homoseksualno orijentirani klijenti su mi pričali da im njihovi očevi nosu mogli dati ništa. Jedan od mojih homoseksualno orijentiranih klijenata, 26-godišnjak, nedavno mi je ispričao: „Otac je bio tu, ali kao da i nije bio tu. Bio je kod kuće, ali se ne mogu sjetiti ničega što bi na njemu vrijedilo spomena“[xxv].

Bill je upitao: „Znači, mislite da Stevie ne treba terapiju?“

Rekao sam mu da Stevie zapravo ne treba terapiju. „On treba svog oca“.

On treba svog oca. To je tako lako reći.

Sljedećeg tjedna je Margaret došla sama. Moram priznati da me uopće nije iznenadilo što Bill nije došao. To je – nažalost – shema koju dobro poznajem. Majke često osjećaju što bi trebalo učiniti, ali se čini da očevi prečesto ne prepoznaju koliko je to važno. (Kažu: „Ma, tvoja mama će to već učiniti“.)

„Bill nije obratio mnogo pozornosti Stevieju“, rekla mi je kao da se ispričava. „Kad smo se poslije susreta s Vama vraćali kući, Bill jedva da je razgovarao sa Steviejem. Koliko znam, od tada pa do danas nisu proveli nijedan trenutak zajedno.“

„Što se događa kad se Bill vrati kući s posla?“, upitao sam.

„Bez obzira što radi, sa Steviejem ne razgovara. Jedva da razgovara i sa mnom. Smiješa si jedan Martini i upali televizor.“

Oh, pomislio sam, ista stara priča.

Pred nepunih tjedan dana Bill je rekao da će „prodati farmu“ da bi pomogao svom dječaku. Nisam sumnjao u to da voli svog sina i da, barem u glavi, doista želi učiniti „velike stvari“. Ali nije bio sposoban učiniti male stvari – svakodnevne stvari, svakodnevnu pažnju i ljubav koji su bili potrebni da bi njegov sin mogao prebroditi svoju nesigurnost oko identiteta. Izgleda da Bill nije mogao čak niti razgovarati sa svojim sinom.

To je tragično, ali to je tako poznati model ponašanja. U posljednjih petnaest godina razgovarao sam sa stotinama muškaraca koji žive homoseksualno. Možda ima iznimaka, ali ja nikada nisam upoznao homoseksualno orijentiranog muškarca koji je rekao da je njegov odnos s ocem bio pun bliskosti, ljubavi i poštovanja[xxvi].

Po mojem mišljenju, ovo je dobar „test“ da bi se ustanovilo kako stoji stvar s vezivanjem između oca i sina: Kome trči dječak kada je sretan ili ponosan na nešto što je učinio, kada traži ohrabrenje ili se želi zabaviti nečim uzbudljivim? Ako uvijek trči majci, onda nešto ne štima s odnosom između oca i sina.

Iz našeg vlastitog terapeutskog rada i iz iskustva mnogih muškaraca koje smo upoznali, možemo reći sljedeće: Čini se da se događa jako rijetko da muškarac koji ima homoseksualne sklonosti ima osjećaj da ga je u njegovom djetinjstvu i u vrijeme odrastanja otac dovoljno volio, potvrđivao ili podržavao. Isto tako se čini da se jako rijetko događa da ima osjećaj da bi se doista mogao identificirati sa svojim ocem kao muškim primjerom. Naprotiv: sin se često sjeća odnosa u kojem je bio zanemarivan, u kome je vladalo neprijateljstvo, u kojem otac nije pokazivao zanimanje za njega. (Nedostatak očinskog zanimanja je duševni oblik napuštanja.) 

Kao i kod svih ljudskih iskustava ima i iznimaka. Katkada se čini da je odnos između oca i sina prilično u redu. U tim slučajevima vjerojatno postoje problematični odnosi s (najčešće starijom) agresivnom i neprijateljski nastrojenom braćom ili drugim dječacima ili muškarcima, koji su ih na neki način zlostavljali. Sve to izaziva duboke duševne rane. Pravi problem je uvijek isti: dječak ima duboki osjećaj nedostatnosti, osjećaj da ne uspijeva uključiti u muško društvo, da se ne uspijeva povezati s muškarcima i da nije dovoljno dobar za svijet muškaraca. To možemo nazvati problemom nedostatnog muškog poštovanja.

Richard Wyler govori u svoje ime i u ime mnogih muškaraca koji su u prošlosti bili homoseksualno orijentirani kada kaže: „Ne poznajemo ni jedan jedini slučaj u kojem se muškarac, koji se bori s neželjenim homoseksualnim osjećajima, ne bi osjećao otuđenim od drugih muškaraca i od muškog svijeta, ili koji ne bi bio ranjen u svojim odnosima s muškarcima ili s muškim svijetom“[xxvii].

Svaki dječak osjeća duboku čežnju da ga otac drži u naručju i da ga voli, da ga uvede u svijet muškaraca, da ga potvrđuje u njegovoj muškosti, i da od muškaraca svojih godina, od odraslih muškaraca i očinskih pratitelja čuje da je dovoljno dobar. Ako ni u jednom od ovih odnosa ne doživi da je dobrodošao u svijetu muškaraca, onda će iz daljine čeznuti za muškarcima. Poput Richarda Wylera, ni ja ne poznam ni jednog jedinog homoseksualno orijentiranog muškarca koji nije bio povrijeđen od strane muškaraca.

Nisam htio odustati od Steviejeva oca. Svejedno sam Margaret predložio pomoćno rješenje: da potraži neki drugi muški primjer za svog sina. Nekog ujaka, na primjer, s kim bi Stevie mogao ići na pecanje. Ili nekog rođaka, koji bi ga mogao naučiti igrati bejzbol. Ili druge odrasle muškarce od povjerenja, koji bi mogli provoditi vremena s dječakom i dati mu osjećaj da je poseban.

Jasno je da nijedna intervencija ne daje garanciju da će se dječak razviti heteroseksualno. Margaret i Bill samo mogu povećati njegove šanse ako mu stvore najbolje moguće okruženje. Računam na to, da će Margaret i Bill svog sina jednako voljeti, ako njihov trud ne urodi uspjehom.

Mnogo toga možemo učiniti da bismo postavili dobar temelj. I vrijeme je da s tim počnemo.

 

Vidi Bulletin DIJG 1/2003, Nr. 5, Männlichkeit muss errungen werden, S. 12-33

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!

 


 


[i] Tijekom posljednjih deset godina često sam se pojavljivao na televiziji, između ostalog kod Opreh Winfrey, Larryja Kinga i Montela Williamsa. Razne emisije, kao na pr. ABC’s 20/20 i CNN Medical Report željele su znati moje mišljenje. Osim toga sam govorio u mnogim radijskim emisijama i razgovarao s moderatorima i slušateljima najrazličitijih svjetonazora.

[ii] L. Newman, Treatment for Parents of Feminine Boys, American Journal of Psychiatry 133, Nr. 6, 1976, S. 683.

[iii] Charles W. Socarides, Homosexuality: A Freedom Too Far, Adam Margrave, Phoenix 1995, S. 52; Joseph Nicolosi, Reparative Therapy of Male Homosexuality: A New Clinical Approach, Jason Aronson, 1991, xv-xvi.

[iv] To je rezultat koji je donijela jedno opsežno meta-proučavanje. Vidi Zucker, K. J. i Bradley, S. J., Gender Identity Disorder and Psychosexual Problems in Children and Adolescents, Guilford Press, New York 1995.

[v] E. Abelin, Some Further Observations and Comments on the Earliest Role of the Father, International Journal of Psychoanalysis 56, 1975, S. 293-302; R. Greenson, Dis-Identifying from Mother: Its Special Importance for the Boy, International Journal of Psychoanalysis 49, 1968, S. 370-74; I. Bieber et al., Homosexuality: A Psychoanalytic Study of Male Homosexuals, Basic Books, New York 1962; R. J. Stoller, Boyhood Gender Aberrations: Treatment Issues, Journal of the American Psychoanalytic Association 27, 1979, S. 837-866; C. W. Socarides, Abdicating Fathers, Homosexual Sons: Psychoanalytic Observations on the Contribution of the Father to the Development of Male Homosexuality in Father and Child: Developmental and Clinical Perspectives, ed. S. H. Cath, Little, Brown, Boston 1982, S. 509-21; S. M. Wolfe, Psychopathology and Psychodynamics of Parents of Boys with a Gender Identity Disorder of Childhood, Ph.D. diss., City University of New York, 1990; Richard Green, The „Sissy Boy Syndrome“ and the Development of Homosexuality, Conn.: Yale University Press, New Haven 1987; Lawrence Hatterer, Changing Homosexuality in the Male, McGraw-Hill, New York 1960; J. Fischoff, Preoedipal Influences in a Boy’s Determination to Be „Feminine“ During the Oedipal Period, Journal of the American Academy of Child Psychiatry 3, 1964, S. 273-86.

[vi] Ne može se reći da svi dječaci, koji su zbunjeni zbog svoj spolnog identiteta, posebno dobro izgledaju, ali je Richard Green ovdje primijetio jednu poveznicu i iz toga zaključio da su roditelji skloni tolerirati ili čak ohrabrivati ženskasto ponašanje kod dječaka ljepuškasta izgleda. Vidi Green, R., Sissy Boy Syndrome, a.a.O., S. 64-68.

[vii] Vidi i G. A. Rekers et al., Family Correlates of Male Childhood Gender Disturbance, Journal of Genetic Psychology 142, 1983, S. 31-42.

[viii] P. A. Tyson, Developmental Line of Gender Identity, Gender Role, and Choice of Love Object, Journal of the American Psychoanalytic Association 30, 1982, S. 61-68.

[ix] Robert Stoller, Presentations of Gender, Conn.: Yale University Press, New Haven 1985, S. 183.

[x] Sissy boy: Izraz za dječaka koji se bavi stereotipno „ženskim“ stvarima i koji se tako i ponaša, ali nije posve „ženskast“ niti „kao curica“, nego karikatura toga. Vidi Richard Green, „The Sissy Boy Syndrom“, a.a.O. Anm. d. Hrsg.

[xi] Richard Green, iz pisma autoru. Kod mojih istraživanja susreo sam Dr. Greena u njegovom uredu na sveučilištu Los Angeles. U jednoj odlučujućoj stvari se razlikujemo:  da homoseksualnost nije prirodna. Pitao sam Dr. Greena, bi li htio da njegov tada trogodišnji sin bude homoseksualan. „Ne”, odgovorio je brzo. „To bi mu jako zakompliciralo život“.

[xiii] Socarides, Homosexuality, a.a.O.

[xv] R. J. Stoller, The Transsexual Experiment, Bd. 2 Sex and Gender, Hogarth, London 1975, S. 24.

[xvi] S. Coates, Extreme Boyhood Femininity: Overview and New Research Findings, in Sexuality: New Perspectives, ed. Z. DeFries, R. C. Friedman, and R. Corn, Greenwood, Westport, Conn. 1985, S. 101-24; S. Coates, Ontogenesis of Boyhood Gender Identity Disorder, Journal of the American Academy of Psychoanalysis 18, 1990, S. 414-38; S. Coates, The Etiology of Boyhood Gender Identity Disorder: An Integrative Model, in: Interface of Psychoanalysis and Psychology, eds. J. W. Barron, M. N. Eagle, and D. L. Wolitzky, American Psychological Association, Washington, D.C. 1992, S. 245-65; S. Coates, R. C. Friedman, and S. Wolfe, The Etiology of Boyhood Gender Identity Disorder: A Model for Integrating Temperament, Development, and Psychodynamics, Psychoanalytic Dialogues 1, 1991, S. 481-523; S. Coates and E. S. Person, Extreme Boyhood Femininity: Isolated Behavior or Pervasive Disorder?, Journal of the American Academy of Child Psychiatry 24, 1985, S. 702-9; S. Coates and S. M. Wolfe, Gender Identity Disorder in Boys: The Interface of Constitution and Early Experience, Psychoanalytic Inquiry 15, 1995, S. 6-38; S. Marantz and S. Coates, Mothers of Boys with Gender Identity Disorder: A Comparison of Matched Controls, Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry 30, 1991, S. 310-15; B. Thacher, A Mother’s Role in the Evolution of Gender Dysphoria: The Initial Phase of Joint Treatment in the Psychotherapy of a Four-Year-Old Boy Who Wanted to Be a Girl, predavanje sa sastanka Division of Psychoanalysis, American Psychological Association, New York, April 1985; Green, Sissy Boy Syndrome.

[xvii] Abelin, Some Further Observations, S. 293-302; R. Greenspan, The „Second Other“: The Role of the Father in Early Personality Formation and the Dyadic-Phallic Phase of Development, in: Father and Child; Greenson, Dis-identifying from Mother, S. 370-74; A. J. Horner, The Role of the Female Therapist in the Affirmation of Gender in Male Patients, Journal of the American Academy of Psychoanalysis 20, Winter 1992, S. 599-610; Socarides, Homosexuality; J. Snortum et al., Family Dynamics and Homosexuality, Psychological Reports 24, 1969, S. 763-70.

[xviii] G. van den Aardweg, On the Origins and Treatment of Homosexuality: A Psychoanalytic Reinterpretation, Praeger, Westport, Conn. 1986.

[xx] A. P. Bell, N. S. Weinberg, and S. K. Hammersmith, Sexual Preference: Its Development in Men and Women, University Press, Bloomington, Indiana 1981.

[xxi] Ibid.

[xxii] Ibid, p. 76.

[xxiii] Snortum et al., Family Dynamics and Homosexuality, a.a.O., S. 763-70.

[xxiv] Finkelhor je utvrdio da je polovica studenata iz njegova proučavanja koji su aktivno homoseksualni u djetinjstvu imala seksualna iskustva sa starijim muškarcima. Izrazio je hipotezu da dječaci, koje su stariji muškarci spolno uznemirivali, taj doživljaj svrstali kao homoseksualno iskustvo i da su iz toga zaključili da su i sami homoseksualni. Svaka daljnja homoseksualna aktivnost samo još pojačava to uvjerenje. D. Finkelhor, Sexually Victimized Children, Free Press, New York 1979.

[xxv] Vidi i D. J. West, Parental Figures in the Genesis of Male Homosexuality, International Journal of Social Psychiatry 5, 1959, S. 85-97.

[xxvi] Primjeri loših odnosa između oca i sina nalaze se u stručnoj literaturi i u autobiografijama homoseksualnih muškaraca, kao na pr. W. Aaron, Straight, Bantam, New York 1972; J. R. Ackerly, My Father and Myself, Poseidon, New York 1968; M. Boyd, Take Off the Masks, New Society, Philadelphia 1984; Greg Louganis, Breaking the Surface, Plume, New York 1996; G. A. Rekers et al., Family Correlates of Male Childhood Gender Disturbance, Journal of Genetic Psychology 142, 1985, S. 31-42; Andrew Sullivan, Virtually Normal, Vintage, New York 1996; njemački: Andrew Sullivan, Völlig Normal. Über Homosexualität, Knaur, München 1998; Fischhoff, Preoedipal Influences, S. 273-86.

[xxvii] www.peoplecanchange.com.

 

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…

 

 

Lidija Paris