Podržite nas!

EU – obećana zemlja za gay populaciju

03.04.2013 22:30

Ervin Budiselić napisao je još jedan odličan članak u kojem istražuje postoji li valjani argumenti za ili protiv legalizacije istospolnih brakova? Neki znanstveni krugovi smatraju kako svaki argument protiv, proizlazi ili iz vjerskog fanatizma ili određene zatucanosti ili nazadnosti. Zbog toga ne postoji objektivna rasprava o temi istospolnih brakova, budući se a priori odbacuje svaki argument protiv. Gay lobi je dobio koncesiju na temu ljudske spolnosti i ljudskih prava i sve što se ne slaže s njihovom "istinom", napada se i osuđuje.

 

EUROPSKA UNIJA – „OBEĆANA ZEMLJA“ ZA GAY POPULACIJU

Postoji li ijedan valjani argumenat protiv legalizacije istospolnih brakova? Zaključak određenih znanstvenih krugova je da nema, jer se smatra kako svaki takav argument proizlazi ili iz vjerskog fanatizma ili određene zatucanosti/nazadnosti, ili je neka kombinacija ovoga dvoje. Na ovoj ili sličnoj razini danas se vode rasprave oko teme istospolnih brakova što u biti znači da nikakve rasprave i nema, budući da se a priori odbacuje svaki argument kontra istospolnih brakova. Možemo li onda očekivati ikakvu kvalitetnu raspravu o ovoj temi? Ne, jer u takvoj paradigmi, rasprave i ne može biti budući da se više ne radi o tome tko je u pravu, a tko u krivu, nego se radi o tome da je gay lobi dobio koncesiju na temu ljudske spolnosti i ljudskih prava i sve što se ne slaže s njihovom istinom, napada se i postupno zatire. Gay paradigma prvotno djeluje pod premisom “manjine” koja malim koracima dekonstruira ljudsko društvo i istovremeno ga sve više i više oblikuje na “svoju sliku.” Većina građana ili ne vidi i ne opaža ništa loše u tome, ili je previše zauzeta drugim problemima da bi se bavila tamo nekom nebitnom temom o istospolnim brakovima. I upravo se ta pasivnost i infantilnost većine u konačnici pokaže kobnom.

 

Biti "homo" nije pravilo - nego iznimka

Možda će nekima ovo zvučati šokantno, ali nikada u ljudskoj povijesti homoseksualni brak nije bio jednako vrednovan kao heteroseksualni. To znači da po prvi puta u ljudskoj povijesti svjedočimo brisanju postojećih razlika, a sve u ime nekakvog napretka ili evolucijskog iskoraka nabolje. Međutim, problem je u tome što znanost do današnjeg dana nema pouzdanog odgovora zašto je netko homoseksualac, a na mogućnost da netko tko je homoseksualac postane heteroseksualac gleda se s prevelikom skepsom i gotovo se odbacuje. A upravo ova dva pitanja ključ su problema i na njima homoseksualnost i sve oko toga stoji ili pada. Jer ako se osoba ne rađa kao homoseksualac, onda sva ova strka oko homofobije, govora mržnje, diskriminacije seksualnih manjina, prava na homoseksualnost, prava na brak istospolnih osoba i usvajanje djece pada u vodu i nema smisla. Čak i da se dokaže da se osobe rađaju kao takve, sve navedene stvari bi i dalje bile problematične, jer mogućnost da homo postane hetero govori u prilog tome da biti homo nije pravilo nego iznimka.

No postoji još jedan veći problem, a to je da se znanosti po ovome pitanju ne može vjerovati, jer znanost u nekim segmentima više nije znanost, nego je “znanost u službi političke korektnosti.” A danas je postalo politički nekorektno reći ili napisati išta kontra homoseksualnosti. Drugim riječima, određeni dijelovi znanstvene zajednice više ne istražuju i utvrđuju istinu i ono što jest, nego manipuliraju i iskrivljuju podatke, nedosljedni su u primjeni kriterija, i tumače dobivene rezultate u skladu sa svojim svjetonazorom, a ne objektivno i nepristrano. Uz toliko mutne vode, gotovo je nemoguće argumentirano pobiti određene tvrdnje jer ih nije moguće uhvatiti “ni za glavu ni za rep.”

U zadnjih mjesec dana istraživao sam malo dublje temu homoseksualnosti i ono što sam dotaknuo je samo “vrh ledene sante.” Ova je tema toliko opsežna i široka da zahtijeva čitav životni vijek bavljenja njome. No, ono što sam našao, uistinu je zanimljivo te ću ovdje ukratko iznijeti samo nekoliko zanimljivih natuknica:

1. Micanje homoseksualnosti s liste bolesti (Članak “Homofobija – inverzija pojmova i politička etiketa”)

“Od 1970. do 1973. gay aktivisti su neprekidno napadali i prijetili psihijatrima a takve prijetnje su dovele do glasanja, da se homoseksualizam 'ukine' kao bolest. To je ujedno bio prvi put u povijesti medicine, da se pukim glasanjem ukida neka bolest. Nova kategorija je glasila 'Sexual orientation disturbance '. Dr Robert Spitzer koji je svojim autoritetom u struci tada pomogao da se homoseksualnost makne s popisa psihijatrijskih poremećaja, poslije je u svojim istraživanjima ustanovio da ipak može doći do promjene neželjene seksualne orijentacije. Pod pritiskom gay lobija, svoj iskaz je morao ublažiti, ali ipak nije od njega u potpunosti odstupio. Kada je ova odluka izglasana, mnogi članovi APA (American Psychiatric Association) se nisu slagali i tražili su da se svih 17905 članova izjasni. Glasalo je samo 10555 jer ostali nisu dobili poziv. Od onih koji su glasali, 'za' skidanje homoseksualnosti s popisa bolesti je glasalo njih 5854 (32,7 % ukupnog članstva APA). Cijeli proces glasanja je nadgledala organizacija 'National Gay and Lesbian Task Force', koja je ujedno slala članovima pisma s preporukom da glasaju 'za'.”

2. Etiketa “homofobija” (Članak “Homofobija – inverzija pojmova i politička etiketa”)

“Homofobija je krajnje nestručan i trivijalan naziv za normalne ljude koji su u većini a koji imaju određeni, manji ili veći stupanj averzije prema homoseksualnoj ideologiji. Namjerno ističem da je riječ o ideologiji, stoga što reprezentanti u javnosti koje se tobože bore za 'dobro' svih osoba homoseksualne orijentacije nastupaju s isključujućih pozicija diskreditacije bilo kakve kritike naspram stavova koja zastupaju. Stoga su oni zadnji koji trebaju nekome predbacivati diskriminaciju – zapravo je njihov nastup i sveukupno javno djelovanje izrazito diskriminatorno.

Slijedom toga izmišljen je i termin 'homofobija', koji je izvorno upotrebljavan u psihijatrijskom žargonu da bi se opisao strah pojedinca od vlastitih homoseksualnih inklinacija. Međutim gay-aktivisti su taj termin ukrali i redefinirali ga, kako bi označavao bilo kakav negativan stav,'mržnju' ili 'strah' od homoseksualaca. Kao retoričko oružje, namjena mu je diskreditirati, omalovažiti i poniziti svakoga tko se protivi homoseksualnom ponašanju ili neopravdanoj legalizaciji njihovih ostalih 'prava' – prvenstveno na 'brak' i usvajanje djece. Averzija koja se kod normalnih ljudi javlja je instinktivna i intuitivna reakcija na promoviranje homoseksualnih 'prava' i života homoseksualne populacije a na štetu normalne obitelji – muško-otac, žensko-majka i djeca.

Dakle termin 'homofobija' definira opoziciju homoseksualnosti kao mentalnu bolest. Tako dolazi do inverzije pojmova, pa su sada svi homoseksualci u potpunosti zdravi a svi oni koji govore protiv homoseksualnosti su mentalno bolesni.”

3. Europska unija i homofobija

Možda će zvučati čudno, ali EU smješta homofobiju na istu razinu kao i rasizam. Naime, vođe u EU izglasali su rezoluciju koja izjavljuje da je homofobija društveno zlo te predstavlja iracionalni strah od homoseksualaca. Deklaracija “Homofobija u Europi”[i] uspoređuje homofobiju s rasizmom, ksenofobijom, antisemitizmom i seksizmom i poziva na njezinu kriminalizaciju. A Franco Frattini povjerenik Europske komisije za pravdu, slobodu i sigurnost 2006 god. izjavljuje kako je homofobija kršenje ljudskih prava te ističe kako se zemlje članice promatraju i izvješćuje se o onim slučajevima gdje napredak nije ostvaren.[ii] Rezolucija ujedno upozorava kako se odbijanje davanja prava istospolnim osobama na brak smatra „kriminalnim činom homofobije.“

Samo ovih par stvari dovoljne su da vidimo što nas čeka u EU, a 4. modul ZO-a kao i borba za “gay-prava” nisu toliko rezultat zalaganja naše sadašnje koalicijske vlade koliko direktive koja dolazi iz EU, i bilo koja vlada bi na ovome mjestu u većoj ili manjoj mjeri bila suočena s ovakvim pitanjem. Nažalost, ulazimo u zajednicu naroda u kojoj se rasprava oko “gay-prava” ne vodi na osnovi argumenata, istine i objektivne znanosti, nego na osnovu manipulacije i stvarne diskriminacije kojom manjina terorizira većinu. Jer ponavljam, budući da znanost nije dokazala van svake sumnje zašto netko jest gay, kako možemo govoriti o homofobiji i proglasiti ju kriminalnim činom? Što napraviti s istraživanjima koja pokazuju da je mogući prelazak s homo na hetero? Što napraviti s istraživanjima koja pokazuju da što je obitelj disfunkcionalnija, to je veća šansa da osoba postane gay? Što napraviti s istraživanjima koja pokazuju da znatan broj (ili postotak)  djece koja se odgaja u istospolnim obiteljima pokazuje veću sklonost ka istospolnom ponašanju i prakticiranju, nego li je to slučaj s djecom koja odrastaju u hetero brakovima? Pa ne govori li to da se barem u jednom segmentu homoseksualnost zapravo uči i prenosi po modelu “monkey see-monkey do”? Da, upravo se o tome radi i kada to povežemo s trenutnim zdravstvenim odgojem nije teško pogoditi namjeru uvođenja istoga.

No čovjek ne može a da se ne zapita, a kuda sve to vodi? Što kada se “rasturi obitelj” i kada ćemo imati društvo u kojem će znatan broj djece biti djeca epruvete i surogat majčinstva? Što kada djeca budu sve ranije stupala u spolne odnose? Što će tada biti? Ispada da oni “naprednjaci” koji se rugaju tradicionalnim obiteljskim vrijednostima i moralu jer tvrde kako takvi ljudi svoju djecu poučavaju da ih je na svijet donijela roda (jer se navodno libe svoju djecu obrazovati o spolnosti) zapravo sami to isto počinju tvrditi, jer se uporno i polako srozava uloga majke i oca u roditeljstvu. A majke i očeve u kontekstu istospolnih parova sve više zamjenjuju neke moderne “rode” u obliku epruveta i surogat roditeljstva. Živjelo proljeće…i rode!  

 

Ervin Budiselić 

 

 

 

 

 

 

 



[i] European Parliament resolution of 24 May 2012 on the fight against homophobia in Europe