Podržite nas!

Homo-marketing

28.01.2013 11:30

Pri inauguraciji svojega drugog mandata u siječnju 2012., američki je predsjednik smatrao shodnim govoriti o homoseksualnoj „zajednici“ u SAD. To je izgleda od nacionalne važnosti. U našim krajevima prepoznajemo isti vokabular, iste taktike, istu strategiju: okupljanje pred Katedralom, nastupi na TV i radiju, uvođenje četvrtog modula ZO koji će u školama propagirati homoseksualni način života… Kakav to utjecaj homoseksualni lobi ima na društvo? Kako je uopće došlo do toga? Kao je nešto, što mnogi smatraju poremećajem identiteta, postalo normalno i poželjno?

U nastavku objavljujemo sažetak ovog vrlo zanimljivog rada, a klikom na link u podnožju možete skinuti prijevod cijeloga rada.

Kako je homo-marketing pokorio Ameriku

Sažetak: Paul E. Rondeau: Kako je homoseksualni marketing pokorio Ameriku

Pri inauguraciji svojeg drugog mandata u siječnju 2012., američki je predsjednik smatrao shodnim govoriti o homoseksualnoj zajednici u SAD. To je izgleda od nacionalne važnosti. Kakav to utjecaj homoseksualni lobi ima na američko društvo? Kako je došlo do toga?

Važno je najprije razumjeti kako se tijekom 20. stoljeća mijenjala društvena definicija homoseksualnosti. Homoseksualnost je pred zakonom bila kriminal, a po crkvenom učenju grijeh. Kada ju je početkom 20. stoljeća zdravstveni establishment stavio pod svoju nadležnost proglašavajući je poremećajem i „bolešću“, oslobodio ju je mjerodavnosti i jednog i drugog. Tema je postala zanimljiva javnosti kada je Alfred Kinsey objavio svoja istraživanja i ustvrdio da je to opća pojava a ne iznimka. Tada je homo-lobi krenuo u rat za „normaliziranje“ homoseksualnosti.

Bitka za „normaliziranje“ ili kako je nešto nenormalno postalo normalno

Prva (ključna) bitka vodila se protiv Američke udruge psihijatara, koja je homoseksualnost smatrala bolešću i poremećajem. Homoseksualni lobi znao je da će društveno normaliziranje homoseksualnosti biti moguće tek nakon što bude skinuto s popisa psiholoških poremećaja. Homoseksualni aktivisti neutralizirali su psihijatrijsku zajednicu zauzevši vodeća mjesta u Američkoj udruzi psihijatara i preko niza političkih manevara postigli da APA obznani da homoseksualno ponašanje „ne počiva ni na kakvom poremećaju“, nego je to „stanje“, jednako neutralno kao kada je netko ljevak. Američka udruga psihologa pridružila im se dvije godine poslije. S vremenom su slijedile i druge profesionalne udruge, od savjetovališta, preko školstva i obrazovanja, sve do udruga pedijatara, i povukli su dijagnozu o tome da je homoseksualnost poremećaj. Četiri godine poslije odluke APA-e, stručni časopis „Medical Aspects of Human Sexuality“ po obavljenom ispitivanju izvijestio je da se 69 % psihijatara ne slaže s odlukom APA-e te da i dalje smatraju da je homoseksualnost patološka adaptacija

Homoseksualni manifest: desenzibilizirati, izmanipulirati i preobratiti američku javnost

1988., Marshall Kirk i Hunter Madsen napisali su „Homoseksualni manifest“ koji izlaže opširnu strategiju u tri faze, brižno proračunatu PR propagandu koja će desenzibilizirati, izmanipulirati i preobratiti američku javnost. Cilj je bio zakonski kodificirati homoseksualno ponašanje kao nečije „pravo“, nametnuti prihvaćanje homoseksualne kulture, ušutkati oporbu i u konačnici promijeniti svjetonazor američkog društva.

Desenzibilizacija se opisuje kao preplavljivanje javnosti „neprekinutom rijekom homoseksualno usmjerenih reklama, koje moraju biti što je manje moguće odbojne“ sve dok ljudi na to više uopće ne reagiraju. To nije otvoreno prisiljavanje, nego skriveno pripremanje pristanka kroz re-strukturiranje svijesti. Manipulacija masa je psihološki terorizam koji ima za cilj spriječiti svako jasno formuliranje ili podržavanje drugačijeg mišljenja. Konačna faza – preobraćanje – ima za cilj „preusmjeriti osjećaje, razmišljanje i volju prosječnog Amerikanca uz pomoć strateški planiranog psihološkog napada u obliku propagande koja se naciji nudi preko medija“.

Jedna druga taktika sastoji se u tome da se ustvrdi da je ova ili ona velika povijesna ličnost bila homoseksualac. Na taj način se homoseksualce povezuje s pozitivnim slikama (simbolima), kao što stručnjaci za reklame koriste izreke poznatih ljudi u svoje svrhe. Negativni oblik ove taktike je u tome, da se sve kritičare prikaže kao zlostavljače povezujući ih s negativnim slikama i simbolima kao što su Ku Klux Klan ili histerični propovjednici. Možda najperverzniji oblik homoseksualne kampanje je poseban tretman rezerviran za neistomišljenike s religioznim motivacijama. Strategija ide za tim da se homofobiju poveže sa strahotama koje su počinili nacisti.

Marketinške tehnike: kognitivna disonanca. nagrada/kazna, iznuđeni pristanak, negativno etiketiranje

U svom marketingu, homo-aktivisti najviše i najradije su koristili psihosocijalni koncept koji se zove kognitivna disonanca. Psihološko stanje nelagode nastaje kada su čovjekove predodžbe, uvjerenja i shvaćanja u sukobu, kada su disonantni. Budući da ljudi teže za skladom između stavova i ponašanja, u slučaju nesuglasja mora se nešto promijeniti da bi se riješio konflikt i odstranila disonanca. Tri su mogućnosti kako se može ukloniti disonanca: 1. Umanjiti važnost disonantnih uvjerenja, 2. Dodati konsonantna uvjerenja koja će prevagnuti, 3. Promijeniti disonantna uvjerenja, tako da više nema neuskladivosti. Maksimalna kognitivna disonanca, maksimalna psihološka potreba da se neuskladiva vjerovanja racionalizira i zamijeni novim vjerovanjima, pojavljuje se ako se koristi prava mjera nagrade/kazne da bi se zadobilo slaganje javnosti. Iznuđeni pristanak događa se kada pojedinac zbog svoje okoline mora iskazati ponašanje ili izraziti mišljenje koje je u sukobu s njegovim izvornim, privatnim uvjerenjem.

Čini se da promjena uvjerenja dolazi poslije promjene ponašanja, a ne obratno. To objašnjava zašto se homoseksualni pokret u javnim sučeljavanjima na tržištu ideja često koristi negativnim etiketiranjem: „oni drugi“ su licemjerni pobožnjaci, neznalice, netolerantni. Na taj se način stvara društveno okruženje koje nije sklono anti-homoseksualnim izjavama. To je kao kod kineskog mučenja kapljicom vode: privatna stajališta ili uvjerenja ne mijenjaju se uz pomoć brutalnog nasilja, nego se minimalni javni društveni pristanak iznuđuje uz pomoć vode koja teče kap po kap. Iz tog se razloga SAD preplavljuje pro-homoseksualnim porukama, pro-homoseksualnim prosvjetiteljskim kampanjama, pro-homoseksualnim pozitivnim slikama i medijskim izvještajima. Psihološkim sredstvima želi se postići promjena društvenog stava prema homoseksualnosti, i to tako da se najprije stvori stanje „društvene disonance“. Postojeća disonanca stvara pritisak koji teži njezinom smanjivanju. Taj pritisak vodi do mijenjanja ponašanja i oblikovanja novih stajališta.

Iznuđena cijena

U svim marketinškim teorijama postoje četiri kategorije – „4P“ koje je lako zapamtiti: Product, Price, Place i Promotion – proizvod (ideja, koncept), cijena, promocija (marketinška komunikacija) i distribucija. Ovdje nas zanima pojam „iznuđena cijena“: to je tržišna ili emocionalna cijena koju će morati platiti ciljne skupine ako odbiju „kupiti“ model homoseksualnih prava. Odluka da se umjesto vlastitih stavova, obiteljskog odgoja ili uvjerenja koja prenosi kršćanstvo i druge religije prihvati tumačenje homoseksualnosti koje nudi gay-pokret, to je doista visoka cijena. . Iznuđena cijena nema nikakvog faktičnog, logičnog niti dokaznog temelja. Marketinški stručnjaci pokreta za gay-prava iznašli su svoj vlastiti način kako zahtijevati tako visoku cijenu: uz pomoć medija, osobe koje odbijaju kupiti njihove ideje o gay-pravima, napose one koje im se javno suprotstavljaju (koje se ponašaju kao konkurencija) prikazuju se kao pobožni licemjeri, homofobi, heteroseksisti, neznalice, mrzitelji, netolerantni i tako dalje. Stavlja ih se u istu ladicu s rasistima, seksistima, elitistima i drugim „…istima“.

Militantni zastupnici gay-prava u određivanje iznuđene cijene uključuju optužbu da je netko takav „…ist“, da bi pokazali koju emocionalnu cijenu plaćaju oni, koji odbijaju njihove prijedloge. Wood i Pearce objašnjavaju da je karakteristika „…ist“-optužbe ta, da je čovjek skoro nikako ne može osporiti. Iako takve optužbe izgledaju jako jednostavne, takve su etikete zapravo vrlo složen oblik argumentacije koju se može osporiti tek uz pomoć vrlo složenih protuargumenata, koji većini običnih građana nisu pristupačni. Posljedica je da svi protivnici pokreta za gay-prava, koji nisu sposobni oboriti tu optužbu za koju osjećaju da nije istinita, plaćaju visoku unutarnju i izvanjsku emocionalnu cijenu „…ist“-etikete, koja im je bila nalijepljena. Da bi netko bio rehabilitiran i postigao prestiž da nije nikakav „…ist“, mora platiti još višu cijenu: napustiti vlastita čvrsta uvjerenja. Svi ljudi žele imati ispravno mišljenje, vjerovanje i držanje. Konflikt nastaje kada su vlastita uvjerenja izložena neprestanoj poplavi homoseksualnih pozitivnih poruka, koje dolaze iz slavine koju se ne može zatvoriti. Emocionalna iznuđena cijena je neugodno psihološko stanje neprestane kognitivne disonance, zato što je pristanak prinudan.

Najdraže oružje za iznuđivanje cijene je optužba za homofobiju, koja se lijepi svima koji javno izražavaju konkurentne ideje. Ovdje je kompleksnost posebno učinkovita: po definiciji, fobija je neprirodan strah kome se pridodaje cijeli mehanizam „…ist“-etiketa. Snaga iznuđivanja ove taktike je tim veća, što se ona često povezuje s idejom da se većina homofoba služi paravanom protu-homoseksualnih stavova da bi prikrili vlastite homoseksualne osjećaje.

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!

Novo pakiranje - homoseksualni identitet kao pitanje građanskih ili ljudskih prava

Godine 1989. pokret za prava homoseksualaca objavio je dvije strategije o tome, kako se homoseksualno ponašanje može „prodati“ na posve nov način, i to kao pitanje građanskih ili ljudskih prava. „Najprije gurnete nogu u vrata tako što se pokazujete kao vrlo sličan drugima; onda, doista tek onda – kad je ta jedna mala razlika (seksualna orijentacija) konačno prihvaćena – možete početi dodavati druge specifičnosti, jednu po jednu. Počinje se malim koracima, da bi se na kraju postiglo ono što u izreci uspijeva devi: nakon što je gurnula nos u šator, brzo će se uvući i cijelo tijelo“. Pederasti, gender-banderi, sadomazohisti i druge manjine u homoseksualnoj zajednici s ekstremnijim „posebnostima“ pritajit će se sve dok se homoseksualnost kao takva ne uvuče u šator. Isto tako, uobičajene homoseksualne prakse kao analni seks itd. nikako ne smiju biti tema. Drugim riječima: treba davati samo one informacije koje mogu biti ocijenjene kao pozitivne… da se poveća vjerojatnost da će korisnik ovoj ponudi dati prednost pred konkurentnim ponudama. „Javnost mora prihvatiti stajalište da su homoseksualci žrtve vlastitoga stanja… Za praktične svrhe to znači da se netko „takav rađa“, iako je seksualna orijentacija po mišljenju većine rezultat kompleksne interakcije genetskih datosti i djelovanja okoline u djetinjstvu i ranoj mladosti.

Pritisak na školski sustav

Javne škole, napose osnovne škole, su na prvoj crti bojišnice primjenjivanja „programa homoseksualne tolerancije“.

Brošura za učenike koju je izradila udruga PFLAG (Parents, Families, and Friends of Lesbians and Gays - Roditelji, obitelji i prijatelji lezbijki i gayeva), pod imenom „Pročitaj ovo prije nego što kažeš roditeljima“ ima za cilj informirati gay i lezbijske mlade o procesu kroz koji moraju proći skoro svi roditelji kada se obznani homoseksualna orijentacija njihova djeteta. „Načni temu tek kada možeš samouvjereno argumentirati (kada si siguran da si homoseksualan) … Ako još uvijek imaš osjećaj krivnje i depresivna razdoblja, bolje nemoj o tome razgovarati s roditeljima … Tvoji će roditelji vjerojatno reagirati onako kako su cijeloga života učili od homofobnog društva … Ako se bojiš da bi ti mogli uskratiti financiranje studija ili te izbaciti iz kuće, bolje pričekaj dok više ne budu imali to oružje s kojim ti mogu naškoditi … Ako na socijalna pitanja gledaju u čvrstim kategorijama dobro/zlo ili sveto/grješno, možeš pretpostaviti da će imati ozbiljnih problema s tvojom seksualnošću. Ako pak već pokazuju određeni stupaj fleksibilnosti u odnosu na druge društvene promjene, možeš pretpostaviti da će biti voljni o tome s tobom razgovarati“. Na što ciljaju ovakve poruke? Promotivna poruka PFLAGa (iz 1995.) podrazumijeva da su svi roditelji koji odbijaju prihvatiti da je homoseksualnost nešto normalno – zapravo bolesni. Roditelje se prikazuje kao potencijalne homofobe koji bi mogli šikanirati djecu, koji bi mogli iskoristiti sredstva za školovanje za ucjenjivanje homoseksualnog djeteta, ili kao neznalice (kojima treba edukacija) jer stvari vide samo „u čvrstim kategorijama dobro/zlo ili sveto/grješno“, i vlastito dijete ne smatraju vrijednim ljubavi. Konkurentnoj ideji roditelja o tome što je normalno ne treba vjerovati.

Postoje i drugi oblici promidžbe i utjecaja putem obrazovanja. Zdravstveni odgojitelj u jednoj srednjoj školi u Massachusettsu u jednom je seks-upitniku postavio sljedeća znakovita pitanja: „Jesi li heteroseksualan zato što se bojiš istoga spola? Odakle znaš da možda ne bi radije spavao s osobom istoga spola? Ne trebaš li možda jedno dobro homoseksualno iskustvo?“

Reklamiranje homoseksualnog koncepta može poprimiti i oblik edukativnih kampanja. „Projekt 10“ je program školskog savjetovanja koji provode homoseksualne osobe. Program je predstavljen kao „odgovor na opasnost od suicida, zlouporabu alkohola i droga i rizik od AIDS-a“. Zadatak mu je identificirati i podržati razvitak pozitivnog homoseksualnog identiteta. Proizvod se pozicionira kao ispravan.

Jedan od resursa je upitnik za samo-procjenjivanje učitelja, koji ide za tim da otkrije „nesvjesne predrasude“. Ono što se traži je sljedeće: da bi učitelj bio pravedan, a ne neki „…ist“, mora ne samo tolerirati homoseksualnost nego je dovoljno visoko cijeniti da bi našla svoje mjesto u nastavi.

Edukativna promidžba upakirana kao „tolerancija“ na državnom sveučilištu St. Cloud u Minnesoti išla je tako daleko, da je sveučilište objavilo službenu političku liniju: „Nije prihvatljivo da socijalni radnici homoseksualne osobe smatraju grješnicima“. Sugerira se da bi katolički studenti ili studenti koji se s time ne slažu trebali napustiti sveučilište.

Zaključak

Odluka Američke udruge psihijatara o brisanju homoseksualnosti s popisa bolesti još uvijek nije posve prihvaćena među psihijatrima, psiholozima i terapeutima, što pokazuje njihova svakodnevna praksa. Oni iz prakse i iskustva znaju da se to ne podrazumijeva samo po sebi, ali su pod pritiskom sudskih postupaka ako se u terapiji tema obrađuje kao nešto problematično. Neki profesionalci mentalnog zdravlja izvještavaju da sve više djece čini sve gore stvari u sve mlađoj dobi nego što su ikada vidjeli. Dvanaesto- i trinaestogodišnjaci iz predgrađa sastaju se na zabave grupnog oralnog i analnog seksa. Što se tiče „homoseksualnih obitelji“ – suprotno od poruka koje šalju homoseksualne kampanje – kućno nasilje kod homoseksualnih partnera kao društvene skupine je nekoliko puta učestalije neko kod heteroseksualnih bračnih drugova. Homoseksualna kampanja svejedno napreduje na tržištu.

Homoseksualne osobe su zbog svoje ekonomske situacije i razine obrazovanja među glavnim igračima u kapitalističkom društvu. Novac znači moć, a obrazovanje znači sposobnost korištenja te moći da bi se postigla još veća moć. Homoseksualci su pokazali da imaju pristup ne samo vodećim mjestima u medijima, vladama, obrazovanju, biznisu i drugim centrima moći, nego i kapitalu. Ne može se reći da su to karakteristike nekakve ugnjetavane manjine. Gay-usmjereni mediji cvatu zato što sve više glavnih oglašivača trči za isplativim tržištem i zato što filmovi o homoseksualnoj borbi osvajaju Oskare. Homoseksualni koncept uspješno se transformirao: uzdignut je na razinu gay-heroja, koncentrira se na prava umjesto na ono što je pravo, ima novo ime: pitanje diskriminacije i edukacije, i koncentrira se na vrijednosne sudove a ne na vrijednosti. Društvo bombardira stereotip prvoklasnog bogatog homoseksualca, stereotip koji je postao imidž prema kojem se homoseksualci sve više i više mjere. Na televiziji vidimo samo inteligentne, duhovite i simpatične LGTB karaktere, a istovremeno nam se predbacuje da je za svaku patnju i svaku bolest povezanu s homoseksualnim ponašanjem krivo neupućeno i homofobno društvo, koje ih šikanira.

Svako povijesno razdoblje i svako društvo ima dominantne medije koji obilježavaju način razmišljanja jedne kulture. Sadržaj masmedija određuje javni politički i društveni program. Čini se ipak da nam masmediji daju tek iluziju da smo informirani. Oni nam daju zbunjujuću i lažnu informaciju koja vodi u pogrješnom smjeru, koja je fragmentarna ili površna, informaciju koja nam daje iluziju da nešto znamo, a zapravo nas odvraća od znanja. Način na koji se šire kontroverzne ideje ima veliki utjecaj na ono što ćemo o nekome ili nečemu misliti, i na to, osjećamo li se uopće slobodni o nekoj temi otvoreno razmišljati. Ugrožena je čak i sloboda razmišljanja zbog zahtjeva za pojačanim zakonskim progonom zločina iz mržnje, što nema mnogo veze s definiranjem novih kriminalnih radnji ili zaustavljanjem kriminala, ali ima veze s onim što netko misli kada se neki zločin dogodi. Toliko se utječe na javni diskurs da je čak i neslaganje, koje se temelji na vjerskoj slobodi – koja je ustavom zajamčeno pravo – etiketirano kao mrziteljsko, što je tek jedan korak od optužbe za govor mržnje.

Adolf Hitler je poznavao pročišćavajuću snagu koja prati prebacivanje vlastite krivnje na žrtvenog jarca. Posebno „ozdravljujuće“ je vlastite jade prebaciti na drugoga, jer onda se može boriti protiv neprijatelja koji je vani, a ne onoga koji je u čovjeku. U Hitlerovoj Njemačkoj, javni je diskurs potakao ljude na strahovite zločine da bi riješili „problem Židova“ koji uopće nije postojao. Danas su problem postali homofobi i heteroseksisti. Rješenje koje se predlaže su zakoni koji proganjaju „govor mržnje“ i oni koji homoseksualcima daju određena prava (legalizacija „istospolnih brakova“ i postojanje „istospolnih obitelji“).

Homoseksualnom pokretu nije do traženja istine niti socijalne pravde, nego do moći. Borba se vodi za kontrolu javne riječi kroz marketing i uvjeravajuće tehnike, da bi se postigao mjerodavan utjecaj na ono o čemu društvo razmišlja i kako o tome razmišlja. Homoseksualni aktivisti idu za tim da društvo donese odluke, a da pri tom ne primjećuje da je bilo ciljano uvjetovano da dođe do nekog zaključka, koji onda smatra vlastitim.