Podržite nas!

Homoseksualnost = Smrt. Biram Život

08.01.2014 08:15

Ove je riječi napisao nekadašnja ikona gay pokreta u Americi Michael Glatze jednoga dana u redakciji utjecajnog časopisa za gay mladež Y.G.A. kojeg je pokrenuo zajedno sa svojim tadašnjim dečkom. Zapravo, Michael je bio urednik dva utjecajna američka gay časopisa, bio je fasciniran queer teorijom kojom je zarazio i svoje čitatelje, utjecao na tolike mlade da se outaju, mrzio kršćanski fundamentalizam i sve konzervativno da bi se jednog dana dogodio značajan preokret. Njegov život krenuo je potpuno drugim smjerom, a homoseksualnost mu se zgadila nakon što je pogledao smrti u oči i odlučio – živjeti.

Njegovi prijatelji i bivši ljubavnici još uvijek se nadaju da će im se vratiti i da zavarava i sebe i druge sa svojom novootkrivenom heteroseksualnosti, međutim sve nade su im nedavno doslovno propale jer se Michael oženio za prekrasnu djevojku. Vjenčanje iz snova pokvarile su jedino prijetnje smrću koje stižu od nekih iz gay zajednice jer Michael javno pomaže i drugima koji se žele riješiti homoseksualnosti. Priča koju objavljujemo pisana je prije negoli je Michael upoznao Rebeku, u trenutku kada ga je posjetio prijatelj iz homoseksualnih dana da napiše o njemu priču za New York Times. Tako da je ova priča uistinu vrijedna jer ne može biti pisana objektivnije ako ne iz pera homoseksualca koji još uvijek ne vjeruje da mu je prijatelj postao heteroseksualan već je uvjeren da živi u nekakvoj zabludi iz koje će se jednog dana probuditi, kao Trnoružica. U tom tonu i završava svoj tekst, spominjući drugu gay ikonu, Matthew Sheparda, koji je mučki ubijen u Wyomingu 1998. i čija je smrt bila proglašena zločinom iz mržnje jer je bio homoseksualac te je taj slučaj bio prekretnica u legislativi kojom se štite prava homoseksualaca. No, to je još samo jedna od mnogih homoseksualnih zabluda o kojoj ćemo pisati nekom drugom prilikom.

 

Moj prijatelj bivši homoseksualac

Autor: BENOIT DENIZET-LEWIS

Objavljeno: 16. lipanj, 2011.

Jednog subotnjeg popodneva prošle zime vozio sam u pravcu sjevera na autocesti 85 kroz kotrljajuće poljane jugoistočnog Wyominga. Išao sam u mali grad sjeverno od Cheyennea da vidim starog prijatelja i kolegu koji se zove Michael Glatze. Prije 12 godina zajedno smo radili u XY-u, nacionalnom časopisu za mlade homoseksualce koji je izlazio u San Franciscu, u vrijeme kada smo i sami bili mladi homoseksualci.

Iako je u redakciju „XY“ časopisa stigao nakon samo godinu dana od završenog studija na Dartmouthu (Ivy League koledž u SAD-u), Michael je odavao dojam kao da je pročitao doslovno svaku knjigu koja je ikad napisana o homoseksualnosti. I dok sam ja bio zaokupljen traženjem dečka, on je bio zaokupljen proučavanjem queer teorije, marširanjem po skupovima za prava homoseksualaca i poticanjem mladih da slave (umjesto da samo prihvaćaju) privlačnost koju osjećaju prema istom spolu. Michael se posvetio pomaganju homoseksualnoj mladeži i naročito je bio dirnut pismima koja su stalno stizala na adresu časopisa od tinejđera koji su bili odbačeni od strane njihovih religioznih obitelji. „Kršćanski fundamentalisti bi trebali gorjeti u paklu!“, rekao mi je jednom udarajući šakom o stol. Nikada nisam upoznao nekog tko je bio toliko siguran u sebe.

Bio je uzor mnogim mladim homoseksualcima. On i njegov tadašnji dečko, Ben, koji je također radio u redakciji časopisa, bili su zgodan par, ali njihova privlačnost bila je mnogo dublja. Vikendima bi posjećivali rave partyje i gledao bih kako dječaci homoseksualci gravitiraju prema njima kao paru. Michael i Ben činili su se potpuno rasterećeni (od srama, sumnji u same sebe) i nikome se ne ispričavajući živjeli su ono što je pisac Paul Monette zvao jedinstvenim gay iskustvom „besramne radosti.” Ali za razliku od nekih naših prijatelja koji su se vozili besramnim vlakom radosti sve do centara za rehabilitaciju od droge, Michael i Ben gotovo uvijek su izgledali kao da sve drže pod kontrolom. U njihovoj potrazi za intenzivnim, autentičnim doživljajem postojala je ravnoteža, nekakva mudrost. Činilo se da su zajedno otkrili formulu kako biti mlad, gay i sretan.

Prisjećao sam se tih vremena dok sam zaustavljao auto iz rent-a-car-a u wyomingškom gradu gdje Michael danas živi. Puno se toga dogodilo zadnjih deset godina od kada smo se posljednji puta vidjeli: on i Ben su zajedno osnovali novi časopis za homoseksualce (Young Gay America – Mlada gay Amerika, ili Y.G.A.); proputovali su SAD da bi napravili dokumentarni film o gay tinejđerima; a Michael je ubrzano postajao vodeći glasnogovornik gay mladeži sve dok jednog dana, u srpnju 2007., nije svima objavio da više nije homoseksualac.

„Homoseksualnost me lako obuzela jer sam već bio slab,” bila je uvodna rečenica članka koji je napisao za desničarski internetski portal WorldNetDaily.com. Nastavio je s osudom svog rada za časopise XY i Y.G.A. „Homoseksualnost, kakva se prikazuje mladim glavama, je u samoj svojoj prirodi pornografska,“ tvrdio je. U drugom članku za WorldNetDaily tjedan dana kasnije rekao je da mu se „gadi pomisao na homoseksualnost” i da će napraviti „sve što je u njegovoj moći da se bori protiv homoseksualnosti.”

Došavši na naš dogovoreni sastanak u Wyoming, parkirao sam moj rentani automobil pred crvenom trgovinom mješovite robe u salunskom stilu i kafića koji su smješteni u istoj ulici nasuprot Biblijskog koledža gdje je Michael bio student prve godine. Minutu kasnije ugledao sam ga u retrovizoru. Hodao je prema kafiću i držao nešto u ruci što nisam mogao razaznati što je. Izašao sam iz auta i mahnuo mu. Izgledao je isto onako kako mi je ostao u sjećanju — visok, vitak, plavi, dječačkog izgleda i zgodan jer je podsjećao na nekakvog nordijskog učitelja skijanja. Bio sam nervozan, ali kako se približavao, odlučio sam se nagnuti da se zagrlimo. Preduhitrivši me, Michael mi je pružio desnu ruku. „Bog, Benoit,” rekao je, držeći se ukočeno i uspravno, i držeći u ruci ono što nisam mogao prije prepoznati - Bibliju.

Iako je Michael pristao da mu dođem u posjetu i da napišem članak o njemu, bio je skeptičan u vezi mojih motivacija. „Zašto si došao?” pitao me nekoliko minuta nakon što smo sjeli u kafić koji je bio ukrašen Božićnim lampicama, a posluživala nas je mlada konobarica koja je također pohađala Biblijski koledž.

To je bilo dobro pitanje. Da li je neki dio mene došao s namjerom da „spasi” starog prijatelja iz ruku kršćanske desnice? Iako ne sumnjam da seksualna privlačnost prema određenom spolu može s vremenom evoluirati, bio sam skeptičan prema Michaelovom prihvaćanju heteroseksualnosti — i odbacivao sam njegov argument da nas „homoseksualnost spriječava da pronađemo svoje istinsko unutarnje 'ja'.” Osim toga, teško sam sebe mogao uvjeriti da je Michaelovo pravo 'ja' kršćanski fundamentalist koji prezirno piše o homoseksualnosti. Ali kakve god da su bile moje aspiracije da nagovorim Michaela da prijeđe u redove bivših ex-gayeva, nisu bile ništa u usporedbi s njegovom upornošću i nastojanjima da mene spasi.

„Bog te voli više nego što ćete bilo koji frajer ikad voliti,” rekao mi je dok smo sjedili u kafiću. „Nemoj vjerovati u nekog muškarca, u neko meso. To je ono što radimo kada zaglavimo u homoseksualnom identitetu, kada zaglavimo u toj mračnoj pećini. Idemo od muškarca do muškarca, tražeći nekog tko će nas voljeti i učiniti da se osjećamo O.K., ali Bog je toliko puta bolji od svih tih gospodara koji tamo postoje.”

Michael, koji sada ima 36 godina, često priča o homoseksualnom životu kao nekoj vrsti života u mračnoj špilji — ili u kavezu. U otvorenom pismu Ricky Martinu, koje je objavio portal WorldNetDaily nakon Martinovog outanja, napisao je: „Homoseksualnost je kavez u kojem si uhvaćen u klopku beskonačnih ciklusa kada konstantno tražiš više — u seksualnom smislu — na način da nikada zapravo ne uspijevaš dobiti to što tražiš, konstantno ispunjen prazninom, pokušavajući opravdati svoje izopačene radnje politikom i korištenjem slenga kojim naizgled pokazuješ 'kako ti je dobro'.“

Da li je Michael bio potajice nesretan kao homoseksualac i da li je ovo što sad radi projekcija svog stanja na sve ljude koji se identificiraju kao homoseksualci? Načeo sam ovu temu kasnije te noći dok smo sjedili u njegovom stančiću izvan studentskog kampusa i jeli Oreo kekse u njegovoj oskudno namještenoj i praznoj kuhinji. „Pa, dok si zatvoren u pećini, ne možeš vidjeti koliko je zapravo mračno,” rekao je. „Ali ne, u to vrijeme nisam se smatrao nesretnim.“

Michael nije preispitivao svoj životni put i odabire, kako mi je rekao, sve dok ga 2004. godine nije prestravila bolest koja je dovela do onog što danas naziva svojim „duhovnim buđenjem“. Te godine, kada je Michael imao 29 godina, imao je serije epizoda lupanja srca i uvjerio sam sebe da pati od iste urođene srčane mane koja mu je ubila oca kada je Michael imao 13 godina. (oba roditelja umrla su mu dok je još bio dosta mlad: majka mu je umrla od raka dojke kada je imao 19 godina). Nakon pretraga liječnici su isključili mogućnost da Michael ima istu bolest kao i njegov tata, ali se Michael osjećao kao da je netom izbjegao smrt i osjećao se kao da stoji „licem u lice s Bogom.” U objavljenom intervjuu koji je s njim napravio Joseph Nicolosi, vodeći autoritet na polju kontroverzne reparativne terapije kojom se želi pomoći ljudima da nadvladaju neželjenu privlačnost prema istom spolu, Michael je rekao da se u tom trenutku „ponovno rodio” i da „je svaka ideja koja je ikada u njegovom mozgu bila razmatrana, ali i cjelokupna njegova egzistencija, u potpunosti bila nanovo vrednovana.”

Michael je bio jednako iznenađen zbog iznenadne pojave vjere u njegovu životu kao i bilo tko drugi. Iako mu je majka bila kršćanka, roditelji su njega i njegovu sestru rijetko kada vodili u crkvu i nikada nisu pokušavali spriječiti buđenje skepticizma prema organiziranoj religiji koje je za vrijeme godina studiranja na Dartmouthu preraslo u otvoreni prezir. Ali do kraja 2004., nakon što ga je bolest prestravila, Michael je već gutao knjige teologa koji su se otvoreno izjašnjavali kao homoseksualci, poput Mel Whitea i Petera Gomesa, pokušavajući na taj način integrirati vlastitu seksualnost sa novopronađenom duhovnošću. Iz početka ga je privlačila liberalna interpretacija Biblije i osporavao je fundamentalistički pristup kršćanstvu. „Ljudi su pogrešno naučeni da vjeruju kako su predrasude kojima ih uče njihovi svećenici Božija riječ,” napisao je 2005. godine u broju časopisa Y.G.A. koji je bio posvećen duhovnim pitanjima. „Jedina Istina je Ljubav.”

Ali čak i dok je odbacivao antihomoseksualnu teologiju, Michaelova politička stajališta počela su skretati u desno: sa posebnim je žarom govorio o Ann Coulter, a u članku s naslovnice Time magazina iz 2005. o gay tinejđerima je rekao sljedeće: „Ne vjerujem da gay pokret shvaća u kolikoj mjeri nove generacije žele samo biti normalni klinci. Oni koji to dobro razumiju su pripadnici kršćanske desnice.”

Michaelovi prijatelji i suradnici nisu znali kako se nositi s tim njegovim vjerskim žarom i s promjenjenim političkim smjerom. Kao što to nije znao ni Ben, njegov dečko, ali on je više bio zaokupljen spašavanjem njihove posrnule veze. Bili su skupa skoro deset godina, iako je posljednjih nekoliko godina njihova veza imala i trećeg člana — mladića kojeg su upoznali u Halifaxu u Novoj Škotskoj, kamo su se preselili 2001. nakon što su napustili redakciju časopisa XY. (Benova obitelj je tamo živjela.) Trojica su živjela skupa i u početku se Michaelu jako sviđao takav aranžman, čak je počeo pisati knjigu o tome.

Ali do kraja 2005. godine, prema Michaelovim riječima, sve oko njegova života počelo mu je izgledati pogrešno — njegova nekonvencionalna veza, njegova homoseksualna prijateljstva, čak i njegov časopis koji je bio posvećen podizanju morala kod gay mladeži. „Godinu dana borio sam s prihvaćanjem svih drugih razloga umjesto da prihvatim onaj koji je bio najočitiji,” rekao je. „I tada mi je jednostavno došlo, jasno kao dan. Problem je bio u mom seksualnom identitetu. Ali to je bilo ono što je zaista zastrašujuće. Pomislio sam u sebi 'Što stvarno? Pa to je smiješno. Ja sam homoseksualac.' Borio sam se pokušavajući razumjeti što mi se to događa. Uvijek su mi govorili: ukoliko imam sumnje o ispravnosti vlastitih homoseksualnih osjećaja, a imao sam ih već neko vrijeme i pokušavao ih utišati, to je stoga što nisam u potpunosti u sebi rasčistio s ostacima internalizirane homofobije. Ali to mi više nije izgledalo kao istina.”

Dok je krajem te iste godine sjedio u redakciji svog časopisa Y.G.A. Michael je napisao tri riječi na zaslonu svog računala: „Ja sam heteroseksualac.“ Činile su mu se tako istinite pa je dalje natipkao: „Homoseksualnost = Smrt. Biram Život.“

Zatim je ustao i napustio zgradu časopisa.

Ubrzo se iselio iz kuće u Halifaxu koju je dijelio sa svojim dečkima i osamio se u stanu na drugoj strani grada. Rekao je kako se nakratko pridružio Mormonskoj crkvi, ohrabren obećanjima nekih mormona s kojima se sprijateljio da će mu pomoći „pronaći ženu.” (Michael je nakon kraćeg vremena napustio njihovu crkvu jer je zaključio da mormoni ne propovijedaju „vjeru u skladu s Biblijom.”)

Sam i u potrebi za poslom, Michaelov sljedeći izbor bio je sasvim suprotan izboru koji bi intuitivno napravio svaki novopečeni bivši homoseksualac: prihvatio je urednički posao u San Franciscu. Sestra mu je živjela tamo i nadao se da tamo pronaći kršćansku crkvenu zajednicu u koju bi se mogao uklopiti. Ali ubrzo nakon dolaska  Michael je odlučio posjetiti Castro — homoseksualni kvart u San Franciscu gdje je bilo sjedište časopisa XY — kako bi provjerio „što osjeća.” Da li će možda osjetiti želju? Gađenje? Ljutnju? „Na kraju nisam osjetio ništa od toga,” rekao mi je Michael, „ali sam osjetio humanost ljudi u Castru. Počeo sam sumnjati u ono što sam pisao u tim člancima. Pomislio sam 'Pa možda sam u krivu, možda ništa od toga nije istina'.”

Nesiguran što da napravi, Michael je sav u suzama nazvao Bena. „Rekao mi je da mu je žao i da želi sve poreći,” prisjeća se Ben. „Rekao sam 'U redu. Pomoći ću ti kako da sastaviš izjavu za javnost.’ Rekao mi je da će me nazvati sljedećeg dana, ali nikad mi se više nije javio.”

Michael je taj poziv pripisao trenutku slabosti. „Nisam čitao Bibliju i bio sam jako usamljen, ali to ne znači da mi se vratila privlačnost prema istom spolu,” objasnio je tijekom mog sljedećeg jutra u Wyomingu dok smo sjedili na drvenim klupama s jastučićima u maloj crkvi kraj Biblijskog koledža. Tu je bilo još dvadesetak njegovih kolega studenata s Biblijskog koledža i imao sam prilike vidjeti prije i nakon mise kako Michael ima opušteni, prijateljski odnos s njima.

Dok smo se vozili natrag prema stanu, Michael mi je rekao da se njegova želja za muškarcima smanjila u učestalosti i intenzitetu skoro odmah nakon što je napisao riječi „Ja sam heteroseksualac” na zaslonu svog kompjutera u redakciji časopisa Y.G.A.. Kada bi osjetio erotsku privlačnost prema drugom muškarcu, nastojao bi „sjesti, razmisliti o svemu tome i razotkriti ju,” tehnika koju je naučio dok je zbog besparice živio u budističkom skloništu kamo je otišao nakon San Francisca. (Michael, koji je redovito meditirao nekoliko godina, rekao mi je da su ga zamolili da napusti budističku zajednicu jer je „previše govorio o Bibliji.”) „Promatrao sam te impulse umjesto da im se prepuštam i počinjao sam uviđati kako je to samo jedan dio moje slomljenosti, a ne mog identiteta,” rekao je. „Što sam više tako postupao, sve sam manje osjećao želju,” nastavio je i dodao da nikada nije bio na reparativnoj terapiji ili kod svećenika koji liječe bivše homoseksualce.

U članku koji je napisao za WorldNetDaily Michael je rekao zašto vjeruje da je odabir homoseksualnog identiteta bio greška: „Kada sam imao oko 13 godina odlučio sam da sam vjerojatno gay jer nisam znao kako se nositi s vlastitom muževnošću.” Potom je krivio oca zbog toga, što se podudara s pričama bivših homoseksualaca koji govore da je istospolna privlačnost među dječacima često rezultat deficitarne muškosti, koja je obično rezultat rascijepa u odnosu između oca i sina.

Michael mi je rekao kako danas više ne osjeća istospolnu privlačnost, nešto što sam teško mogao vjerovati. Mnogi bivši homoseksualci priznaju kako se bore s istospolnom privlačnosti godinama nakon što su odbacili svoj homoseksualni identitet, a nekolicina visoko istaknutih vođa tog pokreta su se javno osramotili time što bi se nakratko vratili u homoseksualnost ili potpuno recidivirali, da upotrijebim riječ posuđenu iz vokabulara ovisnika. (Mnogi bivši homoseksualci gledaju na istospolnu privlačnost kao na neku vrstu ovisnosti od koje nema „potpunog izlječenja“ već samo mogućnost uživanja slobode uz Božiju pomoć.) U danima koje smo proveli u redakciji časopisa XY Michael mi je bio rekao kako ne osjeća seksualnu privlačnost prema ženama. Da li je naučio kako biti heteroseksualan?

(Na slici: Michael sa suprugom Rebekom)

Da, inzistirao je, dodajući da je imao priču s dvije žene od kada se outao kao bivši homoseksualac (obje su mu se dogodile prije upisa na Biblijski koledž). Michael nije želio previše govoriti o seksualnoj prirodi tih veza, samo je rekao kako nijedna od tih veza nije bila „naročito pobožna.” „Jedan dio mene osjećao se kao uzbuđeni tinejđer,” rekao mi je. „Što god da mi Bog sljedeće sprema, nadam se da će značiti udvaranje i ulazak u brak“.

Pitao sam Michaela da li je čuo novosti da se Ben nedavno vjenčao u Kanadi. Trepnuo je dvaput očima i kao da mu se tijelo malo ukočilo. „Ne, nisam čuo,” rekao je. „Za muškarca ili za ženu?”

„Za muškarca. Nisi se valjda nadao da će se oženiti?”

„Moraš nešto shvatiti,” rekao je, naginjući se prema naprijed u stolici. „Ja više ne gledam na ljude kao na homoseksualce. Ni tebe ne vidim kao homoseksualca. Bena ne vidim kao homoseksualca. Bog nas stvara heteroseksualnima. Mi možemo stvoriti nekakve ideje u glavi o tome što smo, i ja sam sigurno tako radio, ali to ne znači da je to istina.”

Tjedan dana prije svog puta u Wyoming otišao sam u Halifax da provedem vikend s Benom. Nadao sam se da će mi pomoći da riješim zagonetku koja se zove Michael Glatze.

„Moraš vidjeti njegovu poeziju,” rekao mi je Ben pretražujući police u svom kućnom uredu. Na kraju je pronašao što je tražio — mala uvezana fascikla naslovljena „Police,” koja je sadržavala poeziju za Michaelov diplomski radi na Dartmouthu. Sjedeći prekriženih nogu na drvenom podu, sa starim brojevima časopisa XY i Y.G.A. raštrkanim uokolo, Ben je naglas čitao dijelove nekoliko Michaelovih poezija u kojima se istražuje seksualni identitet. U jednoj je pisao o „ljudima koji gmižu tražeći dom među mnoštvom etiketa,” dok se u drugoj nadao da će doći dan kada će „muškarci koji vole žene morati mahati zastavama u znak raspoznavanja.”

Sve je to jako sličilo na Michaela kakvog sam poznavao u redakciji časopisa XY, mladića koji je bio fasciniran queer teorijom — odnosno idejom da su seksualni i rodni identitet društveni konstrukt a ne biološke datosti — i koji je sanjao svijet bez etiketa kao što su „hetero” i „homo,” koje je smatrao ograničavajućima, te koje imaju za cilj „segmentirati i progoniti,” kako je napisao u jednom broju časopisa XY iz 1998.. Iako je tada priznao važnost toga da se „svi ujedinimo pod 'homoseksualnim' političkim kišobranom“ dok se ne postigne jednakost za homoseksualce i lezbijke, Michael se radije izjašnjavao kao queer.

Dok smo ja i Ben prebirali po sjećanjima, morao sam se priupitati da li bi Michaelova nova filozofija, na neki čudan način, mogla biti logičan nastavak onoga što je tada vjerovao: da je „gay” etiketa ograničavajuća kategorija i da se seksualni identitet može mijenjati. Ben je potvrdno kimnuo glavom. „Radikalni queer aktivist i kršćanski fundamentalist ne razlikuju se toliko jedan od drugoga kao što se na prvu ruku čini,” rekao je i dodao da se u jednom i drugom slučaju radi o ideolozima kojih ne zanimaju nijanse te koji tvrde da imaju monopol na istinu.

Ben je nastavio: „Meni izgleda kao da je Michael žrtva ovog ludog društva u kom živimo i u kojem odrastamo sa svim tim zbunjujućim porukama i pritiscima u svezi sa seksualnosti i religijom, u kojem smo podijeljeni u suprotstavljenim taborima gdje je jedna strana uvijek u pravu, a druga uvijek u krivu. Neki ljudi su skloni vjerovati u to i mislim da je Michael jedan od njih.”

Iako Ben priznaje da je Michaelovo pisanje protiv homoseksualnosti pljuska u lice svim gay tinejđerima kojima je bio uzor, radije se volio prisjećati 21-godišnje verzije Michaela kojeg je upoznao u jednom od kafića u San Franciscu. „Posvetio je cijelo jedno desetljeće svog života pomažući gay mladeži i njegov je rad spašavao živote,” rekao mi je. „Ono u što danas tvrdi da vjeruje ne može to izbrisati.” Kao i većina bivših Michaelovih prijatelja homoseksualaca Ben je tvrdio da se ne ljuti na njega. „Prije bih rekao da sam zabrinut za njega,” rekao je.

Prije nego sam otišao iz Halifaxa Ben mi je pokazao još jednu njegovu poeziju. Zvala se „Zakletva mladog izviđača.” „Michael koji je ovo napisao je Michael u kog sam se ja zaljubio,” rekao je.

Svečano se zaklinjem/Da nikada neću reći Vođi izviđača./Da nikada neću reći drugima. Nikada neću dopustiti da /Tajna izađe iz šatora, Nikada te više neću priznati,/Nikada ti više neću stegnuti maramu, Nikada te više neću /Pogledati u oči, Nikada više neću se s tobom utrkivati /u pijesku, Nikada više čitati Whitmana dok se/Ti meškoljiš u snu, Nikada se više neću iskradati do jezera /S tobom, Nikada više neću nositi divlje cvijeće /U tvoj šator, Nikada više neću plakati za tobom, Nikada više nećemo /Vezivati čvoriće jedan drugome u kosi,/Nikada više disati zrak s tobom,/Nikada ti dotaknuti unutarnju stranu bedara,/Nikada više uhvatiti tvoj pogled./Nikada više nećemo biti dvoje dječaka priljubljenih u zagrljaju./Nikada se više usuditi.

Na kraju moje posjete Wyomingu vozio sam Michaela iz njegova stana do Biblijskog koledža. Imao je završne ispite sljedećeg dana i kasnio je u grupu za učenje. Na raskrižju sam ga pitao hoću li skrenuti lijevo ili ići ravno (eng. straight). „Ravno (straight),” rekao je i pokazao put.

„Čudno da si to rekao jer u danima kad smo radili za časopis XY uvijek si inzistirao da moram reći 'naprijed' u vožnji,” podsjetio sam ga. „Svakog bi homoseksualca ispravljao ako bi izgovorio riječ ‘straight’ u autu.”

„Tada sam govorio svakakve gluposti,” rekao je Michael smijući se.

„Da li žališ za tim vremenom?” pitao sam ga.

„Mislim da me Bog morao povesti kroz mnoga različita mjesta i dopustiti mi da proučavam mnoga različita stajališta i religije kako bih napokon saznao istinu,” rekao je. „XY je bio samo dio tog putovanja.”

Rekao sam mu da sam nedavno vodio razgovor s našim bivšim šefom u redakciji časopisa XY Peter Ian Cummingsom koji me iznenadio jer se naglas upitao da li je Michael zapravo ikada bio stvarno gay. „Gledajući unazad, više nego što je to slučaj sa mnom ili s tobom ili bilo s kim drugim tko je radio za časopis, njegova mi se seksualnost činila skoro više teoretskom nego stvarnom,” rekao mi je Peter.  „U vrlo ranoj dobi imao je sve te dobro promišljene teorije o identitetu i seksualnosti. Možda taj homoseksualni ili queer identitet koji ga je tada fascinirao i kojeg je preuzeo nije zapravo bio pravi identitet za njega. To ne objašnjava zašto sada govori sve te smiješne stvari o homoseksualcima, ali možda, samo možda, zapravo ne negira svoju seksualnost.”

Michael me pogledao. „Zar ti misliš da ju negiram?”

„Ne mogu sa sigurnošću odrediti što si,” rekao sam. „Samo bih volio da ne pišeš takve neistinite stvari o homoseksualcima.”

„Ali nisu neistinite,” rekao je i zvučao je kao da mu to sve ide na živce.

Dok smo se približavali koledžu pitao sam ga što misli o samoubojstvima gay tinejđera koja su prošle godine dobila veliku pozornost javnosti te kampanju koja je usljedila pod nazivom „Ide na bolje“ tijekom koje su homoseksualci širom zemlje — uključujući vrlo istaknute političke vođe poput predsjednika Obame — snimili ohrabrujuće video poruke usmjerene prema gay mladeži. Odgovorio je bez oklijevanja: „Mislim da je kampanja glupa. Ne ide nikada na bolje ako si gay.”

Ne ide nikada na bolje ako si gay? Da sam tako nešto rekao kada smo radili skupa, Michael bi me opalio šakom u glavu. Ja to naravno nikada ne bih rekao jer je to laž. Ali također je, gledajući unazad, bila neiskrena naša tvrdnja u izdanju časopisa XY iz 1999. kada smo tvrdili da je nakon outanja „svatko sretniji”. Michael je inzistirao da tako nešto napišemo, ali to je bio samo pusti san, a bivši homoseksualci su živući dokaz tome.

Dok sam se te noći vozio nazad prema svom hotelu pitao sam se da li će mi se Michael ikada javiti. Da li će jednog dana nazvati da mi kaže da je ipak gay i da su godine koje je proveo kao bivši homoseksualac bile samo još jedna odmorišna postaja u njegovoj životnoj potrazi za istinom? Moguće da hoće, ali sumnjam da će se tako nešto uskoro dogoditi. Za bivšeg homoseksualca koji ima namjeru to i ostati malo je sigurnijih mjesta na svijetu od Biblijskog koledža u Wyomingu. Najmanje naseljena savezna država Amerike — u kojoj je ubijen Matthew Shepard i ostavljen da umre naslonjen na seosku ogradu, u kojoj su se dva kauboja iz filmske priče zaljubili na Brokeback planini ali nikada nisu sebi dozvolili zajednički život — također je i savezna država bez ijednog gay bara. Izgleda da je moj stari prijatelj odabrao savršeno mjesto za ostati 'straight'.

 

http://www.nytimes.com/2011/06/19/magazine/my-ex-gay-friend.html?pagewanted=all&_r=0#h[McuTwa,2,3,AwdTmI,2]

 

Mislite li da je ovo važna tema? Podržite nas na Facebooku ili na jedan od načina navedenih ovdje.