Podržite nas!

Je li ukidanje braka konačni cilj LGBT pokreta?

17.10.2013 22:30

U svibnju se u sklopu Subversive festivala u Zagrebu održala panel diskusija na temu LGBT aktivizma i suvremene ljevice. Tu su iskreno i bez suvišne patetike o tobožnjoj diskriminaciji iznesena šokantna stajališta nekih naših vodećih LGBT aktivista iz Zagreb Pridea o braku.

Ispostavilo se da ideja o Zakonu o životnom partnerstvu i zahtjevi za pristup braku uopće nisu potekli iz domaćih LGBT udruga već iz vladajuće kukuriku koalicije te je vrlo jasno izražena namjera da oni neće stati samo na ovom zakonu jer se LGBT borba koja predstavlja jednu radikalno ljevu opciju mora nastaviti prema totalnoj destrukciji odnosno ukidanju institucije braka. Redefiniranje braka, na način da brak nije više rezerviran za raznospolne partnere, te da se bračna prava prenose na istospolne zajednice nazivaju deregulacijom privatne i seksualne sfere koja neće stati samo na tome. Prava koja će dobiti Zakonom o životnom partnerstvu za njih znači niz ekonomskih prava, koja dobro dođu u vremenima ekonomske krize kada se mnogi gayevi vraćaju u ormare jer su prisiljeni ponovno živjeti s roditeljima.

Nekakva trajna vrijednost braka ili partnerstva kao životne zajednice koja traje 'dok nas smrt ne rastavi' ove mlade ljude više užasava negoli privlači jer čvrsto vjeruju u seksualnu i društvenu anarhiju. Brak je 'privatno vlasništvo' i jednostavno ga treba ukinuti.

 

Ukidanje institucije braka – prava svrha LGBT pokreta

12. svibnja 2013. održala se u ZKM-u panel diskusija na temu „Regionalni LGBT aktivizam i suvremena ljevica“. Panel se održavao u sklopu dvotjednog šestog po redu Subversive festivala u Zagrebu a njegova je najava na internetu bila popraćena slikom Josipa Broza Tita, koji je valjda bio zaštitnik tih panel diskusija.

Panelisti su bili  Franko Dota (Zagreb Pride, Hrvatska), Roman Kuhar (Legebitra, Mirovni institut, Slovenija), Olga Dimitrijević (Srbija), Danilo Jovanović (Okvir, Bosna i Hercegovina), a diskusiju je moderirao Gordan Duhaček, koji se van LGBT zajednice 'proslavio' intervjuom s nizozemskim promicateljem pedofilije Gertom Hekmom prilikom njegova sudjelovanja na Queer Zagreb festivalu krajem ožujka. U intervjuu na Tportalu naslovljenom „Homoseksualnost i pedofilija su povijesni suputnici“ Gordan Duhaček ležerno je priupitao Gerta Hekmu „Koje je vaše mišljenje o seksu između odraslih i djece?“ te „… kako definirate 'djecu' u tom kontekstu?“. Hekma mu je spremno odgovorio da današnji mladi sve ranije postaju seksualna bića i da ako žele imati seks sa starijom osobom, to im treba biti dozvoljeno pod uvjetom da znaju što čine i dobrovoljno pristaju na to. Da bi to znali, potrebno im je dobro seksualno obrazovanje kao priprema za seksualni život, a zakonodavstvo ne bi smjelo progoniti pedofile koji nisu nasilni i koji imaju djetetov 'pristanak'. Gert Hekma misli da se to naročito odnosi na desetogodišnje queer klince koji su prisiljeni čekati do svoje 16. godine da bi isprobali seks sa starijom osobom.

Panelisti raspravljaju o LGBT borbi na prostoru bivše Jugoslavije i međusobno razmjenjuju iskustva o svom savezništvu s ljevicom, onom etabliranom u vidu parlamentarnih stranaka kao i onom koja je marginalizirana zbog svoje vjernosti marksističkim i anarhističkim idejama. Franko Dota iz Zagreb Pridea objasnio je savezništvo LGBT pokreta s ljevicom tezom da je država ta koja želi regulirati gotovo sve aspekte privatne, intimne i seksualne sfere te je tako nastala institucija braka. Dota to naziva privatizacijom seksualne sfere koja je ekvivalent privatizaciji ekonomskih dobara. Budući da se LGBT pokret zalaže za više slobode, za više ekonomskih prava na način da se i istospolnim zajednicama priznaju bračna prava, on se time posredno zalaže „za bolju regulaciju braka ili za ukidanje braka i tako dalje“, te je u tome prepoznat zajednički interes s liberalno-socijaldemokratskim opcijama ili s feminističko-marksističkim opcijama. Osim ovog ideološkog, postoji naravno i posve pragmatični interes što ni jedni ni drugi (odnosno treći) nisu sami dovoljno jaki da bi osigurali glasove birača, međutim kroz savezništvo se postiže svojevrsna sinergija jer liberalno-socijaldemokratska opcija kroz ljudskopravašku platformu dobiva dodatnu legitimaciju, odnosno više glasova. Nakon ovog razjašnjenja Franka Dote postaju puno jasnije riječi ministrice Vesne Pusić u Dubrovniku nakon potpisivanja Zajedničke zjave o borbi protiv homofobije i transfobije s ministrom vanjskih poslova Crne Gore Igorom Lukšićem. Tom prilikom je rekla sljedeće: „Zalažemo se time i za postavljanje granica državi; mora postojati granica do koje država može sezati u privatnu sferu svakog pojedinca, odnosno do koje se mjere može dopustiti državi da odlučuje umjesto osobe. Boreći se za prava LGBT zajednice, borimo se protiv diskriminacije na svakoj drugoj osnovi i time pokazujemo da ne želimo društva koja diskriminiraju svoje članove bilo zbog životnog stila, nacije, rase, boje kože, regionalne pripadnosti…“

Drugim riječima, ministrica Pusić se zalaže za ono za što se prema riječima Franka Dote zalaže LGBT pokret, za deprivatizaciju intimne i seksualne sfere. Budući da je i sam priznao da se država prestala uplitati u privatan život LGBT osoba 70-tih godina prošlog stoljeća dekriminalizacijom homoseksualnih odnosa, preostali načini na koji se država upliće u intimnu sferu građana su zakoni koji se tiču pobačaja i zakoni koji reguliraju brak i obitelj. Drugi načini pomoću kojih država regulira privatnu sferu su zakoni koji se tiču maloljetnika, dobne granice za spolne odnose, zakoni koji reguliraju seksualno eksplicitne sadržaje itd., ali ih Dota srećom nije spominjao. Ministrica Pusić i Franko Dota iz Zagreb Pridea zalažu se tako za svojevrstan laissez-faire u privatnoj i seksualnoj sferi odnosno deregulaciji iste od strane države, prema potrebama i zahtjevima LGBT pokreta (zasad). Međutim, nitko ne može pretpostaviti gdje prestaju potrebe i zahtjevi LGBT pokreta, dok ono što stoji na papiru odnosno na političkoj tezgi već sada prelazi normalne i poznate okvire. U Kaliforniji se tako razmatra prijedlog zakona koji će djetetu omogućiti da ima više od dva zakonita roditelja. I neće se stati samo na tri roditelja, kako neki misle. Prema svemu sudeći, biološki roditelj izgubiti će svoja do sad zagarantirana prava. Tako nešto se pokušava i nacrtom Zakona o životnom partnerstvu ministra uprave Arsena Bauka koji istospolnom partneru daje mogućnost posvojenja djeteta svog partnera ili partnerice. Taj zakon uopće ne regulira do kraja sve odnose koji se na taj način uspostavljaju, zbog čega se u Kaliforniji, 5 godina nakon legalizacije istospolnih brakova, krenulo u izradu novih zakona. Tako da deregulacija privatne sfere kako ju zamišljaju LGBT-ovci zapravo vodi u hiper-regulaciju. Ali nije li tako nešto Franko Dota i rekao: oni se uostalom zalažu ili za bolju regulaciju braka ili za ukidanje braka.

Tako da smo izgleda dobili i hrvatsku Mashu Gessen. Za one koji ne znaju, Masha Gessen je LGBT aktivistica koja je u svibnju prošle godine na Sydneyevskom festivalu pisaca tijekom rasprave pod imenom „Zašto se oženiti kad možete biti sretni“ rekla sljedeće i pokupila gromoglasan aplauz:

„Mislim da je vrlo jasno da institucija braka ne bi trebala postojati. (PLJESAK). (...) Borba za gay brakove često uključuje laganje o tome što ćemo učiniti sa institucijom braka kad ostvarimo cilj. Mi lažemo da se institucija braka neće promijeniti i to je laž. Promijenit će se i mora se promijeniti. Ja smatram da ne bi trebala postojati. Ne volim stvarati fikciju o svom životu, nisam to imala na umu kada sam 'izašla' prije 30 godina. Imam troje djece koja imaju više-manje pet roditelja i ne vidim zašto legalno ne bi imali pet roditelja. Ne vidim zašto bi morali izabrati dvoje od tih roditelja i napraviti od njih par. (...) Željela bih živjeti u legalnom sustavu koji je sposoban odražavati takvu stvarnost i ne mislim da je to spojivo s institucijom braka.', rekla je Gessen.

"Borba za homoseksualni brak načelno uključuje laganje o tome što namjeravamo učiniti s brakom kad ga konačno dobijemo - budući da lažemo da se ta institucija neće mijenjati, a to jest laž. Institucija braka će se mijenjati i treba se mijenjati. Ponavljam, držim kako ne bi trebala ni postojati."

Što bi se drugo moglo zaključiti posebice nakon postavljene premise gospodina Dote, za koju je i sam rekao da je pomalo neobična. On drži da su sloboda od nasilja, antidiskriminacijska politika (sloboda javnog okupljanja LGBT osoba, gay prideovi, jednak pristup zapošljavanju, obrazovanju itd.) te pristup instituciji braka minimalni odnosno predpolitički zahtjevi koji se postižu predpolitičkom borbom jer se po njemu radi o nekim osnovnim, banalnim stvarima odnosno pravima za koje se pretpostavlja da su zagarantirana svim ljudima još od francuske revolucije. Da, naravno, ali zbog čega se onda događa nova francuska revolucija kad je sve tako banalno?

Njegova kolegica Olga Dimitrijević iz Srbije u čudu se tada zapitala: „A koji bi onda bili politički zahtjevi?“ Nitko nije uspio saznati jer se ostatak diskusije bavio problemima uspostavljanja savezništva odnosno solidarnosti ljeve opcije i LGBT pokreta u drugim susjednim državama i zaključak je bio kako se zapravo u Hrvatskoj u tom pogledu najdalje odmaklo. U Srbiji, na primjer, LGBT-ovci mogu biti sretni ako svake prestupne godine uspiju organizirati bilo kakav pride. Pokušavaju sklopiti neka čudna savezništva, a najviše im se 'uvaljulju' srpski ratni veterani (čitaj: četnici) jer nemaju pristup medijima. Olga Dimitrijević je rekla da to možda i nije toliko loša ideja budući da LGBT-ovci u Srbiji nisu odvojeni od ostatka naroda samo zbog svog LGBT identiteta već i zbog činjenice da među rijetkima u državi dobivaju urednu plaću, i to prilično dobru, te radi toga pripadaju društvenoj eliti koju nitko zapravo ni ne razumije jer pričaju nekim shematiziranim NGO-iziranim jezikom ponavljajući stalno svoje zahtjeve. Nekad joj se čini da bi se trebali dogovoriti s tako nekim skupinama poput veterana (čitaj: četnika) te otići zajedno s njima na koncert Vesne Zmijanac, pozvati Seku Aleksić da im pjeva na prideu, obrnuti kakvog vola jer inače pride u Srbiji nikad neće uspjeti ako to ne uspiju pretvoriti u „opštenarodno veselje“.

Danilo Jovanović iz Okvira Bosne i Hercegovine samo je mogao konstatirati da je BiH Ruanda u pogledu LGBT prava i aktivizma u odnosu na Hrvatsku. Roman Kuhar iz Slovenije imao je vrlo zanimljivo izlaganje, ali je zaključio kako im proces stvaranja savezništva s raznim partnerima na ljevici onemogućava između ostalog institut referenduma koji se u Sloveniji održava prilično često jer oni skoro o svemu provode referendume. Tako da nema smisla sklapati paktove sa strankama koje predstavljaju radništvo, na primjer, kad znaju da će članovi tih stranaka gotovo sigurno na referendumu o braku glasovati protiv izjednačavanja istospolnih zajednica i braka. Prije par godina Janšina je stranka (desnica!) pokušala progurati takvo izjednačavanje prava u Obiteljskom zakonu, ali se referendumom to spriječilo.

Još je jedna zanimljiva stvar isplivala prilikom panel diskusije. Franko Dota iz Zagreb Pridea rekao je kako zahtjev za bračnim pravima istospolnih zajednica u Hrvatskoj nije potekao iz LGBT zajednice, naročito ne  iz Zagreb pridea, već je to bio dio predizbornog programa današnje vladajuće koalicije, a time i postalo dio vladinog programa te su se LGBT udruge na poziv vlade uključile u izradu Zakona o životnom partnerstvu preko radne skupine. Znači vlada se samoinicijativno dohvatila tog pitanja, ostavljajući po strani puno važnija pitanja iako u pogledu toga nije bilo nikakvog pritiska, barem ne iz Hrvatske. Isto tako je zanimljivo nešto što je Olga Dimitrijević rekla o financiranju LGBT projekata. Naime, LGBT udruge apliciraju na natječaje za dobivanje sredstava sa svojim programima, međutim „fonderi“ imaju svoju ideju o tome što je lokalnoj zajednici potrebno pa se LGBT udruge sukladno tome prilagođavaju. Isto tako je rekla kako se od nedavno priča promijenila te da novac više prirodno ne dolazi u tolikim količinama u NGO udruge izvana već svi više-manje ovise o vladama koje raspodjeljuju novac udrugama.

I naravno, šećer je ipak došao skroz na kraju. Slaven Crnić, magistar kulturologije u Rijeci, queer aktivist, voditelj radionica Zagreb pridea koji je iz prvog reda nestrpljivo čekao da se više progovori o njegovoj marksističkoj opciji morao je sam reći ono što se nije stiglo diskutirati tijekom rasprave:

„Stvar na političkoj razini, aktivističkoj razini, filozofskoj razini i način na koji te razine komuniciraju u javnoj sferi znači da LGBT pokret jest ljevica; LGBT pokret već 10 godina u kontekstu Balkana, u kontekstu divlje privatizacije, bujanja nacionalizma, gaženja radničkih prava, gaženja svih onih mentalnih i filozofskih konstrukcija oko toga što vlasništvo je – mi danas brak ne percipiciramo zapravo kao privatno vlasništvo, mi komuniciramo da li brak treba uništiti….. Pitanje braka, ja se slažem da bi brak trebalo uništiti, da ne bi sad ispalo da branim pravo na brak, ali brak je, kao i niz ostalih prava, privatno vlasništvo. Na isti način na koji su to tvornice i na isti način na koji su to razna tehnološka dostignuća. U tom kontekstu, ja mislim da treba zaključiti da LGBT pokret a priori jest jedan radikalno lijevi pokret…..“

Gordan Duhaček, sadašnji kooridnator Zagreb pridea i moderator tribine rekao je da se slaže sa svime što je Slaven rekao i zatvorio tribinu.

Zagreb Pride je ovim komentarom popratio objavu videa tribine na Facebooku: „Napominjemo da najbolji dio dolazi na samom kraju".

 

„Najbolji dio“ koji toplo preporučuje Zagreb Pride nalazi se na 1:29 snimke: