Podržite nas!

Kako su žene provele rodnu kontrarevoluciju

28.06.2013 23:30

Rodna ideologija, neznstvena, ali "politički korektna" teorija, propali je eksperiment rodnih feministica. Međutim, rodna ideologija po kojoj treba ukinuti i stigmatizirati svaku razliku među spolovima, uključujući majčinstvo, očinstvo pa čak i trudnoću, okosnica je 4. modula Kuriula ZO.

U ovom članku pročitajte kako su upravo žene provele "rodnu kontrarevoluciju" jer se niti nakon nekoliko generacija ispiranja mozga rodnom ideologijom u izraelskim kibucima nisu htjele odreći bioloških odrednica ženskog spola, a posebice majčinstva. To je samo još jedan u nizu primjera koji pokazuju svu apsurdnost ove ideologije čiji cilj uopće nije ravnopravnost spolova kako se to deklarativno iznosi.

Odličan članak koji ruši temelje Jovanovićevog ZO.


Istraživanja jednog psihoanalitičara: EKSPERIMENTIRANJE S OBITELJI U IZRAELSKIM KIBUCIMA

 

Germaine Greer izričito piše: „Neprijateljstvo muškaraca prema ženama je konstantna veličina. Svi muškarci povremeno mrze sve žene. Neki muškarci stalno mrze sve žene. Neki muškarci stalno mrze neke žene“. (Greer, Germaine, The Backlash Myth, The New Republic, 1992, 207, 20-22, S. 21.)Catherine MacKinnon piše: „U središtu muške seksualnosti je agresivno napadanje onih, koji su manje moćni (t.j. žena)“. (MacKinnon, Catharine A., A Feminist/Political Approach: Pleasure Under Patriarchy, in: James H. Geer and William T. O’Donohue (eds.), Theories of Human Sexuality, New York, Plenum Press, 1987, S. 66.) Ovakvih rečenica u feminističkim tekstovima nalazimo u izobilju. Za rodne feministice, seksualni odnos između žene i muškarca je samo i isključivo način na koji muškarci izražavaju svoju dominaciju, a majčinstvo je samo način da se žene zadrži u podređenom položaju, pa ga treba ukinuti.

Prije stotinjak godina, osnivači kibuca u Izraelu, zaneseni idejom spolne jednakosti pokušali su je ostvariti, a dogodila im se jednolikost, bezličnost i nelagoda, pa je tu vrstu eksperimenta već sljedeći naraštaj spontano odbacio. Osnivači kibuca inzistirali su na jednakim kvotama, a sljedeća se generacija vratila „nejednakoj“ podjeli rada koja se temelji na spolnoj pripadnosti. O tome govori američki antropolog i psihoanalitičar Melford Elliot Spiro, Ph.D., koji je o izraelskim kibucima proveo dugogodišnje proučavanje pod naslovom „Gender and Culture“ (Rod i kultura). Spiro je američki antropolog i psihoanalitičar. Osnovao je odjel za antropologiju na kalifornijskom sveučilištu San Diego. Provodio je antropološka proučavanja u Mikroneziji, u Izraelu i u Burmi (Myanmar). Član je američke National Academy of Sciences (SAD). Njegovo antropološko proučavanje „Rod i kultura” prvi je puta objavljeno 1979. Za drugo objavljivanje 1996. Spiro je napisao novi uvod. Ovaj je tekst sažetak toga uvoda.

 

Spirovo proučavanje postavlja važna pitanja vezana uz ključne teme rodne rasprave. To su pitanja o razlikama između muškarca i žene, odakle one dolaze, kako se razvijaju, koju ulogu igra biološki spol, koliko su uopće važne biološke i kulturne determinante itd. Njegovo proučavanje je jedno od rijetkih koje se vodilo tijekom dugih godina. Povijesna dokumentacija proteže se na više od 70 godina, a etnografska promatranja na više od 25 godina. Prije Spirova proučavanja bilo je objavljeno jedno drugo proučavanje o ženama u kibucima, koje je došlo do istih rezultata (Lionel Tiger and Joseph Shepher, Women in the Kibbutz, New York, Harcourt-Brace-Jovanovich 1975.).

Spiro tvrdi da središnje teze rodnih teorija nikada nisu bile iskustveno provjerene niti izražene u brojkama te donosi brojne dokaze koji ih stavljaju pod znak pitanja. Pobija tvrdnje rodnih feministica po kojima je majčinstvo kulturno uvjetovana potreba da bi se moglo ugnjetavati žene. Spiro je u kibucima vidio da su žene htjele biti majke ne zato što bi im to nametalo društvo, nego zato što su u tome nalazile „izvor dubokog ispunjenja“.

Znanstveni temelji ovoga kao i Tiger/Shepherova istraživanja su neoborivi. Neki su od zaključaka bili oštro kritizirani, ali nijedan kritičar nikada nije sumnjao u točnost rezultata. Ovo se proučavanje uporno ignoriralo, vjerojatno zato što njegovi rezultati, kao i oni Tiger/Shepherova proučavanja, stavljaju pod znak pitanja središnje tvrdnje ženskih i rodnih studija, naime:

-       da su društveni spol (rod) i razlike u spolnim ulogama muškarca i žene društveni konstrukti;

-       da je veza između majke i djeteta uvjetovana društvom a ne prirodom;

-       da oslobađanje žene može uspjeti tek onda, kada obitelj i odgajanje djece više ne budu u središtu interesa žene;

-       da je dokidanje svih razlika u društvenim ulogama bezuvjetan preduvjet za jednakost između žene i muškarca.

Budući da se ove tvrdnje smatraju načelima, nikada ih se nije podvrgnulo temeljitom ispitivanju. Jedva da je itko propitivao njihovu točnost, osim nekolicine feminističkih teoretičarki koje misle drugačije[i]. Spirova empirijska istraživanja na konkretnim ljudima i njihovim konkretnim životnim iskustvima idu u posve suprotnom smjeru, naime:

-       društveni spol (rod) i razlike u spolnim ulogama muškarca i žene nisu tek kulturno uvjetovani konstrukti;

-       veza između majke i djeteta nije tek društveno konstruirana;

-       oslobađanje žene ne pretpostavlja da se obitelj i odgajanje djece maknu iz središta interesa žene;

-       jednakost između žene i muškarca može uspjeti (normativno i u praksi) i onda kada društveni sustav uzima u obzir razlike u spolnim ulogama.

Rezultati i zaključci ovoga istraživanja bili su pometeni pod tepih. Na taj se način nitko nije morao suočiti s izazovom koji predstavljaju.

 

FEMINISTIČKA IDEOLOGIJA OSNIVAČA KIBUCA

 

Kibuc u kojem je Spiro provodio svoja istraživanja bio je osnovan na sjeveru Izraela 1921. godine kao poljoprivredni kolektiv izraelskih doseljenika. Istraživanja su počela 1951. Kao u skoro svim kibucima osnovanim poslije Prvog svjetskog rata, osnivači (žene i muškarci) su bili pristalice feminističke ideologije.

U skladu s prvim valom feminizma (feminizam jednakosti), osnivači su se između ostalog zalagali za jednakost žene, t. j. stvaranje okruženja u kojemu će žene biti jednake muškarcima u društvenom, ekonomskom i političkom smislu i imati ista prava i mogućnosti kao muškarci. Poput drugog vala feminizma (rodni feminizam), osnivači kibuca imali su i dalekosežnije ciljeve. U to je spadalo i uništavanje „patrijarhata“ i dokidanje svih društvenih razlika između žena i muškaraca, uključujući (ali ne ograničavajući se na) dokidanje svih razlika u spolnim ulogama. Ovo posljednje je za osnivače kibuca, kao i za drugi val feminizma, bilo od odlučujućeg značenja. Bili su uvjereni da istinska jednakost između muškarca i žene ne može biti postignuta dokle god su muškarci i žene različiti, čak i onda kada se toj različitosti pripisuje jednaka vrijednost. Istinska jednakost, mislili su, može biti postignuta samo onda kada muškarci i žene igraju iste društvene uloge i kada su u skoro svakom smislu „bez razlika“.

Osnivači su smatrali da su sve društvene i psihičke razlike između muškarca i žene društveni konstrukt, da su posljedica povijesti i tradicije i rezultat nejednake socijalizacije u djetinjstvu. Smatrali su da ljudska volja može poništiti sve ono što je nastalo zbog povijesnih ili društvenih okolnosti. Ovakvo shvaćanje postavlja jedno škakljivo pitanje, naime: ako su razlike u društvenim ulogama i s tim povezanim ponašanjem ovisne samo o kulturnom konstruktu, zašto se onda pojavljuju u svim poznatim ljudskim kulturama? Ako se radi o društvenim konstruktima i ako ih ljudska volja može poništiti, zašto onda uporno i dalje postoje?

Po shvaćanju feministica, razlike u spolnim ulogama i s tim povezanim ponašanjem su univerzalne i tvrdokorne zato što su u svim društvima u službi patrijarhalne političke strukture, uz čiju pomoć dominantni muškarci ugnjetavaju ovisne žene.

Osnivači kibuca su smatrali da su razlike (a time i nejednakosti) između muškarca i žene društvena posljedica koja proizlazi iz ženske sposobnosti rađanja. Njihovu argumentaciju može se sažeti ovako: Budući da žene bivaju trudne i budući da u tradicionalnim obiteljima žene odgajaju djecu, ta kombinacija bioloških i društvenih faktora stvara sustav braka u kojemu su žene i djeca društveno i financijski ovisne o muževima. Posljedica je da su horizont žene i sve njezine energije ograničeni na privatni svijet obitelji. Interes žene za javnu sferu rada, politike, znanosti i umjetnosti je unaprijed onemogućeno. O sudjelovanju da ne govorimo.

Za osnivače kibuca, odlučujući faktor razlike u društvenim ulogama žena i muškaraca su psihičke posljedice majčinstva na ponašanje. Osnivači kibuca su uzroke spolne neravnopravnosti vidjeli u pritisku koje majčinstvo vrši na žene, ali nisu (poput rodnih feministica) smatrali da je majčinstvo mit, da je želja za djecom društveni konstrukt, ni da je biološko razmnožavanje instrument za održavanje patrijarhata. Umjesto da predlože odbacivanje majčinstva, osnivači kibuca predložili su odbacivanje braka kao pravne i ekonomske zajednice i obitelji kao zajednice obitavanja. Uveli su radikalno drugačije shvaćanje institucije braka i organizacije života obitelji.

 

FEMINISTIČKA REVOLUCIJA OSNIVAČA KIBUCA

 

Osnivači kibuca su uveli bračni sustav kod kojega su bračni partneri bili posve neovisni jedan od drugoga. Izgradili su sustav odgajanja u kojemu djeca od samoga rođenja nisu ni stanovala ni jela ni spavala kod svojih roditelja, nego u kućama za djecu, i to po starosnim skupinama. Djecu su tamo odgajali obrazovani pedagozi i odgajatelji.

Cilj te revolucionarne inovacije bio je osloboditi žene od tereta brige za djecu da bi mogle preuzeti ekonomske i društvene uloge koje su do tada bile pridržane muškarcima, osloboditi žene ekonomske ovisnosti o muževima da bi mogle biti ravne muškarcima u ekonomskom i društvenom smislu. Ove inovacije trebale su poticati jednakost spolova.

Inovacije u odgajanju djece bile se zamišljene na dobro žene i na dobro djeteta. Kolektivno odgajanje trebalo je postići dva pedagoška cilja: novi je sustav trebao štititi djecu od emocionalnih problema koji, vjerovali su osnivači, nastupaju kao posljedica života u obitelji. Iz njihove je perspektive zajedničko odgajanje bila najučinkovitija metoda da se djeci prenese ideologija kibuca, napose feministička ideologija. Dječaci i djevojčice u kućama za djecu rasli su u spolno vrlo neutralnom okruženju. Pioniri su polazili od pretpostavke da će se kod te djece kada odrastu pokazivati malo ili ništa od razlika u ulogama koje su uvjetovane spolnom pripadnošću, kako psihički tako i u ponašanju.

Ovo se očekivanje nije ispunilo. Kada su ta djeca odrasla (Izraelci rođeni u Izraelu zvali su ih Sabre), odbacila su feminističku ideologiju svojih majki i baka, očeva i djedova. Osjećali su da su muškarci i žene „jednako vrijedni“, ali su odbijali jednakost u smislu „nema razlike“, koju su željeli postići osnivači.

 

KONTRAREVOLUCIJA ŽENA ROĐENIH U KIBUCIMA

 

Ako se primjenjivanje rodne ideologije u kibucima može nazvati „feminističkom revolucijom osnivača“, onda se odbacivanje te ideologije od strane prve generacije djece rođene u kibucima m ože nazvati „ženskom kontrarevolucijom Sabra“. Ona je bila „ženska“ u dvostrukom smislu. Većinom su je pokrenule Sabra-žene a ne Sabra-muškarci. „Kontrarevolucija“ je bila vođena željom da se ponovno uspostavi spolni dimorfizam (od izvanjskog izgleda pa do društvenih uloga) koji su pokušali ukinuti osnivači kibuca. Sabre su naglašavale i to, da su revolucionarne strukture osnivača kibuca protivne njihovim ženskim potrebama. Sabre druge i treće generacije su preuzele i razradile radikalne promjene, koje je uvela prva generacija Sabra.

Kontrarevolucija je napredovala ideološki i institucionalno. Ideološki se pokazuje u odbacivanju pojma jednakosti u značenju „nema razlike“, po kojemu žene mogu biti jednake muškarcima samo ako postanu kao muškarci i rade ono što rade muškarci. Mnogo prije Carol Gilligan[ii] i „drugačijeg feminizma“, Sabre (koje su se i dalje smatrale feministicama) su inzistirale na tome da postoje značajne prirođene razlike između žene i muškarca, napose na području međuljudskih odnosa. Muškarce, kažu Sabre, više zanima postignuće i dominacija, a žene više zanima pripadnost i brižnost.

To stajalište Sabra ne nalazi se samo u Spirovom, nego i u drugim proučavanjima. One odbacuju koncept jednakosti po kojem su bile odgojene. Zašto? Kibuc hoće prisiliti na jednakost… Sabre žele jednakopravnost a ne brisanje svih razlika. Žele da svi budu jednako vrijedni. To ne znači „jednaki“ u smislu „među nama nema razlike, svi smo slični, svi smo isti“, nego da svatko daje po svojim mogućnostima i prima po svojim potrebama[iii]. „Ne može se poreći da postoje razlike između muškaraca i žena. Te su razlike prirođene. Lijepo je biti žena. Roditi dijete. Nikada nisam imala osjećaj da je moj spol ugnjetavan“. „Postoje fiziološke, biološke i psihičke razlike između žena i muškaraca. To ne znači da žene ne mogu biti premijerke ili direktorice poduzeća. Ima žena koje dođu na najviše položaje i svoj posao uspješno obavljaju. … Žena nosi dijete, više je vezana uz njega. Čak i onda kada muškarac kod kuće kuha, pere ili pegla, žena – majka – je uvijek ona koja nosi teret i gradi vezu s djetetom“.

Kontrarevolucija Sabra nije bila samo ideološka nego i posve praktična. To se najbolje vidi u institucionalnim promjenama i u promjenama u ponašanju koje su uvele.

1.    Izvanjski izgled: Osnivači su odbijali „žensku“ odjeću, a Sabre su počele naglašavati ženskost.

2.    Profesionalni izbor: Osnivači su ofenzivno poticali „muške“ poslova, a Sabre su se željele baviti „ženskim stvarima“.

3.    Javni život: Osnivači su tražili da žene preuzmu vodeće položaje u politici i ekonomiji, a Sabre su ih izbjegavale.

4.    Obiteljski život: Osnivači su obezvrjeđivali obitelj, a Sabre su naglašavale važnost braka i kućnog ognjišta.

5.    Odgajanje djece: Osnivači su obezvrjeđivali ulogu majke, a za Sabre je ona dobila središnje značenje.

 

PROMJENE POSLIJE 1975.

 

Ove su promjene bile provedene još prije 1975., kada je Spiro dovršio svoje proučavanje, a poslije su se nastavile, napose na području majčinske uloge i mjesta koje zauzima obitelj. Spiro je 20 godina kasnije u kibucima vidio da je kontrarevolucija Sabra uspjela i da se ukorijenila.

Jedan od razloga za uvođenje kolektivnog odgajanja djece bilo je prenošenje feminističke ideologije. Djeca su provodila samo po dva sata dnevno sa svojim roditeljima, a na Šabat i za blagdane nešto više. Kolektivno odgajanje bilo je jedno od temeljnih načela kibuca. Osnivači su vjerovali da bi se bez njega kibuci raspali, ali su se prevarili. Već sredinom šezdesetih uvedene su prve promjene: radni dan majki bio je skraćen na 7 sati da bi se mogle više baviti djecom, ali to im nije bilo dovoljno. Htjele su biti s malenom djecom i preko dana. Tada su kibuci uveli „sat ljubavi“: majke s djecom mlađom od godinu dana imale su pravo na pola sata pauze prije podne da bi mogle biti s djecom. To se produžilo na jedan sat i proširilo na svu predškolsku djecu. Produžen je i porodiljski dopust, a nakon njega majke su imale ograničeno radno vrijeme da bi one (a ne odgajateljice) mogle hraniti svoju djecu. Krajem osamdesetih uvedeno je pravilo da se majke vraćaju na posao tek kad djeca napune dvije i pol godine.

Za većinu Sabra sve te promjene nisu bile dovoljne. Po njima je kolektivno odgajanje dobro za preko dana, ali one kao majke imaju želju i pravo svoju djecu imati kod sebe preko noći. To je „prirodno“, tvrdile su. Postojeća pravila protive se njihovom „majčinskom instinktu“. Već šezdesetih godina, neki su kibuci uveli „obiteljsko spavanje“ umjesto spavanja u zajedničkim spavaonicama. Drugi su to tvrdokorno odbijali. Zašto? S jedne je strane ideologija za čijim su ostvarenjem težili bila tako snažna da su žene bile spremne žrtvovati svoje želje. S druge su strane bili financijski razlozi: apartmani ili kućice za obitelji su skuplji. Sabre su imale dvostruko više djece nego njihove majke. I to je bio jedan od znakova njihove kontrarevolucije.

Istraživanja u kibucima su pokazala da su žene koje žive u obiteljskim kućicama ili apartmanima manje aktivne u političkom i kulturnom životu kibuca. Večeri su radije provodile sa svojom djecom. Željele su zadovoljiti svoje naravne majčinske porive. „Najteže mi je bilo što kao majka nemam pravo imati djecu u svojoj blizini i odgajati ih, sudjelovati u njihovim radostima i žalostima, uspjesima i neuspjesima. … Stvorili smo prekrasan okvir, ali on je katkada protivan prirodnim zakonima. … Postoji konflikt između ideologije i osjećaja… Razum mi kaže da će ove novosti promijeniti ideološku sliku kibuca, a emocije traže da djeca budu sa mnom“.

Sabre druge generacije učinile su ono, što su mnoge (ili većina) Sabra prije njih željele, ali iz ideoloških razloga nisu mogle učiniti. Evo što kaže jedan muškarac: „Našim je roditeljima kibuc a ne obitelj bio središte života. Kibucu su posvetili sav svoj život, ali nisu bili sretni“.

 

SVI ISTI ILI SVI JEDNAKO VRIJEDNI?

 

Ako se jednakost spolova gleda u smislu „među nama nema razlika, svi smo isti“, onda je kontrarevolucija Sabra značila kraj te jednakosti u deskriptivnom i normativnom smislu. Za razliku od osnivača kibuca, za većinu Sabra obitelj je bila jednako važna ili važnija od posla. Na poslu je većina Sabra radije birala „ženske“ nego „muške“ poslove. To je jedan od razloga zašto su izraelske feministice jednoglasno kritizirale ovu kontrarevoluciju[iv]. Smatrale su da je propao sav trud koji je u kibucima bio uložen za oslobađanje žene. To je točno ako se jednakost vidi kao „nema razlika, svi smo isti“. To pak nije način na koji Sabre shvaćaju jednakost. Ako posao i karijera traže da se zanemari privatni život, obitelj i djecu, onda to Sabre ne smatraju emancipacijom nego nepoštivanjem i potiranjem njihovih najdubljih ženskih potreba. Sabre ne odbijaju feminizam kao takav. One su se odlučile za „jednakopravnost“ i nju su ostvarile.

Sabre se dakle zalažu za „feminizam različitosti“ koji kaže da se žene u cijelom nizu značajnih psihičkih aspekata razlikuju od muškaraca i da te psihičke razlike sa sobom donose društvene razlike i razlike u ponašanju. Sabre smatraju da su drugačije od muškaraca i da su jednako vrijedne. „Smatram da postoje prirodne razlike između muškarca i žene i mislim da nema smisla poricati ih. To ne znači da nismo jednakopravni, naprotiv. Ovdje se muškarci i žene međusobno cijene. … Osjećam se ravna svakom muškarcu. … Ako neka žena želi studirati menadžment, sva su joj vrata otvorena. Žene se ne moraju truditi postići određene pozicije. Neke im se pozicije nude, a one ih odbijaju“.

Neki kažu da ovakva stajališta skrivaju „lažnu svijest“ ovih žena. Spiro je u kibucima proveo mnoge godine, pozna Sabre i odbija takve pretpostavke. Tvrdi da je subjektivni osjećaj Sabra da su jednake s muškarcima utemeljen u stvarnosti.

Lidija Paris
 
Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!

[i] Na pr. Dinnerstein, Dorothy, The Mermaid and the Minotaur, New York Harper and Row 1976; Elshtain, Jean Bethke, Moral Women and Immoral Men, Politics and Society, 1974, 4, S. 453-473; Elshtain, Jean Bethke, Against Androgeny, Telos, 1981, 47, S. 5-22; Elshtain, Jean Bethke, Public Man, Private Woman: Women in Social and Political Thought, Princeton University Press 1981; Elshtain, Jean Bethke, Symmetry and Soporifics: A Critique of Feminist Accounts of Gender Development, in: Barry Richards (ed.), Capitalism and Infancy, London Free Association Books 1984); Rossi, Alice S., The Biosocial Basis for Parenting, Daedalus, 1977, 106, S. 1-31; Rossi, Alice S., The Biosocial Side of Parenting., Human Nature, 1978, 1, S. 72-79; Rossi, Alice S., Gender and Parenthood, American Sociological Review, 1984, 49, S. 1-19; Sommers, Christina Hoff, Sister Soldiers, The New Republic, 1992, 207, S. 29-33; Sommers, Christina Hoff, Who Stole Feminism? How Women Have Betrayed Women, New York Simon and Schuster, 1994.

[ii] Gilligan, Carol, In a Different Voice: Psychological Theory and Women’s Development, Cambridge Harvard University Press 1982.

[iii] Zamir, Aviva, Mothers and Daughters: Interviews With Kibbutz Women, Norwood Penn. Norwood Editions, 1986, S. 91-93. Eckige Klammern im Original.

[iv] Na pr. Agassi, Judith Buber, Theories of Gender Equality: Lessons from the Israeli Kibbutz, in: Yael Azmon and Dafna N. Izraeli (eds.), Women in Israel: Studies of Israeli Society, 1993, Vol. VI, New Brunswick N.J. Transaction Publishers; Ben-Rafael, Eliezer, Status, Power, and Conflict in the Kibbutz, Avebury Addershot Cucchiara Salvatore 1988, Kap. 12; Fogiel-Bijaoui, Sylvie, From Revolution to Motherhood: The Case of Women in the Kibbutz, in: Deborah S. Bernstein (ed.), Pioneers and Homemakers: Jewish Women in Pre-State Israel, Albany State University of New York 1992; Palgi, Michal, Motherhood in the Kibbutz, in: Barbara Swirski and Marily P. Safir (eds.), Calling the Equality Bluff: Women in Israel, New York Pergamon Press 1991: Palgi et al., Sexual Equality: The Israeli Kibbutz Tests the Theories. Norwood Penn. Norwood Editions 1983; Safir, Marilyn P., Was the Kibbutz an Experiment in Social and Sex Equality? in: Barbara Swirski and Marilyn P. Safir (eds.), Calling the Equality Bluff: Women in Israel, New York Pergamon Press 1991; Silver, Vivian, Male and Female Created He Them, in: Barbara Swirski and Marilyn P. Safir (eds.), Calling the Equality Bluff: Women in Israel, New York Pergamon Press 1991.