Podržite nas!

Obmane Zakona o životnom partnerstvu

10.03.2014 14:08

Naša čitateljica, koja želi da ju predstavimo samo pod psudonimom, pratila je preko TV ekrana saborsku raspravu o prijedlogu Zakona o životnom partnerstvu i napravila osvrt o tome. Zakon o životnom partnerstvu je čista obmana. Njime se uvodi istospolni brak i posvajanje djece od strane istospolnih partnera. Njegova implementacija uvjetuje promjenu čitavog niza zakona i vrijednosti u hrvatskom društvu, a promjena Obiteljskog zakona prema Zakonu o životnom partnerstvu slijedi odmah nakon što je prijedlog zakona prošao prvo čitanje.


Mirja Ida:

Osvrt na Saborsku raspravu o prijedlogu Zakona o životnom partnerstvu, prvo čitanje zakona, od 27. veljače, 2014. God.

 

Kada bi prazne stolice u Saboru mogle vidjeti i čuti govornike bi li izglasale prijedlog Zakona o životnom partnerstvu s 84 glasa za prijelaz u drugo čitanje, 28 glasa protiv i jedan suzdržan!? Može li nezainteresiranost zastupnika biti relevantan pokazatelj glasovanja jer  većina zastupnika koji su o prijedlogu zakona glasovali nije uopće sudjelovala u raspravi, makar slušajući raspravu. Ili stvaran dijalog, tolerancija, uvažavanje i usklađivanje različitih mišljenja, svjetonazora, prava na različitost nisu nimalo bitni…

 

Vjerojatno je u svemu bitan već određen, politički zapečaćen „demokratski kompromis“ kojim su ministar Bauk, koalicijska Vlada i neke oporbene stranke i nezavisni zastupnici diplomatski zamaglili ovaj ponosno spominjani visoki prioritet vanjske i unutarnje politike spram drugačijih. Eh kada bi to zaista bilo spram svih drugačijih, bolje rečeno nemoćnijih, stvarno zakinutih građana kao što su invalidi…

 

Osim već standardno poznate retorike za i protiv legalizacije istospolnih zajednica s pravima i obvezama, u Saboru su se mogla čuti i mišljenja kako ukoliko spol nije mjerilo ozakonjenja neke zajednice, onda ni seksualna orijentacija ne bi trebala biti mjerilo ozakonjenja životnog partnerstva, tj. čuo se prijedlog da bi životno partnerstvo trebale moći sklapati i osobe koje u takovoj vezi ne konzumiraju seksualne odnose, ne stvaraju obitelj, potomke, nisu zaljubljene, dakle osobe koje bi mogle zajedno živjeti na način da si omoguće koristiti čisto  materijalne mogućnosti, pravo na nasljeđivanje i drugo. Drugo mišljenje je da se pod obitelji ne mogu podrazumijevati samo bračni ili životni partneri i djeca, već i roditelji partnera, bake i djedovi, braća i sestre partnera…

 

Međutim, osnova ozakonjenja veze dvoje ljudi, brak, kao temeljni sadržaj naravnog bračnog odnosa i kao institut društveno i pravno namijenjen samo osobama različitog spola, kao monogamna veza muškarca i žene, je stvaranje odnosno pretpostavka za zajedničko stvaranje novih potomaka, rađanje obitelji iz obitelji, dakle nastanak jedne nove samostalne obitelji, a ne već postojeće, šire obitelji koja može i ne mora živjeti u zajedničkom domaćinstvu sa osnovnom obitelji. Sam razvitak Obiteljskog prava („Obiteljsko pravo“, Narodne novine, Zagreb, 2007., Alinčić, M.; Hrabar, D.; Jakovac-Lozić, D.; Korać Graovac, A.) govori kako „Predmet obiteljskog prava jest pravno uređenje društvenih odnosa posebne vrste, tj. onih koji su po svojoj naravi intimni i obiteljski. Osobitost je i važnost tih odnosa u tome što se u njima rađa i podiže potomstvo, osigurava opstanak i obnova društvene zajednice, odnosno zadovoljavaju zajedničke biološke, osjećajne, prokreativne, moralno-etičke, materijalne, kulturne i druge intimne ljudske potrebe.“ „Na razvitak i promjene obiteljskog prava utječe nekoliko  trendova, između kojih je najvažniji: …3. djeca zaslužuju veću pozornost nego odrasli, za koje se pretpostavlja da su u pravilu sposobni skrbiti o sebi, dok su djeca najranjiviji članovi obitelji.“ Zatim se navodi da „Dio pravnih teoretičara uvrštava obiteljsko pravo u privatno pravo, ali uz napomenu da nije riječ o tipičnom privatnom pravu s obzirom na činjenicu da obiteljsko pravo nije bez javnopravnih obilježja.“ Što govori da je obitelj itekako društveno važno obilježje i društveno pravna odgovornost, pogotovo kada su u pitanju najosjetljiviji članovi obitelji, djeca, te se uređivanje obiteljskih odnosa ne može voditi kompromisima koji se temelje na privatnim željama odraslih koja bi se pravno prevodila u prava odraslih.

 

Zatim su zastupnici iz vladajuće koalicije (Nadica Jelaš SDP) iznijeli mišljenje da življenje djece u homoseksualnim zajednicama ne može ugrožavati brak, tj heteroseksualnu zajednicu i njihovu djecu te da nema bojazni da će djeca u homoseksualnim zajednicama postati homoseksualci jer se homoseksualci rađaju u heteroseksualnim odnosima te da samim time homoseksualnost nije genetski uvjetovana. Tako, mnogo puta izrečen stav, pod izlikom znanstvene dokazanosti, da je homoseksualnost urođena, a ne nastala društvenom uvjetovanošću i izborom, pada u vodu. Super je kada sami političari ospore neku svoju „znanost“ koju drugima žele nametnuti kao vjerodostojnu temeljem koje žele silom ozakoniti nove obiteljske odnose i vrijednosti jer, kako je u raspravi rečeno, zakonodavac mora biti ispred vremena:

 

„Mirela Holy pozdravila je zakon no kritizirala Vladu jer je preblaga u njegovu sadržaju. ‘Obaveza politike je da ide ispred svog vremena i glavnih struja u društvu jer da nije išla u prošlosti žene vjerojatno ne bi imale pravo glasa, na djecu i tako dalje. Ambicija zakona mora unaprijediti stanje, a ne služiti kao prihvaćanje postojećeg stanja’, kazala je Holy i predložila ministru da do drugog čitanja razmisli o proširenju prava.“ (Queer.hr, „Završeno prvo čitanje: Saborska rasprava o prijedlogu Zakona o životnom partnerstvu“)

 

Osim toga, u raspravi se moglo čuti da država mora biti ispred svog vremena na način da svojim zakonima mora uvjetovati da se osobama zaposlenima u državnim institucijama, sudstvu, centrima za socijalnu skrb, obrazovanju, zdravstvu i građanstvu u cjelini mora preoblikovati svijest i savjest. U nastojanju da građani shvate kako je RH multinacionalna i multikulturalna država, na račun uvažavanja različitosti i jednakosti, dobili smo obrazovni sustav koji ne uvažava različitost, već putem prisilne jednakosti želi djecu preobraziti u nekakvu drugu nejednakost, bez prava na vlastitu, dosadašnju različitost. Kako bi bilo super da po tom načelu jednakih prava za sve imamo svi jednake plaće, po mogućnosti one premijerske i sve povlastice koje uz to idu bez obzira na različitost zvanja i zahtjevnost radnog mjesta… Umjesto toga, većina nas je na neki način diskriminirana.

 

Ukoliko homoseksualnost nije genetski uvjetovana, kao što to tvrde zastupnici vladajuće koalicije, onda se radi ili o izboru ili o prinudnoj devijaciji od heteroseksualne norme koja se javlja u određenom postotku. Međutim, hoće li taj postotak biti veći upravo stoga jer se radi o izboru ili društvenoj uvjetovanosti ukoliko dijete odrastajući u istospolnoj zajednici bude uskraćeno za model heteroseksualne norme?

 

U Zakonu o životnom partnerstvu postoje dvije vrste skrbi koje bi životni partner mogao ostvariti, roditeljska skrb i partnerska skrb. Predlagatelj zakona nije mogao objasniti što to zapravo znači. Na koji način i pod kojim uvjetima životni partner može postati roditelj skrbnik i/ili partner-skrbnik djetetu kojem je biološki roditelj životni partner. Po ni jednom Obiteljskom zakonu takve vrste skrbništva nisu poznate. Čula se stalna teza opravdanja da će ih životni partner ostvariti pod istim uvjetima kao maćeha (pomajka) i očuh (poočim) u heteroseksualnoj zajednici i da to nema veze s posvajanjem djece. Obiteljski zakon, prema obiteljskom pravu koji je još uvijek na snazi, ne poznaje ostvarivanje roditeljske skrbi za maćehe ili očuhe, već slijedom zajedničkog življenja u istom kućanstvu oni vode brigu i pomažu u odgojnoj socijalnoj i psihološkoj ulozi. Roditeljska skrb za maćehe i očuhe može se ostvariti jedino posvojenjem, ali tada drugi biološki roditelj ili ne postoji ili ostaje bez roditeljske skrbi. Prijedlog Zakona o životnom partnerstvu zapravo uvodi institut trećeg roditelja, što je do sad nepoznat i nepostojeći institut u hrvatskom obiteljskom pravu.

 

Očito da se roditeljska skrb životnog partnera može ostvariti jedino Obiteljskim zakonom kroz odredbe kojima se uređuje posvojenje. Prema tome, tko tu koga obmanjuje da istospolni parovi neće imati pravo na posvojenje? I što će se tek dogoditi kada nakon promjena koje najavljuju zastupnici postanemo rehabilitirano osviješteno društvo koje živi ispred ovog vremena?

 

Ministar uprave Arsen Bauk u raspravi je naveo da će se već nakon prvog čitanja krenuti u promjene u Obiteljskom zakonu. Ministarstvo uprave kao nositelj izrade, odnosno Vlada kao predlagatelj zakona, ima rok od šest mjeseci da Saboru predloži Konačni prijedlog Zakona o životnom partnerstvu u kojem bi se trebala izjasniti o svim primjedbama, prijedlozima i mišljenjima iznesenima u saborskoj raspravi.

 

U prijedlogu Zakona u članku 70. navodi se da  „Životno partnerstvo ima ista prava i obveze kao i bračna zajednica u pogledu bilo koje zakonom ili podzakonskim propisom, sada ili ubuduće, propisane obveze, prava ili povlastice, koja se odnosi na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu“ te se zabranjuje „nepovoljnije postupanje prema životnom partnerstvu u pogledu obveza, prava ili povlastica, koje se odnose zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu od onog koje

je pruženo bračnim zajednicama“ (Nacrt Zakona o životnom partnerstvu), u što ulazi i pravo na medicinski potpomognutu oplodnju. Tako da se neće morati mijenjati samo postojeći Obiteljski zakon već i mnogi drugi hrvatski zakoni, prvenstveno Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji da bi istospolni partneri pristupili takvoj zdravstvenoj usluzi na teret poreznih obveznika.

 

Koliko će štete sve potrebne promjene u hrvatskom zakonodavstvu napraviti ako se  izjednačavanjem homoseksualnih zajednica sa heteroseksualnim, zapravo heteroseksualne zajednice budu morale prikloniti homoseksualnim zajednicama prema nekom novom obiteljskom zakonu, novim standardima i pojmu obitelji? Ako dijete koje odrasta u životnom partnerstvu ima tri roditelja ili samo dva istospolna, ukoliko je treći roditelj nepoznat, ono nužno mora imati ili dvije majke ili dva oca. Neće li to dovesti do uvođenja Roditelja 1,2 i 3 kao u drugim zemljama u kojima je došlo do zakonskog izjednačenja braka i istospolne zajednice?

 

I na kraju, nacrt prijedloga novog Obiteljskog zakona ministrice Milanke Opačić je i bez radikalnih zahvata koje najavljuje ministar Bauk, u zasad još nepoznatom obliku, sam po sebi  prilično radikalan i neprihvatljiv jer ne štiti već narušava obiteljske odnose. Ukoliko se taj prijedlog zakona usvoji, roditelj neće smjeti odlučivati o medicinskom zahvatu nad djetetom starijem od četrnaest godina jer će dijete samostalno moći dati informirani pristanak. „U slučaju spora između djeteta i roditelja o poduzimanju medicinskog zahvata…  odluku u izvanparničnom postupku donosi sud“. Ne kosi li se to s odgovornostima roditelja prema maloljetnom djetetu i kakvo je to sudsko sporenje između roditelja i malodobnog djeteta? 

 

Jednako je tako radikalno i pravo djeteta na izražavanje mišljenja u vezi s vjerskom pripadnošću jer će novi obiteljski zakon omogućiti djetetu od deset godina da izrazi svoje mišljenje u vezi s izborom ili promjenom vjerske pripadnosti. Takovi su prijedlozi o pravima djeteta potekli od LGBT udruga i njihova posve pogrešna tumačenja Konvencije o pravima djeteta koja se uporno provlače kroz rasprave o zdravstvenom i građanskom odgoju.

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!