Podržite nas!

Ona je on

15.03.2013 17:00

Posljednjih je tjedana bez većih poteškoća razotkrivena velika varka o „znanstvenoj utemeljenosti“ 4. modula Zdravstvenog odgoja. Pa kada bi i cijeli zapadni svijet primjenjivao takve programe (što uopće nije točno, čak ni unutar Europske Unije, da ne spominjemo ostatak svijeta, kojemu tako nešto nije ni na kraj pameti!), mi se ne moramo dati izmanipulirati.

ZATO UOPĆE NE TREBA RASPRAVLJATI O POJEDINOSTIMA (što bi ministarstvo htjelo), NEGO JEDNOSTAVNO ODBACITI CIJELI PAKET I SVAKU MOGUĆNOST, DA SE PROGRAM UTEMELJEN NA KINSEYEVSKOJ PERVERZNOJ I PEDOFILSKOJ LAŽNOJ ZNANOSTI UVEDE U ŠKOLE (i istovremeno tražiti odgovornost svih onih, koji su u to bili uključeni).

Naziv modula je „spolna/RODNA ravnopravnost“ itd… Već i sam NAZIV JE NEZNANSTVEN. IDEJU „RODA“ NE ZASTUPAJU NIKAKVI OZBILJNI ZNANSTVENICI, NEGO INTERESNE SKUPINE KOJE VRŠE PRITISAK. Već se i pri površnom pogledu na životopis prof. Aleksandra Štulhofera, autora toga programa, vrlo lako vidi da je njegova karijera više aktivistička nego znanstvenička.

Što je uopće rod, odakle pojam rodni identitet, tko ga je skovao i zašto naš MZOS zastupa tu ideologiju?

 

Odakle pojam „rodni identitet“ i tko je John Money, začetnik rodne revolucije, o kome se uči na FF-u u Zagrebu? 

John Money (r. 1921.), koji je neko vrijeme bio istraživač na Kinsey-Institutu, zastupao je tezu da između dječaka i djevojčica ne postoje nikakve bitne razlike te da su muškost i ženskost tek naučene uloge. Pristalice ga smatraju jednim od „svijetlih likova rodne teorije“, jednim od malobrojnih istraživača koji doista dostojno zastupaju „prosvjetiteljsku zadaću znanosti“. O Moneyu se govori i na FF-u Zagrebu na odjelu za seksologiju, na predavanju A. Štulhofera pod naslovom „Parafilije i pedofilija“.

Da bi potvrdio tezu da između dječaka i djevojčica ne postoje nikakve bitne razlike te da su muškost i ženskost tek naučene uloge, Money je pokušao jednog od dvojice muških blizanaca obitelji Reimer pretvoriti u djevojčicu. Osmomjesečni David Reimer je 1966. ostao bez penisa, zbog jednog neuspjelog kirurškog zahvata. Na Moneyevu preporuku kasnije su mu bili odstranjeni i testisi, i bio je podvrgnut hormonskoj terapiji. Money je tvrdio da će dječak na taj način odrasti kao sretna djevojčica. David je bio i službeno prijavljen kao djevojčica Brenda. Money je to nekoliko puta pismeno nazvao uspjehom, ali je Milton Diamond 1997. ustvrdio da je to bio masivan neuspjeh, da se David nikada nije osjećao kao žensko, da se nikada nije ponašao kao žensko. 

Tvrdilo se da je Money falsificirao istraživanja. Moneyevi zagovornici branili su ga govoreći da je Davida/Brendu viđao samo jednom godišnje, da su roditelji uvijek govorili da dijete napreduje, te da poslije 1978. s njima više nije imao nikakvih kontakata. Tvrdoglava i svojeglava „djevojčica“ odupirala se sve do svoje četrnaeste godine, kada su joj roditelji rekli istinu. David je tada sa ženskih prešao na muške hormone i vratio svoje izvorno muško ime. Godine 2000., David i njegov blizanac Brian priznali su da ih je dr. Money fotografirao obnažene i da ih je kao sedmogodišnjake prisiljavao na „seksualne igrice“. 2002., Davidov je blizanac Brian bio nađen mrtav zbog predoziranja lijekovima koje je uzimao zbog šizofrenije. 5. svibnja 2004., kratko nakon što je zatražio rastavu od svoje žene, David je počinio samoubojstvo. Roditelji su uvjereni da je metodologija dr. Moneya odgovorna za smrt njihovih dvaju sinova.

Promicatelji rodne ideologije Moneyevu propalu tezu i dalje smatraju „znanstveno utemeljenom“ (Bronstering, A., Wählen, wechseln, werden – Zur rechtlichen Rahmung geschlechtlicher Identität, u: Degele, N., Gender/-Queer Studies). U rodnoj ideologiji se uporno ponavlja da su muškost i ženskost samo „društvene konstrukcije“ i da se zato rodne uloge mogu po želji mijenjati.

Na svaku kritiku svojih izjava, Money je uvijek reagirao protunapadom. Ismijavao je svoje kritičare koji, po njegovoj procjeni, pripadaju nadiđenom seksualnom puritanizmu. U jednom autobiografskom tekstu, koji je 1985. objavljen u zborniku Venuses, Penuses, samog sebe opisuje kao „misionara” seksa i ponosno piše: „Društvu nije lako mijenjati se, kao što meni nije bilo lako na selu, na Novom Zelandu, osloboditi se nasljedstva fundamentalizma i viktorijanizma, koje je obilježilo 20. stoljeće”.

Money se zalagao za prihvaćanje pan-seksualnih oblika života, što pokazuje odlomak iz knjige Johna Colapinta koji slijedi. John Colapinto je novinar i suradnik časopisa The New Yorker. 1998. je dobio nagradu National Magazine Award za tekst o Davidu Reimeru, žrtvi Moneyeva eksperimentiranja.

 

Iz knjige Johna Colapinta, „Dječak koji je odrastao kao djevojčica“

U vrijeme kada se John Money suočio s problemom obitelji Reimer, već je bio svjetski poznat, cijenjen, ali i kontroverzan istraživač seksualnosti. Rođen je 1921. na Novom Zelandu, s 25 godina je došao u Ameriku, diplomirao psihologiju na Harvardu i počeo raditi u bolnici Johns-Hopkins, gdje je doživio strelovit uspon kao istraživač i specijalist na području seksualnosti. Petnaest godina nakon svojih početaka u bolnici Johns-Hopkins, već je bio svjetski poznat kao čovjek koji je stvorio izraz „rodni identitet“ da bi opisao kako ljudsko biće doživljava samo sebe - kao muško ili kao žensko. Smatralo se da je svjetski neosporan autoritet u pitanjima psiholoških posljedica nejednoznačnih genitalija, i naslovnice širom svijeta pisale su o njemu kao osnivaču Instituta za transseksualne operacije u bolnici Johns-Hopkins. 

Money je teško izborio svoje (preuveličano) značenje. Njegovo djetinjstvo i mladost na Novom Zelandu bili su puni strahova, osobnih tragedija i neuspjeha. Otac mu je bio Australac a majka Engleskinja. Pripadali su crkvi „Brethren Church“. Money je bio nježno, krhko dijete, odraslo u strogom okruženju, koje je kasnije nazivao „hermetički zatvorenim i religiozno dogmatičnim“. Prvog dana škole, kada je imao pet godina, napali su ga neki mladi delinkventi pred kojima se sklonio u dječju „kućicu za curice“ svoje sestrične, u kojoj posve sigurno nitko ne bi tražio dječaka. „Budući da po prirodi nisam nikakav borac“, napisao je kasnije, „drugu sam djecu morao nadvisivati školskim uspjehom. To mi je bilo lakše nego mnogim drugima“.

Moneyeve poteškoće pogoršavao je i njegov problematičan odnos s ocem. Šezdeset godina kasnije, s neskrivenom je mržnjom svog oca opisao kao brutalnog čovjeka koji je nesmiljeno ubijao ptice koje su dolazile u njegov vrt, i koji je svog četverogodišnjeg sina zbog jednog razbijenog prozora izložio „šikanirajućem saslušanju“ i onda „izbičevao“. Taj doživljaj, kaže Money, doživotno ga je obilježio i u njemu razvio odbojnost prema „muškoj brutalnosti“.

Money je imao osam godina kada mu je otac umro od kronične bolesti bubrega. „Otac mi je umro, ali ja nisam zaboravio ni oprostio njegovu neopravdanu okrutnost“, napisao je Money. Za očevu smrt saznao je tek tri dana nakon što je ovaj bio hospitaliziran. Money je doživio šok, koji je još i potencirao njegov ujak rekavši mu da sada mora biti muškarac u kući. „Teška zadaća za osmogodišnjaka“, pisao je Money. „Za mene je to bilo neizrecivo opterećenje“. Kad je odrastao, neumoljivo je odbacivao ulogu „muškarca u kući“. Poslije kratke bračne veze, koja je završila rastavom početkom pedesetih, više se nije ženio niti je imao djece.

Poslije očeve smrti, Money je odrastao isključivo među ženama. Za njegov odgoj odgovorne su bile njegova majka i njegove neudate tetke, čiji su ispadi protiv muškaraca na njega ostavili trajni pečat. „Patio sam od osjećaja krivnje što sam muškoga roda“, pisao je. „Nosio sam znakove odvratne muške spolnosti“, penis i testise. U svjetlu Moneyeve kasnije slave na području promjene spola odraslih i djece, njegova sljedeća opaska zvuči upozoravajuće: „Pitao sam se ne bi li svijet bio bolje mjesto za žene, kada bi se moglo kastrirati ne samo domaće životinje, nego i ljude muškoga spola“.

U vrijeme odrastanja povlačio se u sebe i strastveno se bavio astronomijom i arheologijom. Imao je i glazbene ambicije, ali je morao s razočaranjem ustanoviti da nikada ne će moći biti ništa više od nadarenog amatera. Kao student na sveučilištu Victoria u novozelandskom glavnom gradu Wellingtonu otkrio je jednu novu strast, u koju je uložio svu svoju kreativnost: to je psihologija. Poput mnogih studenata koji žele znanstveno proučiti ljudski duh i osjećaje, i on je u tom predmetu tražio odgovore na pitanja o samom sebi. Njegov prvi ozbiljniji psihološki rad, magistarski rad, napisao je na temu kreativnosti kod glazbenika. „Svoj ograničeni uspjeh na tom području proučavao sam uspoređujući se s drugim studentima glazbe“, kaže Money.

Slični osobni motivi potaknuli su ga kasnije na specijalizaciju na području seksualne psihologije. Religioznom vjerovanju svojih roditelja radikalno je okrenuo leđa i reagirao je sve oštrije na ono, što je smatrao represivnom religioznom uskogrudnošću odgoja koji je iskusio. Proučavanje seksualnosti, koje je čak i na najneobičnije seksualne prakse gledalo bez moralnog prosuđivanja, i koje je uvodilo u „čisti“ svijet znanstvenoga proučavanja, za Moneya je bio čin oslobađanja. Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, na vrhuncu seksualne revolucije, Money je zagovarao otvoreni brak, nudizam i razne rafinirane oblike seksualnih sloboda. „Postoje nebrojeni dokazi da biseksualni grupni seks može donijeti jednako veliko osobno zadovoljstvo kao i odnos u dvoje, pod uvjetom da su partneri na istoj valnoj dužini“, tvrdio je u svojoj knjizi Sexual Signatures. Na jednom drugom mjestu opisuje svoj intimni život kao neukroćen i naelektriziran, kao „uzimanje i davanje u prolaznim seksualnim odnosima i blagonaklonom zajedništvu s partnerima, ženama i muškarcima, koji dijele isto mišljenje“.

Dok su sredinom sedamdesetih godina Moneyeve ideje o seksualnosti izazivale tek čuđenje, početkom osamdesetih izazvao je val indignacije kada se počeo baviti područjima, na koja su mnogi čak i odvažni seksolozi gledali sa skepsom: 1986. je objavio Lovemaps, opširno istraživanje o praksama kao što su sadomazohizam, koprofilija, amputacijski fetišizam, samodavljenje i druga ponašanja koja nije smatrao perverzijom nego „parafilijom“, i s kojih je htio skinuti stigmu tabua i kriminalizacije. Napose se zanimao za pedofiliju, temu o kojoj je u javnosti govorio s neskrivenim užitkom.

Money se intenzivno zalagao za „normalizaciju“ seksualnog iskorištavanja djece. U jednom intervjuu za pro-pedofilski časopis Paidika zastupa shvaćanje da pedofilija može biti nešto „posve normalno“ (Paidika, The Journal of Paedophilia, Vol. 2, No. 3, 1991). Godine 1987., Money je napisao predgovor pun hvale za knjigu nizozemskog profesora Thea Sandforta (s kim je surađivao i prof. A. Štulhofer s Filozofskog Fakulteta u Zagrebu) objavljenu u SAD pod naslovom Boys on their Contacts with Men (Dječaci o svojim kontaktima s muškarcima). Knjiga sadrži navodno usmene izjave maloljetnih dječaka koji s oduševljenjem opisuju seksualni užitak doživljen sa šezdesetogodišnjim muškarcima. Money piše: „Za ljude koji će se roditi i odrastati poslije 2000-te godine, mi ćemo biti od povijesne važnosti. Oni će se čuditi nekadašnjim moralističkim stavovima i nepoznavanju temeljnih načela seksualnog i erotskog razvoja u djetinjstvu“. Zaključuje rečenicom: „Ovo je izvanredno važna i izvanredno pozitivna knjiga“.

„Seksualno iskustvo u djetinjstvu s rođakom ili starijom osobom“, objasnio je Time Magazinu u travnju 1980. „na dijete ne mora nužno djelovati negativno“.

U intervjuu nizozemskom časopisu za pedofiliju Paidika izjavio je: „Kada bih bio suočen sa slučajem deseto- ili dvanaestogodišnjeg dječaka koji osjeća snažnu privlačnost prema dvadeseto ili tridesetogodišnjem muškarcu, i kada bi taj odnos i veza počivali na obostranosti, to ni u kojem slučaju ne bih nazvao patološkim“. I dalje: „Kada jedan odnos stoji na tako pozitivnim temeljima i kada je tako pun ljubavi, ne bi ga trebalo prekidati“.

Toliko o začetniku „rodne revolucije“ i tvorcu izraza „rodni identitet“ Toliko o jednom od najistaknutijih „znanstvenika“ Kinsey-Instituta.

 

Lidija Paris

Gospin trg 1, 88266 Međugorje, BiH

Tel. office: 00 387 36 653 342

E-mail: lidija_paris@medjugorje.hr

www.medjugorje.hr

Facebook: Lidija Paris