Podržite nas!

Priče žena koje su abortirale

10.12.2014 07:45

Abortusom se ubija dijete, a majku se ostavlja da živi do kraja života sa spoznajom da je svome djetetu oduzela život. Ništa bolje ne prikazuje tu bol koju majka osjeća nego riječi koje dolaze izravno iz usta svakidašnjih majki koje su počinile abortus, a koje većina medija uglavnom ignorira. Njihove riječi puno su oštrije od riječi koje izgovara Nikolina Nakić. Ove žene neće nimalo profitirati od toga što su u javnosti podijelile svoju priču. Jedino se nadaju da će time pomoći drugim majkama da odaberu život.


8 nevjerojatno bolnih svjedočanstva žena koje su abortirale svoju bebu


Objava: 2. prosinac, 2014.

Kao društvo nas stalno bombardiraju retorikom prava na izbor kako je abortus ponekad nužan. Također možemo čuti iskaze žena koje su abortirale poput Cecile Richards koja će nam reći da su njihovi abortusi bili ispravna stvar. Međutim, bilo da se radi o guranju emocija pod tepih ili običnim lažima, priča o abortusu nikada nema sretan kraj.

Abortusom se ubija dijete, a majku se ostavlja da živi do kraja života sa spoznajom da je svome djetetu oduzela život. Ništa bolje ne prikazuje tu bol koju majka osjeća nego riječi koje dolaze izravno iz usta svakidašnjih majki koje su počinile abortus, a koje većina medija uglavnom ignorira.

Za razliku od Cecile Richards, ove žene neće nimalo profitirati od toga što su u javnosti podijelile svoju priču. Jedino se nadaju da će time pomoći drugim majkama da odaberu život.

 

Lori Nerad, nekadašnja nacionalna prdsjednica Udruge žena iskorištenih zbog abortusa:

„Dva tjedna nakon abortusa dobila sam trudove. Teturajući sam došla do kupatila. I tamo sam, dok je muž stajao uz mene, porodila dio svoje bebe koji doktor nije uspio abortirati. Bila je to glavica moje bebe … Od tada sam se budila usred noći misleći da čujem bebin plač. I još uvijek imam noćne more u kojima sam prisiljena gledati kako preda mnom razdiru moju bebu na komadiće. Jednostavno mi fali moja beba. Stalno se budim i želim ju dojiti, želim držati svoje dijete u naručju. A doktor mi nikada nije rekao da ću tako nešto osjećati.”

 

Abby Johnson, osnivačica udruge I više nije bilo nijednog:

Jednog me dana moja kćerkica u autu odjednom pitala hoće li jednog dana moći vidjeti svoga bracu i seku na Nebu. Pitala sam ju kako to misli…iskreno se nadajući da ne aludira valjda na moja dva abortusa. Rekla je da zna da sam imala dva abortusa i da želi znati hoće li ikada moći vidjeti te bebe jer kaže „u srcu mi jako nedostaju.” Nisam nikad pomišljala da ću tu vrstu patnje prenijeti svojoj djeci.

Kada sam napravila abortuse, nikada nisam pomišljala kako će to utjecati na druge. Nisam mislila na svoju buduću djecu. Nisam ni pomišljala o tome da ću im jednog dana morati objašnjavati svoju sebičnost.

Moji abortusi žive u meni, i nažalost, žive i u mojoj djeci.”

 

Ashley Granger, supruga, majka i studentica sonografije:

Sada kada moj sin ima 4 godine, ponekad gledam njegovo slatko lice i pitam se kakvo bi lice imalo moje drugo dijete? Još uvijek sanjam da ga držim u naručju i tako me duboko rastužuje pomisao da sam svome sinu uskratila brata ili sestru. No, možda se pitate zašto ne pokušam začeti i roditi mu tog brata ili sestru? Pa jako bih to željela, ali muž i ja se već dvije i pol godine borimo s neplodnošću. Nikada nisam ni sanjala da ću imati problema sa začećem onda kada ja to budem htjela! Moj slatki dječačić se svaku večer moli Bogu da dobije bracu ili seku i svaki put kada čujem te njegove nježne molitve, srce me zaboli zbog onoga što sam učinila. Jer gledajući unazad, abortus nije jednostavno i brzo rješenje problema…. abortus zapravo jest problem, i ostavlja dugotrajne posljedice na budućim generacijama.

 

Katrina Fernandez, katolička humoristična spisateljica s vjerskog portala Patheos:

„Ubila sam dvoje svoje djece, uskratila svojim roditeljima unuke i ubila braću ili sestre svome sinu. Ti su abortusi bili izravnim uzrokom medicinskom stanju koje se zove insuficijentan cerviks zbog čega sam prerano rodila drugog sina koji je umro nakon što se tjedan dana borio za život na jedinici za neonatalnu njegu 2001. godine. Patnja koju sam proživjela i prouzročila drugima ne može se izmjeriti niti dočarati, a osjećaj krivnje me doveo na rub samoubojstva. Ja sam kukavica u svakom pogledu.”

 

Addie Morfoot, majka, spisateljica:

„Ross mi voli reći da je Annie anđeo čuvar našeg sina, ali ta me pomisao plaši. Želim li da zaštitnica moga sina bude netko od koga je njezina majka odustala? I čiji život je prerano prekinula?  Ta ona zbog toga mora biti toliko ljuta, razočarana i povrijeđena. Pa tako čuvam i dalje njene slike s ultrazvuka zajedno s Hallmarkovom kartolinom na kojoj piše „Djevojčica je!“, koju mi je poslala moja najbolja prijateljica, i ukras za Božićnu jelku na kojoj je ugraviran termin porođaja moje Annie, kojeg su mi poklonili roditelji u tjednu u kojem sam saznala da sam trudna. Sve to držim dobro zaključano u ormariću koji se nalazi na sigurnoj udaljenosti od spavaće sobe moga sina. […] Ali Annie me i dalje proganja. Kada se približi termin kada je trebala biti rođena ili kada me prestraši stvarno jaki kašalj moga sina ili kada je moja sestra dobila curicu — tada mislim na Annie. I barem jednom svake godine — na njen rođendan — dopuštam sebi da se rasplačem. Zamišljam kakav bi to bio osjećaj da je držim u naručju. I tada ju molim da me razumije da sam to napravila jer sam mislila da činim ono što je najbolje za moje dijete.”

 

Beatrice Fedor, članica kampanje Silent No More (Dosta je šutnje):

„Svoju sam bebu bacila u WC školjku i potegla vodu. Bilo je stravično. I nije mi pomoglo da diplomiram. Od tada je prošlo 19 godina i dan danas još uvijek nemam diplomu. […] Sedam godina kasnije ponovno sam zatrudnila. Otac djeteta bio je dvostruko stariji od mene i zlostavljao me. Abortus je bio brzo rješenje kako bih zaštitila sebe i bebu od zlostavljača. I tako sam otišla u kliniku za abortuse i tamo su me u vrlo uznemirenom stanju uspavali. Kada sam se probudila i opazila krv na svojim nogama, briznula sam u plač i bila sam neutješna. Sve sam dublje tonula u depresiju i suicidalne misli.

Zatim sam upoznala svog muža i on je donio Isusa u moj život, ali i dalje sam patila. Kada sam zatrudnila s našim prvim djetetom, ponovno su izronili na površinu moji abortusi i osjećaj krivnje je bio pretežak. Započela sam s psihoterapijom i počela sam ozdravljati. Kasnije sam prisustvovala duhovnoj obnovi za ranjene abortusom centra Rachel’s Vineyard i napokon sam mogla oprostiti samoj sebi i pronaći mir.

Abortus mi je nudio obećanje da će me osloboditi od dvije krizne životne situacije, međutim skoro me uništio.  Ali postoji nada za sve one koje pate i zbog njih sam dio kampanje „Dosta je šutnje“.

 

Jewels Green, nekadašnja zaposlenica klinike za abortuse i javni govornik:

“[…] 6. siječnja 1989., nakon 9 i pol tjedana gestacije, napravila sam abortus. To me skoro ubilo. Ne sam kirurški postupak već psihološke posljedice koje su uslijedile. Tri puta sam pokušala napraviti samoubojstvo nakon abortusa i naposljetku završila mjesec dana na oporavku na psihijatrijskom odjelu za adolescente opće bolnice. […] Rad u sobi za sterilizaciju u autoklavu nikada nije bio lagan. Ali nakon toga sam u svakoj posudi s abortiranim dijelovima beba vidjela svoje izgubljeno dijete. Jedne noći nakon što sam radila sterilizaciju u autoklavu moje su noćne more o mrtvim bebama bile tako grozne i zastrašujuće i toliko intenzivne da sam dogovorila sastanak s ravnateljicom klinike kako bi razgovarale o onom što osjećam. Bila je puna razumijevanja, otvorena i iskrena i zastrašujuće izravna kada mi je rekla: „Mi ovdje zaustavljamo život. Kratko i jasno.“

 

Brice Griffin, osnivačica Centra za žene Charlotte

„Nakon što sam se probudila iz narkoze [nakon abortusa] jedva sam čekala da se dočepam šanka. Te noći nije bilo dovoljno viskija u cijelom Washingtonu da me napije, kao ni sve druge noći mjesecima nakon toga. Sljedeće jutro kad sam se probudila nakon abortusa Brian me pitao kako sam spavala. Rekla sam: „Kao beba.“ Rekao je: „Misliš kao UBOJICA beba?!“ […] Mjesecima nakon toga nisam znala za ništa drugo osim da želim umrijeti. Smrt je bila jedini siguran bijeg iz stravične jame koju sam osjećala u svojoj duši. Molila sam da mi daju nekakvu terapiju. Vrištala sam 'u pomoć'. Ali samo iznutra. Kako sam uopće mogla nekome priznati što sam učinila?

Pa sam to i zakopala duboko u sebi. Nitko drugi nije trebao znati. Zašto da me netko drugi osuđuje tako strogo kad sam već samu sebe toliko osuđivala?

Vukla sam se tako kao prebijena životinja još nekoliko godina nakon toga, osjećajući se na momente sretnom, na momente prokletom. Jednog dana dok sam bježala od svega toga, čula sam homiliju patera Larryja Richardsa o sakramentu ispovijedi. Rekao je (otprilike) ovo: „Ako ste imale abortus, ispovijedite to. Vaše dijete moli za vas na Nebu.” Moje grudi su se nadimale zbog nekontroliranih jecaja i otrčala sam doma i dogovorila Svetu ispovijed s mojim dragim svećenikom. Tamo u sobi za ispovijed, dok sam opet grcala u jecajima, zaista sam mislila da će na mene udariti gromovi i munje. Napokon sam tamo sjedila i priznavala krivicu za najgori mogući grijeh – ubojstvo. Moj dragi svećenik mi se nasmiješio i pružio mi kutiju s papirnatim maramicama i rekao: „Bog je toliko sretan što si ovdje. Bit će ti oprošteno, ali treba ti izlječenje.“ Tada mi je počeo pričati o duhovnim obnovama za ranjene abortusom, Rachel’s Vineyard.”
  

Ovdje smo naveli samo osam žena koje pričaju o posljedicama svojih abortusa. A posljedice su život ispunjen boli i krivnjom. I čežnjom za djetetom kojeg nikada neće moći držati u naručju. Termini njihovih porođaja se izmjenjuju, a s njima i godine ispunjene grižnjom savjesti. Abortus nije nešto što se samo obavi u jednom danu. Abortus traje cijeli život.

 

 

Izvor: Lifesitenews.com

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!