Podržite nas!

Problem muškog identiteta

07.05.2013 14:30

U zadnjih 50 godina, civilizacija kakvu poznajemo, suočava se istovremeno s nekoliko izuzetno važnih tektonskih promjena poput industrijske revolucije, seksualne revolucije, globalizacije, ulazak u informacijsko doba, redefiniranje spola i obitelji, moralni relativizam itd. Možemo lako pretpostaviti da niti jedna civilizacija do sada nije morala prolaziti kroz tako velike promjene u tako kratko vrijeme. Bilko bi razumno, ako bi se tako velikim promjenama pristupalo oprezno, uvažavajući svu kompleksnost ljudskog društva i nepredvidljivost mogućih posljedica. Međutim, događa se upravo suprotno te se pokušavaju na brzinu uvoditi nove i nove promjene čije posljedice sada uočavamo.

Posljednji primjer je problem muškog identiteta koji se pojavljuje kao posljedica snažne feminizacije društva, a posebice obrazovnog sustava i rodne ideologije koja negira bilo kakve prirođene razlike između žena i muškaraca. U ovom izvrsnom tekstu pročitajte do kojih ozbiljnih problema je već došlo, ali za njihovo rješavanje nema političke volje jer se ti problemi jednostavno ne uklapaju u tzv. gender mainstreeming.


Problem muškog identiteta

Nedavno je gradski nogometni derbi u Splitu bio povodom za velike navijačke nerede. Ovaj puta se ne može govoriti niti o rasizmu niti o nacionalizmu niti bilo kojem drugom „izmu“. Što se događa?

Predavanje švicarskog sociologa Prof. Dr. Waltera Hollsteina tematizira identitet muškarca, napose mladog muškarca i postavlja pitanja: Što vrijedi muškost u današnjem društvu? Što feministička literatura kaže o muškarcima? Kako se feministički aktivizam odražava na muški identitet? Na kraju tvrdi da su u tom procesu "modernizacije" - muškarci gubitnici.

 

Autor: Prof. Dr. Walter Hollstein, sociolog iz Švicarske. Predavanje održano u lipnju 2009. u Udruzi psihoanalitičara, a temelji se na njegovoj knjizi „Was vom Manne übrig blieb - Krise und Zukunft des 'starken' Geschlechts“ (Na što bi sveden muškarac – kriza i budućnost 'snažnijega' spola), Berlin 2008.

 

U ovom predavanju želim iznijeti neke napomene o problemima muškog identiteta u današnjem društvu. Naglasak je na „napomene“. Suprotno od životnog položaja žena, koji je u međuvremenu bio jako dobro istražen u svim nijansama i na svim životnim razinama, svijet muškaraca je do sada bio opisan tek prilično rudimentarno. Freudov „mračni kontinent“ su danas muškarci, a ne više žene. To je djelomično i odgovornost muškaraca, ali ne samo njih.

S ovim sam već došao do svoje prve teze. Pod utjecajem ženskog pokreta i feminizma, slika muškarca u javnosti posljednjih je godina postala vrlo selektivna. Žensko problematično ponašanje u javnosti jedva da se spominje, a problemi muškaraca - napose ono što je za njih nepovoljno – uopće se ne primjećuju. 

Ovo ću pokušati pojasniti na jednom primjeru iz SAD-a koji mi se čini vrlo dojmljivim. Joan Ryan, feministica, nedavno je u časopisu „San Francisco Chronicle“ objavila jedan veliki članak o samoubojstvima u adolescenciji. Na to ju je potaknulo samoubojstvo jednog prijatelja njezina sina jedinca. Taj suicid ju je duboko potresao zato što je njezin sin bio duboko potresen, i jer je to u njoj izazvalo duboke strahove. Proučavala je taj slučaj i preko konkretnog slučaja došla do statističkog materijala koji dokazuje da više od 86% samoubojstava mladih u SAD-u počine mladići.

Joan Ryan je onda razmišljala o tome kakva bi bila reakcija društva kada bi bilo obrnuto. Došlo bi – kaže ona – do velike graje. Novine bi toga bile prepune, velike nacionalne postaje posvetile bi se toj temi, vlada bi odmah izdvojila novac za programe prevencije itd. Onda kaže: „Moje feminističke sestre i ja odmah bismo se pitale što je naopako u kulturi u kojoj toliko više djevojaka nego dječaka svojevoljno prekida sa životom?“

To što mladići vrše samoubojstvo nije javni problem. Prihvaća se bez pogovora da 8 do 10 puta više dječaka nego djevojčica u počini samoubojstvo adolescenciji, a u odrasloj dobi 3 do 4 puta više muškaraca nego žena.

 

 

Što vrijedi muškost u današnjem društvu?

Čini se da muškost u društvu više ne vrijedi mnogo. Prije nekoliko godina jedna je berlinska agencija za istraživanje javnoga mišljenja upitala nekoliko tisuća Berlinčana i Berlinčanki jesu li ponosni na svoj spol. Pozitivno je odgovorilo 81 % žena, ali samo 17 % muškaraca. To možemo uzeti kao dokaz sadašnje krize identiteta muškoga spola. Dokumenti iz prošlih vremena su drugačiji. U svojoj drami „Egmont“, Goethe to formulira ovako: „Kakva je neizreciva sreća biti muškarac“. To sigurno ne ću prezentirati kao ideal, napose zato što bi to bilo nepravedno prema Goetheu, koji u svojim djelima opisuje i posve drugačije muškarce, na pr. u Wertheru.

U ovom kontekstu mi se čini bitnim reći da takvo uzvisivanje i idealiziranje vlastitoga spola – u prošlosti se to odnosilo na muškarce, a danas često na žene – uvijek istovremeno znači i ponižavanje i deformiranje drugoga spola. U svom eseju „Onkraj dobra i zla“, Friedrich Nietzsche je napisao: „Muškarac se prema ženi mora odnositi kao prema vlasništvu koje se može staviti pod ključ“. Prije jedva nešto više od 100 godina, Paul Möbius, liječnik iz Leipziga, napisao je jedan mali bestseler pod naslovom „O fiziološkoj slabosti žene“. To bi se moglo proširiti i na naše autore i primjere kao na primjer Sigmunda Freuda, ali ne ćemo sada o tome.

Muškarci ne bi smjeli zaboraviti ovo androcentrično nasljeđe. To je jedno, a drugo je da je takvo idealiziranje uvijek povezano s deficitom spoznanja samoga sebe i razmišljanja o samom sebi. Tko se uzvisuje izbjegava kritičko razmišljanje o samom sebi, i to je sigurno i dalje problem mnogih muškaraca. Evo jednog primjera. Nedugo prije izbora za Bundestag, časopis „Brigitte“ objavio je dugačak razgovor s tadašnjim kancelarom. U naslovu je bio citat Gerharda Schrödera: „Dovoljno je da sam ja JA“. To je tipični izraz tog tradicionalnog, nadmenog držanja, koje vidi isključivo sebe.

Jedna opća primjedba: u sociologiji se kod pojma „identitet“ razlikuje osobni i društveni identitet. Osobni identitet je slika koju projiciramo sami o sebi, kako sami sebe vidimo i shvaćamo, dakle naše poimanje nas samih. Društveni identitet je status koji smo postigli, to su uloge koje preuzimamo u društvu.

Ova podjela je teoretska. Poimanje samoga sebe zapravo snažno proizlazi iz vlastitih društvenih iskustava, a razvidno je da je to kod muškaraca ponešto snažnije nego kod žena. Kod muškaraca je identitet jače povezan s postignućima u poslu i s onim što je postignuto kroz rad. Radni je čovjek u našoj kulturi zapravo još uvijek mjerilo svih stvari, iako je stvarnost to već odavno opovrgnula. Navest ću samo nekoliko indikatora:

 

Muškarac – hranitelj?

Rad danas ni za jednog muškarca više nije doživotna garancija, kao što je to bilo pedesetih i šezdesetih godina. I muška uloga hranitelja se u međuvremenu više ne podrazumijeva sama po sebi. Nasuprot tome stoji da su muškarci još uvijek fiksirani na ulogu hranitelja, čak i onda kada njihove žene zarađuju više od njih i kada su oni postali tek sekundarni donositelji prihoda.

Ono po čemu su se muškarci nekada mogli klasično definirati danas je u velikoj mjeri erodiralo: rudarstvo, teška industrija, metalurgija, a u međuvremenu se ni automobilska industrija više ne može oduprijeti krizi. Muškarcima je isto tako postalo mnogo teže identificirati se sa svojim poslom, budući da su milijuni muškaraca postali nezaposleni, moraju stjecati nova obrazovanja, započinjati novi posao koji onda nakon nekoliko godina opet izgube. Zbog toga su klasični procesi identifikacije još jedva mogući. 

Tome treba pridodati da se naše društvo sve više razvija prema uslužnoj djelatnosti, a uslužna djelatnost je nešto u čemu su žene mnogo bolje zbog svoje empatije, timskog rada, pažnje, emocionalnosti ili suradnje. U tom kontekstu postoji i krilatica: „Budućnost rada je ženskoga roda“, što se potvrđuje i sada u ovoj krizi.

Danas je nezaposleno mnogo manje žena nego muškaraca, u nekim zemljama je to još mnogo dramatičnije nego kod nas. U Kanadi, na pr., u posljednje dvije godine od svih novih nezaposlenih 81 % su muškarci. Kada pogledamo mlađe muškarce i žene, i tu su mladi muškarci znatno češće nezaposleni nego mlade žene.

I posljednji događaji – a ja se uvijek čudim da to nije postalo tema od javnog interesa – kada pogledamo socijalno zapostavljene ljude u našem društvu, kronične bolesnike, doživotno nezaposlene, beskućnike, putujuće radnike i sl., to su skoro isključivo muškarci. Uvijek sam bio solidaran s feminističkim zahtjevima da pozicija moći – koju još uvijek drže više muškarci nego žene – treba biti pravedno raspodijeljena između spolova. Zato bih zbog pravednosti želio raspravljati i o tome, kako stoji stvar s kvotama na području uklanjanja otpada, transporta opasnih tvari ili odvoženja smeća.

 

Osiromašenje, apatija, zdravstveno stanje

Ukažimo i na još jedan znakoviti razvitak, koji je pokojni Ralf Dahrendorf primijetio još prije 15 godina: proletarizacija mladih muškaraca u Engleskoj. Danas se uljepšano govori o „prekarizaciji“. Dahrendorf je ukazao na to, da cijeli jedan sloj mladih muškaraca ispada iz radnog procesa i živi na rubu društva između apatije i nasilja. 

U međuvremenu, izvještaji iz Njemačke (na pr. berlinsko istraživanje „Not am Mann“) dokazuju da u novim pokrajinama (op.p. proizašlima iz bivše Istočne Njemačke) živi veoma širok sloj mladih muškaraca koji se moraju snaći s minimalnim proračunom, koji zbog svojega siromaštva nemaju šansu sklopiti partnerski odnos i koji se negativno ističu svojim povlačenjem iz društvenog života.

To nije bezopasno ni u političkom smislu, jer je apatija protivna demokratskom sudjelovanju. Ako se ti muškarci politički izražavaju, onda je to često u spektru krajnje desnice, djelomično i zato što desni ekstremizam zastupa tradicionalno intaktnu sliku muškarca. Na to je još prije nekoliko desetljeća ukazalo „Sinus-istraživanje“, koja je naručila savezna vlada, i „Gießen-Test“ koji su proveli Horst-Eberhard Richter i Elmar Brähler, ali to nije imalo nikakvih političkih posljedica na obrazovanje i na rad s mladima.

Jedno drugo problematično područje koje se isto tako premalo spominje u javnosti je zdravstveno stanje muškaraca. U skoro svim bolestima u statistikama vode muškarci – od obične prehlade, preko bronhitisa do ciroze jetre ili zaraze HIV-om. U društvenom prosjeku muškarci su mnogo bolesniji od žena i umiru šest godina ranije. I ovdje se postavlja pitanje kakva bi bila reakcija javnosti, kada bi odnos među spolovima bio obrnut.

Simptomatična za društveni odnos prema muškosti je i činjenica da politika – usprkos činjenica o bolestima i smrtnosti – već godinama odbija napraviti izvještaj o zdravstvenom stanju muškaraca. Izvještaji o zdravstvenom stanju žena, naprotiv, postoje već godinama.

 

Muškarci - manje obrazovani od žena?

Treći i predzadnji primjer je obrazovanje. I ovdje su se odnosi posljednjih godina jako promijenili. Dok su još prije 20-30 godina diskriminirane bile djevojčice, to se danas događa dječacima. „Problematična skupina“ su sada dječaci. Strukovne škole pune su dječaka, mnogo manje mladića nego djevojaka polaže državnu maturu, mnogo manje ih studira na sveučilištima. U SAD-u – koji je u razvitku uvijek korak ispred nas, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu – više od dvije trećine studenata su mlade žene.

Praktički svi školski problemi su na strani dječaka, bio to neuspjeh u školi, prerano prekidanje školovanja, legastenija (poteškoća u usvajanju pisanog jezika, op.p.), autističke smetnje ili hiperaktivnost s poremećajem pozornosti, da navedemo samo neke primjere.

Stanje spolova morat ćemo pogledati još podrobnije: Klaus Hurrelmann nedavno je upozorio na to, da mladići danas 80 % svoga vremena provode sa ženama, dakle s majkama, tetama, bakama, prijateljicama svojih majki itd., tako da se već mora govoriti o ženskom odgojnom getu, što ne znači da se ikoga i za što okrivljuje. Ženski odgojni geto kod kuće nastavlja se u vrtićima, u osnovnim školama, sada već i u gimnazijama. Mladići su konfrontirani uglavnom sa ženama, s tetama u vrtićima, s odgojiteljicama, učiteljicama, kod poteškoća u školi sa socijalnim radnicama i psihologinjama.

U društvenoj podjeli rada, muškarci su u obrazovanju malo zastupljeni. Stvorila se situacija koju možemo opisati kao odgojni matrijarhat odnosno „društvo bez oca“. Taj se razvitak potencira i time, što se sve više obitelji raspada. Kada jedan od roditelja ostaje sam s djecom, to su u 80 % slučajeva žene, što je povezano i s postojećim zakonom o pravu na skrbništvo.

Prema najnovijim podatcima, petina svih dječaka na njemačkom jezičnom području odrasta kod svojih majki. Iz toga proizlazi sljedeća problematika: Danas mlade žene relativno rano napuštaju obiteljski dom, nekada je bilo upravo obrnuto. Od mladih muškaraca, kod kuće ostaje sve do 26. godine njih oko 40 %, a sve do 40. godine njih oko 8 % ostaje kod majke. To je već skoro pomalo jezovito.

Simone de Beauvoir je vrlo dojmljivo opisala da se kao djevojka i kao žena u školskim udžbenicima svoga vremena nikada nije mogla pronaći, jer su junaci uvijek bili muškarci. Danas se to jako promijenilo. Školski sadržaji i školski udžbenici su postali jako feminizirani. Nedavno sam u jednom njemačkom nedjeljnom časopisu pročitao žalopojku jedne majke iz Berlina, koja je svog sina dvaput morala seliti iz škole u školu jer je jednostavno bio nesretan. 

U predmetu materinskog jezika, djeca su morala čitati priče o pčelama, u umjetnosti crtati leptire a u sportu izvoditi plesove s velovima. Dječaci su na to postajali jako nemirni. Posljedica je da su bivali uvijek iznova izbacivani sa sata pred vrata ili čak poslani kući, i to uz pismenu potvrdu škole.

Dječacima je danas u školi teže nego djevojčicama; više im se ne dopušta da budu dječaci. Još jedan primjer. Nedavno sam vodio jednu raspravu u Baselu, u kojoj je jedan učitelj rekao da je u njegovoj školi na mjestu ravnatelja sada jedna žena. Jedna od prvih mjera koje je poduzela bila je to, da se u školskom dvorištu prostor na kojem su dječaci igrali nogomet i skakali pretvori u „prostor za komunikaciju“. Kao žena, ona je uvjerena da je komunikacija zdravija od divljanja. U tome sigurno nema ničeg lošeg, to je samo praktična primjena njezinog ženskog načina razmišljanja i djelovanja, samo što pritom bivaju zakinuti dječaci i njihove muške potrebe.

Preko utjecaja jednog određenog feminizma i jednostrane prakse „gender mainstreaminga“ (uključivanja rodne perspektive u sva društvena strujanja), takve su stvari sada postale dobrim dijelom i službena politika. Dječake treba odviknuti od karakteristika kao što su potreba za kretanjem, za natjecanjem, za postizanjem rezultata ili autonomije, što su u tradicionalnom smislu redom kvalitete muškosti. Prije nekoliko godina, jedna je ministrica za žene i za jednakopravnost govorila o „iskorjenjivanju“ tih muških karakteristika. Dječaci se danas u svojem ponašanju jednostavno moraju ugledati na djevojčice, danas djevojčice određuju što je ispravno a što je pogrješno. 

Da bismo plastično opisali takvu politiku, navedimo jednu riječ američke filozofkinje Christiane Hoff Sommers, koja sebe naziva kritičnom feministicom: „Kada bi Tom Sawyer i Huckleberry Finn danas živjeli, kod njih bi bio dijagnosticiran sindrom nedostatka pozornosti i smirivalo bi ih se Ritalinom“.

 

Feministička literatura o muškarcima

Ovo treba još i uopćiti. Nedavno mi je u ruke pala jedna knjiga izašla 2003. Autorica je američka psihologinja Michele Weiner-Davis, a zove se „Sada ja mijenjam svoga muža“, podnaslov: „Kako ga možete preobrnuti, a da on to ni ne primijeti“. To već samo po sebi nije baš ljubazno. Morbidno u svemu je to, što ta psihologinja u tom procesu najozbiljnije kopira klasično američko dresiranje pasa. Jasno i glasno rečeno: muškarce će se dresirati kao pse.

Irski psihijatar Anthony Claire napisao je 2002. knjigu o svojim iskustvima s muškarcima. Postavlja tezu da – zbog feminističkog diskursa – muškost danas zapravo predstavlja neku vrstu odstupanja od zadanog pravila. Čini mi se da je to posve prihvatljiva misao. U zadnje mi je vrijeme upalo u oči da mnoge karakteristike, koje su se nekada na vrlo pozitivan način pripisivale muškarcima, danas imaju vrlo negativne konotacije. Odvažnost je postala agresivnost, muška učinkovitost - karijerizam, autonomija – nesposobnost za bliskost.

Stvari su izvrnute naglavačke. Ono što je nekada bilo pozitivno danas je negativno. Nedavno mi je jedna studentica na stol stavila jednu pjesmu pod naslovom „Muškarci“. Od deset kitica navodim dvije:

„Beskoristan poput korova, muha i komaraca,

Dosadan poput glavobolje i križobolje,

Zamoran poput trbuhobolje, uvijek tiranin,

To je taj polu-čovjek koji se zove muškarac.

On stoji na putu i samo smeta, ne može ga se ni za što iskoristiti,

Stalno gunđa i zanovijeta,

Ne rugam se kada kažem da je on na ovoj zemlji

Najveća građevna greška gospona Boga.“

Ovo u prvi mah može još i izgledati smiješno. Šala prestaje kada zavirimo u određenu feminističku literaturu. Popularan i širom svijeta poznat primjer je bestseler autorice Marilyn French. U njezinom najpoznatijem djelu „Ženska soba“ (The Women’s Room), French muškarcima pripisuje samo i isključivo tri potrebe: seksanje, ubijanje i zarađivanje. Njezina definicija muškosti je jasna: „Što je uopće muškarac? Sve što vidim oko sebe kaže mi da je muškarac onaj koji se seksa, koji ubija i koji zarađuje novac“.

No budući da se muškarci koje je autorica poznavala nisu bavili ubijanjem, budući da „nisu bili nikakvi heroji u seksanju i (u većini slučajeva) zarađivali tek skromne pare“, nemaju doista što za ponuditi. „Oni su jednostavno dosadni“. Kada French gleda u svijet, vidi „istrunule muškarce“ i „veličanstvene žene“.

U svom romanu rezimira: „Moji osjećaji prema muškarcima su rezultat mojih iskustava. Prema njima osjećam vrlo malo simpatije. Poput Židova koji je upravo otpušten iz Dachaua, vidim zgodnog mladog nacističkog vojnika kako krivuda, a onda s metkom u trbuhu pada na zemlju… tome ne posvećujem pozornost i idem dalje. Ne moram ni slegnuti ramenima. To me jednostavno ne tangira“.

Muškarci su dakle uopćeno rečeno nacisti, koji kao ugnjetači i gnusobe ne zaslužuju ništa drugo do li smrt. To je čista mržnja prema muškarcima. To uostalom ne treba ni posebno isticati, budući da French sama daje odgovor u „Ženskoj sobi“: „Sada misliš da mrzim muškarce. Mislim da imaš pravo“.

Mržnja prema muškarcima (mizandrija) je po definiciji agresivno neprijateljsko i ponižavajuće držanje prema muškarcima zbog njihova spola. Mizandrija kao suprotnost mizoginiji (mržnji prema ženama) je jednako rasistička i seksistička. U mizandriji se muškarce diskriminira i ponižava jer su navodno po prirodi zao spol.

Posljedica mizandrije je ponižavanje muškaraca. To se još i potencira kad je riječ o spolnosti. Alice Schwarzer je svojevremeno u svojoj knjizi „Ta mala razlika“ prikazala penis kao muško sredstvo potlačivanja. Američka radikalna feministica Andrea Dworkin ide još i dalje: „Odbojnost žena prema penisu i prema spolnosti mora biti shvaćena kao odbijanje žena da iskazuju divljenje prema najvažnijem sredstvu muške agresije prema ženama“.

Ovaj verbalni militantizam onda se još potencira i pretvara u fizički: „Voljela bih vidjeti muškarca izmlaćena do te mjere da se pretvori u krvavu masu u čija je usta zabijena ženska štikla, kao što se jabuka stavlja u svinjsku njušku“. S pravom se kritiziralo muški seksizam, muški prijezir prema ženama, ali mržnja prema muškarcima ne zvuči mi doista ništa bolje.

Kada se pogleda Simone de Beauvoir ili Betty Friedan ili mlađe feministice kao što su Amerikanka Susan Faludi ili Francuskinja Elisabeth Badinter, vidi se da je feminizam u početku zastupao posve drugačiju sliku čovjeka. Gloria Steinem je u tom smislu izričito govorila o tome, da je feminizmu stalo do humaniziranja uloga obaju spolova. U radikalnom ili vulgarnom feminizmu od toga nije ostalo ama baš ništa.

 

Kako se feministički aktivizam odražava na muški identitet?

U ovom kontekstu važno je pitanje kako se ovakve slike odražavaju na pogled kojim muškarci vide same sebe, odnosno drugim riječima, na muški identitet? Veliki bazelski zoolog Adolf Portmann već je prije pedeset godina upozorio na to, da mi ljudi trebamo slike o nama samima da bismo se mogli orijentirati. Životinje imaju sigurne instinkte koji ih vode. Mi ljudi smo na tom području siromašni i zato, da bismo se u svijetu mogli snalaziti, moramo razvijati koncepte o nama samima. Moderna neurobiologija ide još mnogo dalje i definira život kao proces koji nužno stvara slike.

Ako se gore navedene ponižavajuće slike šire, napose među dječacima i djevojčicama, njihov je učinak fatalan. Vodi do nesigurnosti u ponašanju, do dezorijentacije, preziranja i nasilja. Empirijska istraživanja povezuju ovu negativnu sliku muškaraca s rastućim gubitkom orijentacije mladih muškaraca, i taj gubitak orijentacije vodi prema porastu nasilja.

Ovakve negativne slike – a o tome se još nije govorilo – prenose ne samo žene, nego i muškarci. Mi muškarci morali bismo možda razmisliti i o tome, kako zapravo stoji stvar s našim dostojanstvom.

Volker Elis Pilgrim, jedan od prvih predstavnika muških tema u Njemačkoj, jednom je vrlo koncizno opisao: „Muškarci su u socijalnom i seksualnom smislu idioti“. Drugi su se muškarci deklarirali kao feministi, kao na pr. berlinski psiholog Wilfried Wieck. Neki drugi predstavnici muškoga pokreta išli su još dalje. Američki autor Rob Stoltenberg jednostavno je izjavio da odbija biti muškarac. O tome je napisao i knjigu „Odbijam biti muškarac“.

Najmorbidniji primjer tog razvitka muškog samo-poricanja je sigurno sociolog Robert Connell, najrenomiraniji istraživač muškaraca našega vremena, vještak UN-a i pisac ključnih knjiga o muškarcima. Connell se nedavno pretvorio u ženu i sada nosi žensko ime Raewyn.

Još jedna uopćena riječ na tu temu: uz istraživanja o ženama postoje i istraživanja o muškarcima. Kada pogledamo istraživačke strategije, teme i rezultate, ne možemo se ne čuditi, budući da se istraživanja muškaraca a priori ograničavaju na područja koja je zadalo feminističko istraživanje: stjecanje moći, nasilje, rat, ugnjetavanje, pornografija ili spolno zlostavljanje.

Istraživači se čak uopće ni ne trude bez predrasuda i empirijski objektivno ispitivati kako stvarno i doista izgleda muška realnost. U fokus „znanosti“ uopće ne dolaze pitanja kao što su siromaštvo muškaraca, proces deklasifikacije, mizandrija, nepravda u procesima rastave braka i prava na skrbništvo. Umjesto toga se prijedlozi za promjene i programi opet ravnaju prema tome kako žene zamišljaju željene ciljeve i modele ponašanja. Muškarci se moraju ravnati prema ženama.

 

U procesu modernizacije muškarci su gubitnici

Već poduže vrijeme postoje specifične terapije za muškarce, savjetovališta za muškarce ili socijalno-pedagoški rad s muškarcima. Kada pogledamo i kritički ocijenimo ta iskustva, posve je jasno da je feministički put feminiziranja muškaraca čista stranputica.

Postoji nešto što možemo nazvati muškom zakonitošću, a to je: „Iscjeljenje muškarca ne postiže se identifikacijom sa ženskim načelom, nego u vlastitom aktivnom traženju muškosti“. To znači:

  1. Sučeljavanje s našim željama i snovima
  2. Orijentiranje na oca
  3. Odnos prema „velikom“ ocu kao duhovnom učitelju (modeli, ideali itd.)
  4. Odnos prema našoj vlastitoj „životinji“, u našem tijelu i u našoj spolnosti (ono životinjsko)
  5. Sučeljavanje s našom „sjenom“ (agresivnost, provalije, pogreške itd.)

Ni u svakodnevnom životu „mekušac“ nije nužno poželjan, niti kod muškaraca niti kod žena.

Pod izgrađivanje identiteta spada i stvaranje neke vrste životne dramaturgije. U njoj svatko za sebe definira svoje mjesto u društvu i u odnosu spolova, kao i osjećaj za vlastitu vrijednost. Ako danas pogledamo mlade muškarce, rezultat bi se trebao poklapati.

Uz dvadesetu obljetnicu postojanja Ministarstva za žene i obitelj, njemačka savezna vlada naručila je empirijsko istraživanje pod naslovom „Žene i muškarci dvadesetogodišnjaci“, u kojemu je trebalo ispitati njihov reprezentativni životni nacrt i predodžbe o budućnosti. Bitni sadržaj rezultata: „Mladi muškarci trpe zbog svog subjektivnog raspoloženja i osjećaju se defenzivno. Žene pišu scenarij i raspodjeljuju uloge. Muškarac je glumac, čija je jedina zadaća odigrati zadanu ulogu“. Sada nije riječ o tome, može li se ova izjava doista primijeniti na svaki pojedinačni slučaj, nego o tome, da se velika većina mladih muškaraca danas tako osjeća.

Kada danas pogledamo empirijske rezultate, moramo priznati da su u procesu modernizacije žene, napose mlade žene dobitnici, a mladi muškarci gubitnici. Gubitnici se obično hvataju za tradicionalne predodžbe, jer su im one zadnja slamka spasa. Kada više ništa ne funkcionira, tada se izvlači ono što je nekad bilo, iako se pokazalo da je to antikvitet. U ovom slučaju je to tradicionalna muškost. 

U tom smislu muškarci – u suprotnosti s ekonomskom stvarnošću – kažu da žele biti jedini hranitelji svoje obitelji, a da njihova partnerica, najkasnije kada dođu djeca, treba ostati kod kuće, itd. To više uopće nije u skladu s predodžbama većine mladih žena. Ako se još jednom osvrnem na proučavanja Sinus, Shell ili na pr. na austrijsko proučavanje, tada moram reći da danas više od 80 % mladih žena ima tzv. modernu životnu viziju. To konkretno znači: žele zarađivati, u poslu se žele ostvariti, žele praviti karijeru, ali žele imati i obitelj.

Za njih je zato jako važno pitanje usklađivanja obitelji i zanimanja, i zato si izričito žele muškarca koji će im biti partner, koji će s njima dijeliti odgajanje djece i domaćinstvo. Manje od 25 % muškaraca ima sličnu životnu viziju. Možemo zamisliti do kakvih problema dolazi kada – jednostavno izračunato – više od 80 % mladih žena stoji nasuprot manje od 25 % mladih muškaraca. Sukob između spolova je unaprijed programiran – s dramatičnim posljedicama, među kojima su patnja zbog rastave i nesreća djece.

Suvremena njemačka spolna i obiteljska politika i dalje se ne obazire na ove činjenice. Ona i dalje kruto tjera žensku politiku i napredovanje djevojčica te ostaje slijepa za probleme muškaraca i mladića. Onda svi budu zgranuti kada zanemareni mladi muškarci nasilničkim ponašanjem privlače pažnju na sebe i svoje brige. „Mi smo problem zato što imamo problem“.

Bilo bi dakle krajnje vrijeme da se politički uzme na znanje potrebe i problematiku muškoga spola. Muškarcima – napose mladićima i mladim muškarcima – bi trebalo ponuditi novo društveno usmjerenje. Prednosti pokazuje na pr. muški pokret. Oni muškarci, koji su još 1980. u kalifornijskom Berkeleyu osnovali prvi „Muški centar“, tada su to ovako formulirali: „Mi kao muškarci želimo ponovno imati svoju punu ljudskost… Želimo voljeti sami sebe, želimo se dobro osjećati i biti zadovoljni svojom osjetilnošću, svojim osjećajima, svojim intelektom, svojim svakodnevnim životom“.

Ta želja sigurno postoji kod manjine muškaraca. Da bi ona postala želja većine, i da bi i žene bile suočene s drugačijim, promijenjenim muškarcima, ne samo da se muškarci moraju potruditi, nego takav razvitak mora podupirati i politika i odgojno-obrazovne ustanove.

Priredila Lidija Paris

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!