Podržite nas!

Problem rodnog feminizma

23.10.2013 19:00

Ne tako davno, u vremenima prije uvođenja Zdravstvenog odgoja ministra Jovanovića, učenici hrvatskih škola učili su o spolnoj ravnopravnosti i poštivanju među spolovima, između ostalog i o poštivanju međusobnih razlika. Unatoč razlikama među spolovima, muškarci i žene su ravnopravni pri čemu se njihova ravnopravnost postiže i zakonskim uvažavanjem njihovih razlika odnosno različitih potreba. Uvođenjem rodne ideologije u škole i u javne politike situacija će se drastično promijeniti na gore.

Rodna ideologija počiva na radikalnim i revolucionarnim ideja poznatih feministkinja koje su s vremenom postale mainstream u feminističkoj misli i aktivizmu. Na koji način se putem takvih teorija može postići ravnopravnost među spolovima ako one sustavno negiraju muški i ženski identitet? Primjerice tvrdnjama kao što je ova poznate feministkinje Simone de Beauvoir:„Prema rodnoj perspektivi, sama riječ „žena“ je etiketa koja stvara „fiktivno biće“ i „permanentnu nejednakost“.“

U novom tekstu Dale O’Leary koji je priredila Lidija Paris daje se pregled suludih teza na kojima počiva rodni feminizam koji se s aktivističkih margina protivno svim obrazovnim standardima etablirao u hrvatskim školama pod ministarskom protekcijom Željka Jovanovića i mnogih drugih kadrova iz Kukuriku koalicije.

 

Problem rodnog feminizma


Prije mjesec dana, u Novinarskom domu u Zagrebu na okruglom stolu pod nazivom „Obrazovanjem do rodne ravnopravnosti“ bio je predstavljen modul „Rodna ravnopravnost“ i istoimena publikacija u izdanju udruge B.a.B.e. u suradnji s MZOS-om, AZOO-om i Filozofskim fakultetom u Zagrebu. … Unatoč namjeri udruge B.a.B.e. da šira javnost ne sazna za skup (pozivi nisu slani medijima), na njemu su ipak sudjelovali predstavnici udruge Vigilare zajedno s drugim udrugama i pojedincima konzervativne orijentacije. Kada je predsjednica GROZD-a dobila riječ, jedan od organizatora gay parade Marko Jurčić je demonstrativno izišao iz dvorane, ostavljajući dojam da želi pokazati svoj prosvjed što dotična uopće smije dobiti riječ. To su te nevladine udruge koje se zalažu za demokraciju?

Više na http://www.vigilare.org/priopcenje/o-nastavnom-sadrzaju-rodna-ravnopravnost.

 

Dale O’Leary

13. veljače 2013.

Društvo se već pola stoljeća muči s pitanjem kako pomiriti temeljnu jednakost muškaraca i žena i njihove neporecive biološke razlike.

Šezdesetih godina 20. stoljeća žene su protestirale protiv zakona i običaja koji su se prema ženama odnosili drugačije. Vlade su na to odgovorile zakonima koji ženama jamče jednaka prava pred zakonom, jednak pristup obrazovanju i jednake ekonomske mogućnosti. Žene su te mogućnosti vrlo brzo iskoristile. Porastao je broj žena u sustavu obrazovanja, porastao je broj zaposlenih žena i žena izabranih u strukture vlasti.

Sedamdesetih godina, feministički pokret koji je poticao te promjene postao je taocem radikala za koje je žena prototip ugnjetavane klase, a brak i „prisilna heteroseksualnost“ mehanizmi ugnjetavanja. Takve ideje hrane se Engelsovom analizom podrijetla obitelji. Engels je 1884. napisao: „Prvi klasni antagonizam koja se pojavljuje u povijesti poklapa se s razvojem antagonizma između muškarca i žene u monogamnom braku, a prvo klasno ugnjetavanje se poklapa s ugnjetavanjem ženskog spola od strane muškoga“.

U svojoj knjizi The Dialectic of Sex iz 1970., Shulamith Firestone mijenja Engelsovu analizu klasne borbe i poziva na seksualnu revoluciju: „Da bi se postigla eliminacija seksualnih klasa, potrebna je pobuna ugnjetavane klase (žena) i njihovo preuzimanje kontrole nad reprodukcijom. Konačni cilj feminističke revolucije ne smije biti ono što je htio prvi feministički pokret – eliminacija muških privilegija – nego eliminacija samih spolnih razlika; genitalne razlike između pojedinih ljudi više ne će imati društveno značenje“.

Prema Firestone, „Srž ugnjetavanja žene je u njezinoj ulozi rađanja i podizanja djece“. Oni koji su prihvatili tu analizu smatraju da su pobačaj na zahtjev, kontracepcija, apsolutna seksualna sloboda, zaposlenost žena i držanje djece u državnim obdaništima nužno potrebni za oslobađanje žena.

U knjizi The Reproduction of Mothering, Nancy Chodorow tvrdi da dokle god su žene one koje vode primarnu brigu za djecu, djeca će na čovječanstvo gledati kao na nešto što je podijeljeno u dvije različite i (kako kaže Chodorow) nejednake klase, pa zbog toga i prihvaćaju „klasno“ ugnjetavanje.

U priručniku namijenjenom ženskim studijima, Alison Jagger izložila je kakav si rezultat želi seksualno-klasna revolucija: „Kraj biološke obitelji ukinut će i potrebu za seksualnom represijom. Liberalni pogled na svijet mušku homoseksualnost, lezbijstvo i izvanbračne spolne odnose više ne će smatrati alternativnim opcijama… nestat će i sama „institucija spolnog odnosa“ u kojoj muškarac i žena igraju točno definirane uloge. Čovječanstvo će se konačno vratiti svojoj polimorfno perverznoj seksualnosti“.

Frontalni napad na obitelj bio bi previše riskantan. Christine Riddiough tvrdi da se na „gay/lezbijsku kulturu može gledati kao na subverzivnu snagu koja može biti izazov za hegemonijsku narav pojma obitelji. To se može učiniti na taj način, da ljudi ne osjete da je to protivno obitelji kao takvoj… Da bi se subverzivna narav gay kulture mogla učinkovito iskoristiti, moramo biti sposobni prezentirati alternativne načine gledanja na ljudske odnose“.

 

SPOL ILI ROD?

Oni koji su promicali revoluciju protiv obitelji suočili su se s problemom kako eliminirati spolne klase koje su ukorijenjene u biološkim razlikama između muškaraca i žena. Rad Dr. Johna Moneya sa sveučilišta Johns-Hopkins iz Baltimora, SAD, ponudio je rješenje. Sve do pedesetih godina 20. stoljeća, izraz rod bio je gramatički pojam koji je upućivao na to, jesu li riječi muškog, ženskog ili srednjeg roda. Dr. Money počeo je tu riječ koristiti u novom kontekstu i stvorio izraz „rodni identitet“ da bi opisao kako se osoba u sebi osjeća – kao muško ili kao žensko. Prema Moneyu, rodni identitet osobe ovisi o tome kako je dijete bilo odgajano, pa se može razlikovati od njegovog ili njezinog biološkog spola. Money je smatrao da se može promijeniti spol osobe i da se djeci koja su rođena s ambivalentnim genitalijama može kirurškim putem dati spol koji je drugačiji od njihovog genetskog.

Moneyeve su teorije imale izvanredno velik utjecaj, a 1972. je ponudio nešto što je izgledalo kao konačan dokaz da rodni identitet ovisi o odgoju. U svojoj knjizi Man & Woman, Boy & Girl, Money opisuje slučaj jednoga od dvojice jednojajčanih blizanaca, čiji je penis bio oštećen tijekom obrezivanja. Dječakovi su roditelji djetešce doveli Moneyu, koji im je preporučio da ga kastriraju i odgoje kao djevojčicu. Postojanje identičnog blizanca Moneyu je dalo mogućnost uspoređivanja dječaka koji je odgajan kao dječak s onim koji je odgajan kao djevojčica. Money je bio uvjeren u uspješnost promjene spola te da se dječak uspješno prilagodio ženskom identitetu. Činilo se da ovaj slučaj rješava pitanje što je snažnije, narav ili odgoj, i to u korist odgoja.

I prije nego što je javno govorio o tom famoznom slučaju, njegove su teorije kod feministica naišle na otvore uši. U knjizi Sexual Politics iz 1969., Kate Millet se osvrće na Moneyevo djelo i piše: „Kod rođenja nema razlike u spolovima. Psihoseksualna osobnost je dakle postnatalna i naučena“. Ideja roda kao socijalne konstrukcije ugrađena je u feminističku teoriju. Susan Moller Okin, autorica knjige Justice, Gender and the Family (1989), nadala se „budućnosti bez roda. Ne će se govoriti o muškim i ženskim ulogama; rađanje djece bit će konceptualno tako odvojeno od podizanja djece, da će biti iznenađujuće ako muškarci i žene ne budu jednako odgovorni za kućne poslove…“.

Osamdesetih godina 20. stoljeća, pojam „rod“ postao je sveprisutan u programima ženskih studija. S uvođenjem pojma roda kao društvenog konstrukta, fokus ženskoga pokreta premjestio se s borbe protiv politike koja šteti ženama na borbu protiv svega što dokazuje da postoje razlike između muškaraca i žena, napose protiv svega što podupire ženu kao osobu koja se primarno brine za kuću.

Prije 1990. dokumenti koje je objavljivao UN naglašavali su uklanjanje diskriminacije prema ženama. Oko 1990. rod je došao u središte pozornosti. Jedan pamflet UN-ove agencije INSTRAW pod imenom Gender Concepts definira rod kao „sustav uloga i odnosa među ženama i muškarcima koji nije određen biologijom nego društvenim, političkim i ekonomskim kontekstom. Biološki spol je prirodno zadan; rod je konstruiran“.

Razdjelnica između spola i roda ipak je ostala nejasna. Mnogi od onih koji su počeli koristiti izraz „rod“ nisu znali ništa o njegovim ideološkim korijenima. Svejedno je UN-ova konferencija o ženama u Pekingu pozvala sve narode da „uvedu rodnu perspektivu u sva glavna društvena strujanja“. Prema konačnom tekstu Akcijske platforme, „U mnogim zemljama još se uvijek ne priznaje da su razlike između ženskih i muških postignuća više posljedica društveno konstruiranih rodnih uloga nego nepromjenjivih bioloških razlika“. Problem s ovom tvrdnjom je da su neke razlike između ženskih i muških aktivnosti jasno povezane s nepromjenjivim biološkim razlikama, što platforma uopće ne priznaje. Na primjer, samo žena može biti trudna i dojiti. Dokle god značajan postotak žena shvaća majčinstvo – a ne rad izvan kuće – kao svoje primarno zvanje, postignuća i djelatnost muškaraca i žena bit će znatno različiti.

Rodna perspektiva ne pomaže ženama koje biraju majčinstvo kao svoje primarno zvanje. Evo kako je u razgovoru iz 1975. s Betty Friedan, Simone de Beauvoir odgovorila na pitanje trebaju li žene imati slobodu izbora da ostanu kod kuće i odgajaju djecu: „Žene ne mi smjele imati taj izbor, jer ako ga imaju, previše njih će upravo to izabrati“. Prema rodnoj perspektivi, sama riječ „žena“ je etiketa koja stvara „fiktivno biće“ i „permanentnu nejednakost“.

 

JEDINSTVO LJUDSKE OSOBE

Dok je rodna perspektiva osvajala prostor, njezina se teoretska baza rušila. Dr. Milton Diamond, stručnjak za prenatalni učinak testosterona na strukturu mozga, objavio je 1997. članak u kojemu otkriva da je Dr. Money lažno iznosio rezultate slučaja s blizancima. Dr. Diamond nikada nije prihvatio Moneyevu teoriju da socijalizacija može biti snažnija od biološkog identiteta. Da bi otkrio kako se blizanac o kojemu je Money pisao prilagodio u adolescenciji, godinama mu je pokušavao ući u trag. Kada je konačno došao do lokanog liječnika koji je s njime radio, otkrio je da je eksperiment bio totalni neuspjeh. Dječak nikada nije prihvatio da je djevojčica, nikada se nije prilagodio ženskoj ulozi. S 14 godina bio je suicidalan. Jedan od mnogih terapeuta koji su mu pomagali potaknuo je njegove roditelje da mu kažu istinu. U trenutku kada je čuo da je zapravo dječak, odlučio je živjeti kao dječak. Podvrgnuo je izvanredno teškoj kirurgiji rekonstrukcije i oženio se. Cijela priča o blizancima dokumentirana je u knjizi Johna Colapinta As Nature Made Him.

Moneyeve teorije kasnije je još više diskreditiralo istraživanje razvoja mozga. Istraživanja o prenatalnom izlaganju hormonima pokazuju da su čak i prije rođenja mozgovi dječaka i djevojčica značajno različiti, što utječe na način na koji će djeca percipirati pokrete, boje i oblike. Rezultat je „biološka predispozicija“ kod dječaka za tipično muške, a kod djevojčica za tipično ženske igračke. Žene su još od majčine utrobe osposobljene za senzibilnost prema ljudskoj osobi o kojoj se treba brinuti. Ovo istraživanje i druge nove informacije o strukturi ljudskoga mozga kažu da biološki utjecaji i iskustvo djeluju zajedno i stvaraju poveznice u mozgu koje su tako nedjeljivo povezane da ih je nemoguće razdvojiti. Djeca se rađaju u društvima koja su stvorili muškarci i žene čija percepcija o tome što je prirodno ovisi o istoj kombinaciji biologije i iskustva. Dječaci odrastaju da bi bili očevi, djevojčice da bi bile majke. Pokušaj prikrivanja te činjenice rodno neutralnom socijalizacijom ne će promijeniti realnost spolne razlike.

Druga istraživanja o razvoju mozga pokazala su važnost odnosa između majke i djeteta tijekom prvih mjeseci života. Dijete koje je u utrobi čulo majčin glas dolazi na svijet i traži majčin pogled. Sigurna veza između majke i djeteta ključna je za emocionalni razvoj.

Oni koji proučavaju razvitak u ranom djetinjstvu i razvitak ljudskoga mozga zabrinuti su što oni, koji potiču žensku radnu snagu i obdaništa za djecu, zanemaruju njihova otkrića o važnosti veze između majke i djeteta. Ako su žene osjetljivije za potrebe ljudskoga bića i ako djeca trebaju majke koje su osjetljive za njihove potrebe, onda prikazivanje majčinstva u pozitivnom svjetlu ne znači ponavljanje negativnih stereotipa nego prihvaćanje stvarnosti. Nema nepravde sve dok ženama nije uskraćena mogućnost zapošljavanja izvan kuće.

Upravo zato što su muškarci i žene različiti, žene daju jedinstven doprinos društvu. Činjenica da žene imaju mogućnost izbora za neke žene znači da se osjećaju razapete, no to je cijena slobode.

 

LAŽNE I NEDOKAZANE TVRDNJE

Pobornici rodne perspektive naveli su brojne primjere kako je rodna socijalizacija odgovorna za zlostavljanje žena. Mnogi od tih primjera padaju kada ih se podrobno ispita.

Christina Hoff Sommers, autorica knjige Who Stole Feminism? (Tko je ukrao feminizam?) otkrila je sljedeće: Dok su mediji širili feminističke tvrdnje da je negativna rodna socijalizacija kriva što 150.000 Amerikanki godišnje umire od anoreksije, zdravstvene statistike pokazuju da je broj smrtnih slučajeva zbog anoreksije 1983. godine bio 101, a do 1991. ta se brojka spustila na 54. The American Association of University Women (Američko društvo žena sa sveučilišnom naobrazbom) objavilo je 1991. proučavanje pod naslovom Shortchanging Girls, Shortchanging America, koje tvrdi da je rodni pritisak u školama kod tinejdžerica uzrokovao strahoviti gubitak samopoštovanja. Proučavanje je dobilo veliku medijsku pozornost i razrađeni su brojni programi da se riješi taj problem. Uz velike napore, Sommers je uspjela nabaviti kopiju rezultata istraživanja i otkrila da je mjerenje „samopoštovanja“ bilo neznanstveno i da su tinejdžerice u akademskom smislu u mnogim parametrima stajale bolje od dječaka.

Problem feminističkih nedokazanih tvrdnji o ugnjetavanju je to, što odvraćaju ograničene resurse od pravih problema s kojima se žene suočavaju i potkopavaju kredibilitet onih koji se posvećuju istinskim interesima žena. Zato je važno podrobno ispitati sve tvrdnje koje se pojavljuju u vezi s rodnom perspektivom. To je napose važno na području pobačaja i homoseksualnosti. Na primjer, oni koji žele redefinirati brak da bi u njega uključili istospolne parove, navode brojna proučavanja koja navodno tvrde da nema značajnih razlika između djece koju odgajaju istospolni parovi i onih koju odgajaju njihovi biološki vjenčani roditelji. Analiza tih proučavanja otkrila je da su nevrijedna u internom i eksternom smislu. Evo što kaže prof. Lynn Wardle: „Većina proučavanja o homoseksualnom roditeljstvu temelji se na nepouzdanim kvantitativnim istraživanjima koja su metodološki i analitički defektna i nevjerodostojna i daju vrlo slabu empirijsku bazu za stvaranje javne politike".

S druge strane, brojna proučavanja pokazuju važnost oca i majke za dobrobit djece. Jedan psihološki časopis tvrdi da je „utjecaj očinske ljubavi na razvoj potomstva jednako velik, a katkada i veći od utjecaja majčinske ljubavi“. Budućnost ovisi o djeci i zato društvo ima obvezu staviti njihovu dobrobit na prvo mjesto. Žene žele ono što je najbolje za njihovu djecu, a svako dijete treba oca i majku. Samo brak jamči angažman roditelja međusobno i prema djeci, i svaka druga kombinacija sa sobom nosi rizik za djecu i za žene. Patrick Fagan iz Heritage Foundation skupio je masu dokaza o tome da djeca trebaju i oca i majku koji žive u braku: „Djeca rođena izvan braka ili čiji su roditelji razvedeni imaju veću šansu da će iskusiti siromaštvo, zlostavljanje i bihevioralne i emocionalne probleme. Imaju niži akademski uspjeh i češće koriste drogu. Samohrane majke su češće žrtve kućnog nasilja… „Djeca čiji roditelji ostaju u braku imaju velike prednosti. Adolescenti iz takvih obitelji boljeg su zdravlja i manje depresivni, manje ponavljaju razrede i imaju manje razvojnih problema“.

 

U OBRANU ŽENA

Katolička crkva ne može biti neutralna kad se napada obitelj, brak, majčinstvo i očinstvo, seksualni moral ili nerođeni život – i sve to u ime žena. Crkva jasno osuđuje svako zlostavljanje žena koje se događa u obitelji, no rješenje nije u uništavanju obitelji. Kada društvo potiče seks izvan braka, abortus, kontraceptivni mentalitet i razvod braka, žena je prva koja trpi. Kada se poštuje brak i kada je bračna vjernost norma, zajamčeno je dostojanstvo žene. Solidarnost između muža i žene u obitelji i u društvu je ključna za njihovu plodonosnu suradnju. Beskrajna spolna klasna borba ne će osloboditi žene.

Traljava antropologija koja poriče razlike među spolovima stavlja ženu u nezavidan položaj da mora ili oponašati ponašanje muškarca ili gubiti snagu da pretvori muškarce u pseudo-žene. Žena koja razumije i prihvaća razlike među spolovima slobodna je surađivati s muškarcima a da ne kompromitira svoje osobno dostojanstvo.

Rodna perspektiva je slijepa ulica. Uludo se troše dragocjeni resursi da bi se borilo protiv prirodne želje žena da budu majke. Promicanje očinstva, majčinstva, obitelji i braka ne šteti ni na koji način jednakosti, pravima i dostojanstvu žene. Priznavanje razlika između muškaraca i žena i središnja uloga obitelji u društvu daju parametre za raspravu.

Trebat će i dalje razlikovati između stvarnih razlika i ponižavajućih stereotipa, i dalje će biti važno štititi prava žena i muškaraca da izaberu netipične karijere, i dalje će biti važno štititi žene od nepravde i zlostavljanja. 

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!