Podržite nas!

Rodna revolucija

17.01.2013 19:00

Lidija Paris u svom novom članku otkriva same temelje rodne ideologije. Pročitajte zašto je Jovanoviću, Filipoviću, Štulhoferu i cjelokupnoj vladajućoj garnituri IZUZETNO VAŽNO da pod svaku cijenu proguraju 4. modul ZO pod nazivom "Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje". Oni to jednostavno moraju jer je tzv "gender mainstreaming" preplavio cijeli zapadni svijet sa ciljem da putem socijalnog reinženjeringa među mladima napravi još jedan korak prema novom svjetskom poretku.

Međutim, zbog njihovog totalitarističkog pristupa, događa se suprotno - u Mađarkoj, Francuskoj, a sada i u Hrvatskoj! Zbog općeprisutnog osjećaja nelagode izazvanog krizama u svim elementima prirode i društva (kriza civilizacije), ljudi su si počeli postavljati temeljna pitanja i posvješćivati vlastite moralne i duhovne korijene.  

Rodna teorija na jugo-način

Rodna teorija nastala je u radikalnim međunarodnim krugovima feminističkih i homoseksualnih aktivista. Politički je nametnuta putem izmanipuliranog „konsenzusa“ na konferenciji UN-a u Pekingu, a globalno se primjenjuje već od kraja devedesetih godina. U obrazovni sustav u zapadnim zemljama najprije je ušla preko zdravstvenog odgoja, da bi se u konačnici primijenila na SVE udžbenike SVIH školskih predmeta. To je „gender mainstreaming“ integracija rodne perspektive u sva glavna društvena strujanja. To je ono što nam sprema novi OPĆI obrazovni kurikulum koji najavljuje ministarstvo, a da o tome nitko ništa ne zna, budući da se kairski i pekinški lažni „konsenzus“ o reproduktivnom zdravlju i rodnoj perspektivi primjenjuje bez konzultiranja javnosti. Kako je nastalo tako se i širi – nametanjem i manipulacijom.

 

Osviješteni kršćani i pripadnici drugih religija odavno su sve to shvatili, zato ih se tako agresivno kritizira, pokušava ušutkati i uporno tvrdi da nemaju pravo glasa u javnom prostoru jedne sekularne države. A kome pripada taj javni prostor? Zar samo onima koji NEMAJU religioznih uvjerenja? U Hrvatskoj se 93 % građana izjasnilo kao religiozno. Zar će 7 % ne-religioznih građana određivati za njih odnosno protiv njih? Pa to smo već imali u Jugoslaviji! Nekada je tih nekoliko postotaka bilo komunistička interancionala, danas je to nekakvo „civilno društvo“, kao da religiozni građani nisu „civili“ nego redovnici, vojnici, monasi ili ne znam što! Uporno se govori da se zdravstvenom odgoju protivi „Crkva“ – čitaj klerici – i uporno se ignorira da inicijativu vode udruge građana (iza kojih stoji više članova nego iza svih ponosnih civilnih i razumnih iskoraka zajedno), a ne biskupski ordinarijati. Što se katoličke hijerarhije tiče, ona je pokazala i dokazala što je učinila za ovaj narod i za stvaranje države, čime se hrvatska ljevica do daljnjega ne može pohvaliti.

Podrugljiva usporedba s udžbenicima iz povijesti zapravo je ODLIČNA: od komunista smo učili „friziranu“ povijest i nismo imali pravo tome se u javnosti usprotiviti. Kod kuće se znalo što je prava istina. Ovakav zdravstveni „pre-odgoj“ vodi onome što smo imali za vrijeme Jugoslavije: točno će se znati koji su školski sadržaji indoktrinacija, manipulacija i obmana, i djecu će se u obitelji učiti onome što je zdravo i istinito. Dok ne dočekamo da prođe i ova nevolja, kao što su prošle tolike druge. A onda ćemo opet skupljati razbijene lončiće. Već nam je pomalo dojadila balada o „znanstvenoj utemeljenosti“ ovog zdravstvenog odgoja. Humanističke znanosti nisu egzaktne znanosti i nisu neutralne, iza njih uvijek stoji neki svjetonazor. „Kvadrat nad hipotenuzom…“ ne traži svjetonazorsko tumačenje, dok su se oko Freudove teorije desetljećima lomila koplja. Kršćanska antropologija definitivno je znanstvenija od one, koja proizlazi iz laboratorija Kinseya i njegovih propovjednika koji djeci žele prenijeti svoje „vještine“.

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!

Ovdje donosimo izvatke s kolokvija Marguerite Peeters održanog na Pravnom fakultetu u Toulonu, Francuska, 17. i 18. rujna 2011., nakon što je rodna teorija bila uvedena u SVE udžbenike SVIH predmeta na SVIM razinama odgoja i obrazovanja u Francuskoj.

 

Rodna revolucija i kriza demokracije

Integracija rodne perspektive u sve školske udžbenike bila je znak za uzbunu, kao da je riječ o nekoj posve novoj teoriji, o izoliranom fenomenu bez prošlosti. Rod (gender) je ustvari kulminacija jednog dugog i složenog procesa zapadne kulturne transformacije. Da bi buđenje koje se danas događa bilo dugoročno korisno, treba pogledati u širinu i u dubinu.

U širinu: priručnici su tek jedna – ideološki vrlo eksplicitna – manifestacija jednog društveno-političkog fenomena svjetskoga dometa. To je rodna revolucija, koja je počela 1995. godine s UN-ovom konferencijom u Pekingu i primjenjivanjem rodne perspektive, rodne jednakosti ili jednakosti spolova kao svjetske političke norme. Rodna revolucija se integrira u cjelinu: druge revolucije, međusobno povezane zajedničkim ciljevima, dogodile su se tijekom procesa UN-ovih konferencija poslije završetka hladnoga rata, od kojih je Peking bio tek jedan od elemenata u građevini. Evo nekoliko primjera: politička revolucija (participativna demokracija, dobro upravljanje, svjetsko upravljanje, izgradnja konsenzusa, građanski odgoj); društveno-ekonomska revolucija (održivi razvoj, demografska stabilizacija, nulta stopa demografskog rasta, prava životinja, jednakost svih oblika života…); kulturna i etička revolucija (kulturna raznolikost, kvaliteta života za sve, nova svjetska etika…); feministička i seksualna revolucija. Rod se dakle nadovezuje da cijelu jednu seriju drugih pojmova, od kojih neki proizlaze direktno iz njega: reproduktivno zdravlje, homo-roditeljstvo, razgradnja stereotipa, ženska prava, prava homoseksualnih osoba, queer teorija.

U dubinu: rod je indikator krize koja nije prvenstveno ekonomska i financijska: to je kriza demokracije, kriza sadržaja ljudskih prava, kriza društvenog tkiva, kriza moralnog autoriteta vlade, kriza odnosa prema prirodi, kriza sadržaja odgoja i obrazovanja, kriza braka i obitelji, kriza ljudskog identiteta. To je kriza civilizacije. Osjećaj nelagode je općeprisutan i primjetan. Takav je da izaziva fundamentalna pitanja i dovodi do rastućega posvješćivanja vlastitih moralnih i duhovnih korijena. Taj bi osjećaj nelagode mogao postati i kairos, pogodan trenutak za novi početak, za pozitivne promjene u cilju autentičnog novog konsenzusa. 

 

Kula babilonska

Razmotrimo najprije pitanje značenja engleske riječi „gender“ – u hrvatskom „rod“. Riječ „gender“ nastala je kada je zapadna kulturna revolucija htjela razlikovati biološke razlike muško–žensko od njima društveno pripisivanih funkcija. U anglosaksonskom se okruženju riječ „sex“ uglavnom odnosi na biološke razlike. U hrvatskom se jeziku riječ „spol“ ne odnosi samo na biološke razlike, nego i na ženski i muški identitet (govori se o pojedincu muškog ili ženskog spola, na primjer). Posljedica te razlike je da se izraz „gender“ („rod“) kod nas vrlo često prevodi sa „spol“. Priručnici, na primjer, ne prave razliku između spolnog i rodnog identiteta, govori se o jednakosti ili paritetu spolova, o društvenom spolu, a statistikama po spolu, o spolnoj diskriminaciji, spolnom identitetu, spolnoj raznolikosti, transseksualnosti, spolnim normama, ravnoteži među spolovima, spolnoj specifičnosti itd., Izraz „jednakost među spolovima“ je prijevod izraza „gender equality“, dakle „rodna jednakost“, i treba ga tumačiti u svjetlu rodne teorije. Toga možda nismo svjesni.

I sami se rodni eksperti međusobno svađaju oko točnoga značenja koncepata koje su fabricirali – spolni ili rodni identitet, spolna orijentacija ili prioritetna sklonost, spolna ili rodna uloga, spolno ponašanje, rodni stereotipi i tako dalje. Često se događa da ih se tumači na kontradiktoran način, pa onda dolazi do žaljenja zbog konfuzije koja vlada, koju se onda pokušava ispraviti umnažanjem izraza koji do beskraja „pojašnjavaju“ osobitost svakog pojedinog izraza koji proizlazi iz roda. Kada ih čovjek analizira, oni su prepuni kontradikcija.

 

Povijesni pregled

Rod ima svoju povijest koju možemo slijediti korak po korak: to je suvremena povijest posljednjih šezdesetak godina i starija povijest koja seže do Francuske revolucije i Prosvjetiteljstva. Nije li Jean-Jacques Rousseau izjavio da je očinstvo društvena povlastica koja je protivna jednakosti? Polazna točka rodne teorije je shvaćanje da su svi građani-pojedinci jednaki, što se suprotstavlja majčinstvu, očinstvu, sinovstvu, supružništvu, drugim riječima osobi (što je, usput rečeno, pojam koji se ne pojavljuje). Laička koncepcija građanske jednakosti je aseksualna, radikalno nediferencirana. Uklonila je osobu i ljubav iz kulture i društvenog ugovora.

Tijekom proteklih stoljeća, prava pojedinca i njegova sloboda izbora su u društvenom, pravnom i političkom smislu postali važniji od očinstva, majčinstva, obitelji i ljubavi. Tako je započeo dugi proces ubijanja oca u zapadnoj kulturi, koji je progresivno za sobom povukao smrt majke (kontracepcijski mentalitet, pravo na pobačaj, tumačenje prava žena samo u smislu prava građanki), smrt supružnika (seksualna revolucija, množenje seksualnih partnera) i smrt sina i kćeri. Sve je to postalo eksplicitno u drugoj polovici 20. stoljeća, kada se počelo iznova izgrađivati ljudsko biće na novim, posve laičkim temeljima – i to je rodna teorija.

 

Nedavna povijest „roda“ sastoji se od četiri faze:

- 1. Stvaranje koncepta i njegovo pojavljivanje pedesetih godina. Riječ rod (gender), koja se koristila za razlikovanje gramatičkih kategorija (muški, ženski i srednji rod), počela se u SAD pedesetih godina stavljati u službu socioloških i ideoloških ciljeva: socijalni inženjeri kao što je John Money, pod utjecajem feminističkih zahtjeva s jedne i homoseksualnih s druge strane, počeli su koristiti taj izraz za spolni identitet koji se ne podudara s biološkim identitetom. Od samoga početka cilj je bio ideološki: rod je bio stvoren da bi se slomilo ontološko jedinstvo osobe odvajajući je od vlastitoga ženskog ili muškog tijela. Od samoga početka povijest roda bila je obilježena htijenjem da se čovjek „slobodno“ odredi protiv svojega spolnog tijela.

- 2. Elaboracija i racionalizacija „teorije“ u francusko-američkom sveučilišnom okruženju šezdesetih i sedamdesetih godina. Surfajući na valovima seksualne, feminističke i kulturne revolucije u punom procvatu, hraneći se Francuskom teorijom i francuskim ateističkim egzistencijalizmom, doktrinarni sadržaj rodne revolucije s vremenom je dobivao na obujmu. Zapadna post-moderna inteligencija šezdesetih i sedamdesetih godina racionalizirala je ciljeve kulturne revolucije. Zanimala se i za okoliš, mir, ljudska prava, demografski nadzor, i imala je internacionalističku perspektivu. Brzo se povezala sa specijaliziranim organizacijama UN-a. Stvorilo se stvarno operativno partnerstvo s tim organizacijama, te povezalo rod s drugim ideološkim projektima koji su se na tom području razrađivali. Sedamdesetih godina na nekim su se američkim sveučilištima pojavila odjeljenja za proučavanje roda (Gender Studies).

- 3. Transformacija koncepta u kulturnu i političku svjetsku normu devedesetih godina. Kada je pao Berlinski zid, UN je preko niza od devet velikih međunarodnih konferencija poduzeo stvaranje jednog novog svjetskog konsenzusa o normama, vrijednostima i prioritetima međunarodne suradnje za 21. stoljeće. Rodna perspektiva je bila predmet navodnog međunarodnog konsenzusa na konferenciji u Pekingu 1995. Peking je rodnu teoriju pretvorio u svjetsku političku normu. Jednakost spolova – engleski gender equality, dakle rodna jednakost – od tada se smatra stvarnim transverzalnim prioritetom međunarodne suradnje i krunom nove svjetske etike.

- 4. Neopaženi dolazak svjetske rodne kulture. Nijedan razvojni program danas ne primjenjuje se i ne financira onako, kako se financira i primjenjuje „rodna jednakost“. S Pekingom je gender mainstreaming – integracija rodne perspektive u glavna društvena strujanja, postao strateški prioritet. Ta gender mainstreaming strategija znači da se rodna perspektiva transverzalno integrira u politička strujanja na svim područjima. Tko god pozorno promatra razvitak na razini svjetskog upravljanja ne može poricati enormnu političku i kulturnu pogonsku snagu roda danas. Razvojni projekti više ne dobivaju potporu državnih fondova ako izričito ne uključuju rodnu perspektivu. Postavljeni su nadzorni mehanizmi koji provjeravaju njezinu primjenu. Nova etika je normativna, imperativna i sve više i više netolerantna.

(Sljedeći puta: Ideološki sadržaj rodne teorije)

Priredila Lidija Paris