Podržite nas!

Rodna revolucija - 3. dio

24.01.2013 15:00

Četvrti modul, gender training i gender mainstreaming

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta najavljuje edukaciju nastavnog osoblja za 4. modul zdravstvenog odgoja - spolnu/rodnu ravnopravnost. „Gender training“ je proces razgradnje ženskih i muških „stereotipa“. Mainstreaming znači sistemsku integraciju neke „transverzalne“ norme ili vrijednosti u sva društvena područja i na svim razinama odlučivanja. Izraz gender mainstreaming može se prevesti kao „uključivanje rodne perspektive u glavna društvena strujanja“.

Ta je strategija lažnim i nametnutim „konsenzusom“ prihvaćena u Pekingu, da bi se ubrzalo globalizaciju rodnih filozofskih pretpostavki. Gender mainstreaming ima za cilj da više nijedan razvojni program, nijedan statistički sustav, nijedna politika, nijedna institucija (društvena, politička, ekonomska, kulturna, pa čak i vjerska), nijedno zakonodavstvo ne umakne „obvezi“ integracije rodne perspektive. Uključivanje rodne perspektive u glavna društvena strujanja je holističko. Nije riječ o tome, da se društvenim aktivnostima doda neki program za žene, ili da se žene bolje uključi u društvena zbivanja, jer bi to bio područni pristup. Riječ je o tome, da se nove vrijednosti ucijepi u kulturu – da se promijeni cijelu kulturu.

Uključivanje rodne perspektive u glavna društvena strujanja koncentrira se na sustav (obrazovne, zdravstvene, političke, ekonomske, zakonodavne, kulturne, društvene strukture, vjerske norme i prakse) koji određuje i institucionalizira ženske i muške uloge u određenom društvu. Gender mainstreaming pretvara postojeće društvene i institucionalne strukture (koje većinom, po mišljenju feminističkog pokreta, promiču ne-jednakost) u strukture koje potiču rodnu jednakost. „Jednakost“ treba ovdje shvatiti po kriterijima nove ideologije. U taj pojam spada i razgradnja antropološke komplementarnosti između muškarca i žene.

Perspektiva nije samo sistemska nego i neo-kolektivistička. Strategija uključivanja rodne perspektive u glavna društvena strujanja zapravo ne uzima u obzir individualnu ženu u svojstvu supruge i majke – žensku osobu. Zanimanje za žene odnosi se samo na generičku skupinu u društvu, na socijalnu kategoriju koju se sustavno prikazuje kao „ranjivu“, „u lošijem položaju“, „manjinsku“, kao žrtvu diskriminacije. Rodnu pripadnost shvaća se kao socio-kulturnu varijablu koja je bitnija od drugih varijabla kao što su dob, rasa, klasa, etnička skupina, kulturna pripadnost. Tako je pitanje rodne pripadnosti postalo međupodručno pitanje međunarodne suradnje, t.j. nešto što pripada svim područjima i što mora obvezno biti uključeno u ona područja na kojima ga još nema.

Po mišljenju feministica, shvaćanje, iskustvo, znanje, prava i interesi žena moraju moći utjecati na formulaciju politike unaprijed, što znači prije nego što su odluke donesene. Ako ne bude tako, strukturne i sistemske promjene na kojima radi gender mainstreaming neće doseći željeni opseg. Djelovanje unaprijed stavlja rodno pitanje u samo središte političkih odluka, srednjoročnih planova, budžeta, reforme institucionalnih struktura, politike razvoja, znanstvenog istraživanja, lobiranja, zakonodavstva, planiranja – jednom riječju, u središte svih društvenih procesa.

Pripremne etape procesa gender mainstreaminga

Socijalni inženjeri opisali su pripremne etape procesa gender mainstreaminga. Sve tri etape zahtijevaju intervenciju eksperata – socijalnih inženjera, koji na taj način upravljaju procesom društvene transformacije.

1. Dijagnoza. Prva etapa sastoji se u dijagnosticiranju situacije, koju agent društvene transformacije susreće u nekoj zemlji: treba konkretno odrediti gdje se, po njemu, nalaze nejednakosti i koje se situacije moraju promijeniti. (UNICEF odgaja zemlje preko programa „izgradnje kapaciteta“. UN najprije procijeni situaciju u kojoj se nalaze djeca u nekoj zemlji, i to promatrajući koju ulogu u obrazovanju igra gender. Agencije UN-a i vlada zatim pripremaju općenitu procjenu cijele zemlje / „Common Country Assessment“, što predstavlja važnu etapu u formulaciji novog programa suradnje. Zatim UN razvija „okvir za pomoć u razvoju“ / „Development Assistance Framework“). Iz perspektive gender mainstreaminga, sa stajališta rodne pripadnosti, nijedna situacija i nijedan problem nisu neutralni; agent promjena mora sve ispitati da bi odredio u kojoj je mjeri neka situacija prilagođena ili neprilagođena normama nove etike: uključivanje rodne perspektive u glavna društvena strujanja je totalizirajuća strategija. U većini zemalja tijela UN-a sudjeluju u izrađivanju nacionalnih statističkih sustava i izobražavanju statističara, i pritom napose paze da rodna pripadnost bude uključena u pokazatelje razvoja.

2. Ulazna vrata. Nakon što je ispitana situacija u nekoj zemlji, agent društvene transformacije identificira konkretne mogućnosti gender mainstreaminga u konkretnoj situaciji te zemlje, nalazi ulazna vrata za rodnu ideologiju u zadanom kontekstu.

3. Metodologija. Nakon toga, agent razvija metodologiju koja je prilagođena konkretnoj situaciji zemlje, ili okviru u kojem će se početi primjenjivati integracija rodne perspektive u sve vidove socioekonomskog života te zemlje.

Za razliku od nekih revolucija iz prošlosti, koje su zahtijevale brutalne promjene sada i odmah, gender mainstreaming je strpljiv, uporan i ustrajan revolucionarni pokret, koji prihvaća postupne promjene („incremental change“). Da bi se nametnula u političkim i institucionalnim strukturama, feministička revolucija mora uzimati u obzir uspjeh kampanja „senzibilizacije“ i ritam kojim se mijenja mentalitet. Spoznavanje navodne „potrebe“ za mijenjanjem političkih ciljeva, strategije razvoja, organizacija i struktura, kulture i tradicije u korist nove ideologije, može napredovati tek stupnjevito.

Proces „konzultacija“ ima za cilj promijeniti vrijednosti, mentalitet, ponašanje i način života

Priručnici koji su namijenjeni izobražavanju savjetnika u pitanjima spolnog i reproduktivnog zdravlja otvoreno priznaju da cilj procesa konzultacija nije savjetovati klijente uz poštivanje njihovih uvjerenja i tradicija, nego promijeniti njihove vrijednosti, mentalitet, ponašanje i način života. Isto tako objašnjavaju da se promjena mora dogoditi u osobi (koja, zahvaljujući savjetima koje dobiva, počinje drugačije gledati na svoje seksualno ponašanje ili na situaciju u kojoj se nalazi), i izvan osobe (veliki pokret globalne kulturne transformacije).

Priručnici ne priznaju otvoreno koji je stvarni cilj procesa konzultacija: na mjesto tradicionalnih obiteljskih vrijednosti postaviti osjećaj „moći“, koji proizlazi iz autonomnog korištenja individualne slobode, sukladno freudovskom načelu libida. To znači da tehnike konzultacija, koje se nude u priručnicima, iskorištavaju u izopačene svrhe odnos povjerenja, koji se postupno gradi između savjetnika i njegova klijenta. Te tehnike stvaraju okvir „povjerljivosti“ koji je zapravo nezdrav, budući da pojedinca izolira od njegovih obiteljskih odnosa, od njegove zajednice ili religije.

Priručnici opisuju koje držanje i koje kompetencije savjetnici moraju imati da bi bili „učinkoviti“. Poučavaju savjetnike da pokažu zanimanje za ljude kao osobe a ne kao klijente, da imaju prijateljsko držanje, da ne moraliziraju, ne osuđuju, ne kritiziraju i ne nameću. Naglašavaju važnost držanja savjetnika, koje mora biti toplo, što treba izražavati kako riječima tako i jezikom tijela (kontrolirati izraze lica, klimanje glavom, udobno sjesti, znati protumačiti šutnju, koje rečenice se smiju a koje ne smiju izgovoriti, znati postaviti otvorena pitanja, i tako dalje). Savjetnik mora naučiti slušati. Mora biti pristupačan i znati pokazati sućut i empatiju (što ide dalje od obične „simpatije“), mora klijentu dati osjećaj da je shvaćen i da ima podršku u svojim poteškoćama. Pa ipak, ono što izvana izgleda kao iskreno prijateljstvo i ljubav, zapravo je vrlo često tek manipulacija i hladna tehnička kompetencija.

Iz opisa koje daju priručnici vidi se da konzultativni proces mora biti „suradnja“ i da mora izgraditi interaktivnu vezu, „partnerstvo“ između savjetnika i njegova klijenta. Oboje su pozvani biti aktivni i potpuno sudjelovati u procesu socijalnih promjena. Savjetnik svog klijenta potiče da govori: klijent mu otvoreno povjerava svoje „probleme“, „tabue“, strahove i inhibicije, srdžbu, kulturne ili vjerske prepreke koji mu ne daju da se osjeća „slobodnim“ (zapravo da postane rob nove etike). Klijenta se potiče da „izabere“ nešto prema čemu ga savjetnik usmjerava i da postane „odgovoran“. Tijekom procesa, savjetnik „pojašnjava“ vrijednosti klijenta i situaciju u kojoj se ovaj nalazi. Pomaže mu odrediti prioritete i „donijeti odluke“. Uči ga isto tako tehnikama „pregovaranja“ da bi njegovi seksualni odnosi bili „nerizični“.

Priručnici opisuju etape procesa konzultacija. Nude modele rečenica koje savjetnici mogu koristiti u raznim etapama. Izričito spominju poteškoće na koje savjetnici mogu naići kada prenose svoju revolucionarnu poruku, i nude prijedloge kako to riješiti. Savjetnicima preporučaju dobro poznavati kulturu u kojoj djeluju, naglašavati njezine dobre strane, slušati što zajednica ima za reći, pokazati svoje „poštovanje“, biti „inkluzivni“, oslanjati se na „objektivnost znanosti“.

Škola – odabrano mjesto gender traininga

Gender training je sastavni dio „edukacije“ koja se nudi od ranog djetinjstva: počinje kod kuće odmah po rođenju, a kasnije se transverzalno integrira u školski program. Agenti promjena smatraju da djeca koja kreću u vrtić već imaju predodžbu o ulozi koju će – kao djevojčica ili dječak – trebati igrati u društvu. Oni „provjeravaju“ u kojoj se mjeri ta predodžba suprotstavlja njihovoj etici „slobode izbora“. Škola postaje mjesto gdje socijalni inženjeri metodički razbijaju ono, što nazivaju rodno-specifičnim stereotipima. Nova etika od učitelja zahtijeva da potiču djevojčice da se ugodno osjećaju u ulogama koje su tradicionalno pripisane dječacima, i obrnuto. Više ne smiju od jednog ili drugog spola očekivati neko specifično ponašanje. Učitelji se prema djevojčicama i dječacima moraju ponašati na radikalno „neutralan“ način. Ta je neutralnost naravno fiktivna: ona je način da se razgrade ženske i muške antropološke specifičnosti.

Priručnici

Poslije konferencije u Pekingu počeli su se množiti priručnici gender traininga. Namijenjeni su raznim kategorijama pojedinaca. Navedimo primjer Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), koji je 2003. objavio priručnik o stvaranju zakonodavstva koje je osjetljivo za rodnu specifičnost: „Drafting gender-aware legislation“. Taj je priručnik napisan za pravnike i političare. To je vodič za pisanje zakona koji uključuje „rodnu perspektivu“, na praktičan i diferenciran način, već prema regijama Srednje i Istočne Europe i Commonwealtha. Uglavnom sadrže alate za „provjeravanje“ koji potiču na analiziranje zakonodavstva i politike u svjetlu ciljeva određenih na konferencijama u Kairu i Pekingu. UNESCO, UN-ova agencija specijalizirana za obrazovanje i kulturu, preuzela je leadership gender trainiga unutar UN-a; organizira radionice i seminare za nastavnike, roditelje, odgajatelje, djecu, birokrate, lokalne vlasti – sve građane svijeta – o vrijednostima nove gender-kulture. UNESCO je rodnu perspektivu stavio u samo središte globalne reforme obrazovanja.

Vidi: http://www.dialoguedynamics.com/

Priredila Lidija Paris