Podržite nas!

Šestogodišnju djevojčicu odgajaju kao dječaka jer vjeruju da je transrodna!

22.06.2014 10:55

Još jedan slučaj djeteta koje tvrdi da je suprotnog spola od onog u kojem je rođeno i čiji roditelji su odlučili da je dijete transrodno. Od sada će svoju prekrasnu djevojčicu odgajati kao dječaka, a s vremenom ju početi kljukati hormonima i unakaziti joj tijelo. Zanimljivo da je i ova djevojčica, kao i dječak koju su dvije lezbijke pretvorile u curicu Tammy, rođena gluha. Autor Marcel Holjevac navodi samo dio od bezbroj nelogičnosti rodne teorije. Npr. „normalnu“ djecu od nedavno (pa tako i u Hrvatskoj jer u sklopu zdravstvenog odgoja još uvijek se djecu zbunjuje s rodnom teorijom i djeca uče da su njihova muškost i ženskost društveni konstrukti) „liječi“ od rodnih stereotipa (npr. ružičasto je ra cure, plavo za dječake, lutkice za curice, a autići za dječake). Zbog čega se onda „transrodnoj“ djeci nameću ti isti stereotipi ako je to loš društveni konstrukt?


Objavljeno: 18. lipanj, 2014.

 

Autor: Marcel Holjevac

Dirljiv trenutak dogodio se na pseudoreligijskoj manifestaciji poznatoj kao "Harvey Milk diversity breakfast". Tisuću okupljenih LGBTQ fanatika zapljeskalo je, sa suzama u očima kad su Jeff i Hillary Whittington prikazali video o svojoj kćerki za koju su odlučili da je transrodna, pa je odgajaju kao dječaka.

Odrezali su joj kosu, odjevaju je kao dječaka, oslovljavaju je s "on," ne "ona. Ryland Whittington je rođena gluha i kad je, zahvaljujući implantima, mogla govoriti, jedna od prvih rečenica joj je bila: "Ja sam dečko". ("I am a boy"). Njeni roditelji kažu da je kasnije govorila: "kad moja obitelj umre, odrezat ću kosu i bit ću dečko."

 Njenim roditeljima - fanaticima LGBTQ pokreta - je brbljanje djeteta, koje je uz to veći dio života dotadašnjeg života provelo gluho i bez mogućnosti razumijevanja riječi, to je bilo dovoljno za dalekosežne zaključke. Ona tvrdi da se osjeća kao dječak, pa neka bude dječak.

"Jedna od najispirativnijih stvari koje je Harvey Milk uradio, bar što se naše obitelji tiče," rekao je ponosni otac Jeff Whittington u svoj religijskom zanosu, "je bila to što je ohrabrio ljude da izađu iz ormara; što je omogućio da se njihov glas čuje; srušio je zidove, srušio je barijere i omogućio ljudima da vide svoje pravo "ja" i da budu iskreni prema sebi, i ovo je naš izlazak iz ormara ... ovo je naš glas, i želimo da se on čuje".

 Pretražujući internet, roditelji djevojčice su naišli na statistiku koja kaže da 41% transrodnih osoba pokuša samoubojstvo, spram nacionalnog prosjeka od svega jedan posto. I odlučili su dijete podizati onako kako je ona, sa svojih niti pet godina, rekla da želi: kao dječaka. "On je zdrav, lijep i sretan...i to je naš zadivljujući sin!" zaključili su svoje izlaganje Whitingtoni. "Nadamo se da će ovaj svijet postati mjesto s više ljubavi i prihvaćanja za Rylanda i cijelu LGBTQ zajednicu."

 Pročitavši ovo, nisam se mogao ne zapitati: koliko poremećen netko mora biti da uzme zdravo za gotovo riječi malog djeteta, i da povjeruje da djeca te dobi uopće imaju nešto kao "seksualnost" ili "rodni identitet"? Ona vjeruje da je dječak? Pa djeca tih godina niti ne znaju značenje riječi "dječak" i "djevojčica" - naročito ne djeca koja su rođena gluha, i nisu kad imala naučiti što riječi uopće znače! A vjerujem da se to mora zapitati i svaki iole razuman čovjek. No, kao prvo, tko je bio taj Harvey Milk, svetac mučenik LGBTQ vjerske sekte (koju ne treba brkati s osobama koje se jednostavno seksaju s osobama istog spola i ne vide u tome neki put do spasenja čovječanstva)?

Harvey je bio, pred četrdesetak godina, prvi političar u SAD-u koji je "izašao iz ormara" i javno se deklarirao kao homoseksualac. Bio je član gradskog vijeća San Francisca, a njegovi krajnje teatralni javni nastupi osigurali su mu popularnost. Istina, njegova kampanja je bila primjer dezorganizacije - kampanju mu je vodila 11-godišnja djevojčica iz susjedstva, ali ni njegova manična osobnost i sklonost ispadima, ni stalne svađe s maloljetnim ljubavnikom Scott Smithom nisu spriječile njegov izbor. Njegovoj kanonizaciji u sveca LGBTQ pokreta je svakako pomoglo to što je ubijen nakon svega 11 mjeseci na dužnosti. Doduše, to ubojstvo nije imalo apsolutno nikakve veze s njegovim seksualnim preferencijama: kolega iz stranke ga je ubio u sukobu oko mjesta u gradskoj administraciji.

 Milk se u svojim kratkom mandatu oštro suprotstavio zakonu koji bi zabranio homoseksualcima da budu učitelji u školama, te je oštro napadao one koji su dovodili u vezu homoseksualnost i sklonost dječacima, pederastiju. Tvrdio je da statistika pokazuje da među pedofilima ima više onih koji su heteroseksualni, što je argument koji se i danas koristi (iako logički bezvrijedan). Pritom je zanimljivo da je i sam za ljubavnika imao dječaka mlađeg od sebe punih 18 godina - Scott je bio 16-godišnjak kad su započeli vezu, a tek je postao punoljetan kad je Milk izabran, pa bi odnos između njih po današnjim pravnim standardima bio "statutory rape". Usto, za seksualne partnere je u pravilu birao maloljetne ovisnike o drogama. No, niti to nije bilo zapreka da danas bude slavljen kao jedan od najvećih heroja pokreta za gay prava. 2009. je odlikovan, posthumno, predsjedničkom medaljom. Danas se prestižna nagrada za toleranciju i poštivanje različitosti zove po njemu.

 Priča o "transrodnom" petogodišnjem dječaku/djevojčici (u vrijeme kad je video snimljen, i kad su roditelji odlučili započeti tranziciju iz djevojčice u dječaka) je zadobila aplauz diljem Amerike, kao svijetli primjer "poštivanja različitosti". Mediji su se pridružili u slavljenju tog poteza roditelja kao "pokretačkog i inspirativnog". Sa stranica mainstream medija teku suze radosnice. Milijuni ljudi su roditeljima izrazili podršku i divljenje putem tweetera i facebooka. Postignut je, reklo bi se, konsenzus oko ovog važnog moralnog pitanja: klinci smiju sami odrediti kojeg su "roda", i to i prije nego im je uopće jasno što je to spol, kamoli rod. Još jedan kamenčić u slagalici progresivističke manije je tu, i mora biti prihvaćen kao neupitna dogma i doktrina. I ne samo prihvaćen, nego u to treba bezuvjetno vjerovati, i slaviti to veliko dostignuće na području ljudskih prava.

 Svatko tko namršti obrve na priču Whittingtona o tome kako je njihova kćer odlučila postati sin u dobi od pet godina automatski je u američkim lijevim medijima prokazan kao opak, zaostao, "transfobičan" i "homofobičan" neandrtalac i katoliban. Dovesti u pitanje postojanje 'transrodne' djece je sad već negdje na razini negiranja da se zemlja vrti oko sunca. Nova istina je tu, i ona je tu da ostane. Ona je dio nove stvarnosti, i budućnosti.

 I, naravno, ona je besmislica. I ne samo to, već i ljudska tragedija. Zdravorazumski gledano, ako odbacite klanjanje Novoj Pravednosti (svaka sličnost s našom "novom pravednošću je slučajna), u tom činu ne možete vidjeti ništa drugo negoli - zlostavljanje djeteta u ime nečijih ideoloških uvjerenja. Ništa bolje od zlostavljanja djece u ime raznih fanatiziranih religijskih uvjerenja u islamskim krugovima, ili srednjevjekovnoj Europi. Uza sav pljesak tom činu, on je i dalje nasilan, zastrašujuć, patetičan, bizaran, i prije svega besmislen.

Djeca ne biraju "rod." Djeca nemaju seksualnost, ne u smislu u kom je imaju odrasli. Djeca, što je poznato još od Freuda, prolaze kroz razne faze razvoja seksualnosti, no one s našom "odraslom" seksualnošću nemaju nikakve veze. Ta djevojčica nije sama odabrala da odreže svoju kosu i da se oblači poput dječaka: to je nasilna odluka njenih roditelja. Djeca u dobi od pet godina nose samo ono što im odredite da nose, šišaju se kako im roditelji odrede, igraju se s onim što im se da, i uglavnom vjeruju u ono što im se kaže da je istina. Recite im da djed Mraz silazi kroz dimnjak na Božić i dijeli djeci darove, i djeca će vjerovati. Recite im da mogu birati spol - i ona će vjerovati. Dječji svijet je onaj koji im mi prezentiramo kao stvaran. Djeca od pet godina ne razlikuju stvarnost od mašte na način na koji to rade odrasli. Zato ih u toj dobi ne ostavljamo same kući, zato djeca od pet godina nemaju pravo glasa, zato nemaju svoj novac i račun u banci, ne mogu dizati kredite ili donositi poslovne odluke. Zašto onda netko misli da imaju pravo odrediti kojeg su "roda", sve kad bi "rod" i bio nešto stvarno, a ne tek "socijalni konstrukt", da se poslužimo riječnikom samih zagovornika progresivnih ideologija?

 Budimo realni, ta djevojčica nije odabrala biti dječak. Ona to ne može. Ona također nije odabrala biti lice s reklama za LGBTQ pokret: to su odabrali njeni roditelji. Kao što neki roditelji od svoje djece rade reality zvijezde, i time im osiguravaju budućnost u klinikama za liječenje ovisnosti ili kod psihijatara.

 No ono što je zastrašujuće što cijela stvar neodoljivo podsjeća na jedan drugi slučaj, u koji je bio umiješan i tvorac "gender ideologije", John Money. Taj ludi doktor koji je svoje osobne frustracije - zbog strogog oca zlostavljača i nasilnika, edipovski zaljubljen u majku, John je cijelog života duboko mrzio činjenicu da je muškarac - preveo u "rodnu teoriju", ustvrdivši da razlike među spolovima ne potiču od toga jeste li muško ili žensko, odnosno imate li muške ili ženske spolne organe: po njegovim ne baš normalnim teorijama, razlike između spolova su tek rezultat "društvenih očekivanja". Tvrdio je da se muškarci ponašaju različito od žena samo zato jer to "društvo od njih očekuje". Poput roditelja male Ryland, eksperimentirao je s promjenom "spolnih" uloga, pokušavši od dječaka napraviti djevojčice kako bi dokazao svoje teorije - kad smo već kod njega, recimo da se njegove teorije pojavljuju u kolegijima našeg poznatog seksologa Štulhofera.

John Money se "proslavio" slučajem Reimer. Taj gorljivi pristalica ideje da ne postoje urođene razlike spolova, već da to zavisi isključivo od kasnijeg odgoja, je predložio roditeljima dječaka Brucea Reimera, koji je nesretnim slučajem ostao bez spolovila, da ga odgajaju kao djevojčicu i uklone mu testise. Dječaku su dali ime Brenda, i kljukali ga ženskim hormonima bez da je on išta znao o tome da je rođen kao dječak. Money je bio oduševljen mogućnošću da svoju suludu ideju konačno može dokazati u praksi: dokazat će, na primjeru identičnih blizanaca Brucea i Davida, da će se jedan razviti u djevojčicu a drugi u muškarca, samo temeljem odgoja i očekivanja okoline.

 "Brenda" se međutim nije osjećala kao djevojčica, niti je uspjela razviti ponašanje tipično za djevojčicu. S 13 godina pao je u tešku depresiju i rekao roditeljima da će se ubiti ako bude morao ponovo ići kod doktora Johna Moneya, koji mu je davao "terapiju". Tada su mu roditelji rekli istinu, na nagovor obiteljskog psihijatra. Reimer je uzeo ime David, počeo je uzimati injekcije testosterona, i prošao operacije faloplastike, tj. ugrađen mu je umjetni penis, i testisi. Money je, međutim, i dalje eksploatirao taj slučaj, poznat kao "Johh / Joan case" te ga i daje prikazivao kao trijumf znanosti i svoj veliki uspjeh na kom je temeljio karijeru, upravo kao što roditelji male Ryland grade svoju "crkvu" i svoj svetački status unutar nje na njenom slučaju. Amerika je njegove teorije prihvatila, i one i danas stoje, a on je stekao svjetsku znanstvenu slavu.

Epilog? 1997. profesor Milton Diamond, koji je pratio rad Johna Moneya, je istražio stvar i zgrožen saznanjima objavio da je eksperiment neslavno propao, te nagovorio Reimere da progovore javno o svemu kako bi se spriječili dalji eksperimenti suludog Moneya na nesretnoj djeci (kasnije je pronađeno još nekoliko takvih slučajeva njegovih "eksperimenata", koji su uglavnom završili tragično po djecu). Suočen s optužbama, Money je morao je priznati da zapravo uopće nakon 1978. nije bio u kontaktu s Reimerom - jer ovaj za njega nije želio ni čuti, i da su sva njegova "znanstvena istraživanja" bila puke krivotvorine, obične izmišljotine. Reimer je kasnije napisao knjigu "As Nature Made Him: The Boy Who Was Raised as a Girl" ("Kakvim ga je priroda stvorila - slučaj dječaka odgojenog poput djevojčice") i optužio Moneya da je snimio brojne fotografije njega i brata golih tijekom "tretmana" i da ih je prisiljavao na sudjelovanje u "seksualnim igricama" u dobi od sedam godina. Doktor je tvrdio da je to bio dio eksperimenta, u kojem je Brian zauzimao muške seksualne položaje, a David / Brenda ženske, "potčinjene", kako bi razvio "ženski spolni identitet". Znanstvenik bi dječake skidao do gola i tjerao da simuliraju spolni odnos!

 2002. Brian je pronađen mrtav, predozirao se lijekovima za liječenje shizofrenije od koje je obolio u međuvremenu. 5. svibnja 2004., nedugo nakon što je njegova supruga zatražila razvod, drugi brat David Reimer se ubio. Reimerovi roditelji su izjavili kako Dr. Moneya i njegovu "gender ideologiju" smatraju odgovornim za smrt oba svoja sina. Money je tvdio da su mediji prenapuhali stvar zbog u njima prevladavajućeg desničarskog svjetonazora i "antifeminističkog pokreta" te da su njegovi kritičari zaostali ljudi koji žele dokazati da su "muževnost i ženstvenost ugrađeni u gene da bi onda mogli vratiti žene natrag u spavaću sobu i kuhinju."

 I tako se sa slučajem Ryland zatvara puni krug i dolazi do kopernikanskog obrata u liberalnoj filozofiji. Dok su sedamdesetih i osamdesetih "liberali" zagovarali pravo svakog na izbor, što je u redu, ali i negirali da čovjeka spol, nacionalnost, i religijska kultura sredine imalo određuju - "sve je to stvar izbora", govorili su, danas imamo potpuno suprotnu situaciju. "Liberalizam" je, kao i svaka sekta u nastajanju, prošao puni ciklus od "oslobodilačke faze", obilježene rušenjem postojećih postulata i vrijednosnog sustava, preko traženja "ravnopravnosti svih mišljenja", do nametanja svojih uvjerenja kao jedinih validnih i stroge osude svake kritike, argumentirane ili ne. Dogma je tu, i o njoj više nema diskusije.

Problem je, naravno, što su ta uvjerenja posvađana s logikom i razumom. Razmislite malo. Ako se djevojčica deklarira kao lezbijka, "napredne snage društva" će vam reći da je to "njen identitet koji se ne može promijeniti". To je ugravirano u nju i to se ne može izmijeniti, niti se u to smije dirati (u spol pak smije). Što se desilo sa slobodom izbora? Pobornici teorije kažu da se sa "rodnim identitetom" rađate, ali rađate se i sa spolom, zar ne. Čak i kad bismo to prihvatili kao neupitnu istinu u svim slučajevima - a time ostajemo bez logičnog objašnjenja zašto u zatvorima, na brodovima i u vojsci, kao i u militarističkim kulturama gdje muškarci rijetko dolaze u dodir sa ženama ima toliko slučajeva homoseksualnih odnosa, kao i bez logičnog objašnjenja zašto dječaci koji su u ranoj dobi seksualno napastovani od starijih mušaraca često i sami pribjegavaju homoseksualnim odnosima kad odrastu - čak i tada ostaje jedna nerazjašnjiva stvar.

 Danas naime znamo da je, primjerice, sklonost alkoholu navjećim dijelom urođena i da gotovo nimalo ne zavisi od sredine: pa ipak, alkoholičarem ne smatramo onog tko se rodio s takvom sklonošću, već onog tko se redovito opija. Isto je i s pušenjem, i manje više svim ostalim. Zašto pak homoseksualcima ne smatramo one koji prakticiraju homoseksualne odnose, neovisno s kakvim su sklonostima rođeni, već smatramo da se čovjek takav rađa i da on tu ne može ništa (nitko ne kaže da bi trebao: treba napraviti jasnu razliku između svačije slobode izbora, dok god su odnosi na dobrovoljnoj osnovi, i mogućnosti). Zašto uopće eteričnu i fluidnu kategoriju kao što je "ljudska seksualnost" uzdizati do razine temeljne odrednice ljudskog bića, uz istodobni prezir spram svega drugog što je ljude u stoljećima prije nas određivalo kao pripadnike neke zajedice? Razloga ima svakako u sociološkim promjenama, ali te promjene danas nitko znanstveno ne proučava, niti njihove posljedice: umjesto toga, pribjegava se dogmatskim tumačenjima kako bi se određen pogled, proizašao iz protestantsko - puritanskog sustava vrijednosti, na svijet i ljudsku prirodu prikazao kao univerzalni i nametnuo svima pod egidom "ljudskih prava", iako većinu svijeta izvan zapadnog kršćanskog kruga takve stvari uopće ne zanimaju. Borba za nediskriminaciju i pravo na izbor, je, da ne bude zabune, nešto drugo i s ovim je ne treba brkati.

 Stvarno, u trenutku kad zagrebete ispod površine "rodnih teorija" naići ćete na bezbrojne nelogičnosti i kontradikcije. Reći će vam da je u redu ako dječaci vole roza ili djevojčice plavo, i da trebamo prestati očekivati od dječaka da se igraju s autićima ili od djevojčica da se igraju s lutkama. To su, kažu vjernici te nove religije na tragu teorija ludog doktora Moneya, tek "društvena očekivanja". Takve arhaične koncepte, kažu, treba odbaciti. A onda iznenada skoče sami sebi u usta i kažu da to što djevojčica poput Ryland kaže da želi imati kratku kosu ili voli plavo zapravo znak da ona uopće nije djevojčica nego zapravo dječak? A dječak koji se želi igrati lutkama je zapravo djevojčica?

 Ako su boje i vrste igračaka tek nešto što je arbitrarno nametnuto od strane "opresivnog i patrijarhalnog društva", nešto posve nebitno što nikako ne određuje spol, kako to da to isto onda određuje spol kod male Ryland i najednom postaje strašno važno? Tko ovdje zapravo nameće socijalne norme? Ryland je proglašena "transrodnom" jer ne voli ženske igračke i ne želi nositi haljine. Prva logična pomisao je da je ona jednostavno djevojčica koja ne voli haljine. Ali za vjernike LGBTQ ideologije, igračke i haljine su toliko važne da onog časa kad ih curica ne želi nositi, ili ne želi biti balerina kad odraste, da je to siguran znak da se zapravo radi o dječaku?

 YouTube videp njenih roditelja na početku teksta prikazuje Ryland u kaubojskoj odjeći i kostimu Spidermana, dok nam tekst objašnjava: "Ryland počinje pokazivati odbojnost prema svemu ženstvenom." Hej, polako. Jesu li kauboji i superheroji samo muškarci? Tko kaže da se curica ne može za maškare maskirati u kauboja ili spidermana? Normalno bi čovjek pomislio da će "liberali" biti prvi koji će osuditi ideju da je djevojčica zapravo dječak ako voli stvari koje se inače povezuju s dječacima. I isto tako, čovjek bi od svakog tko ima mozak očekivao da zaključi da djeca pričaju svašta. I da ne znaju ništa o ljudskoj seksualnosti.

Nakon svega ovog, ne možete ne primijetiti koliko ovogodišnja parola zagrebačkog pridea, održanog pred nekoliko dana, "na pravoj strani povijesti", zastrašujuće podsjeća na pjesmu "Budućnost pripada meni" iz kultnog filma "Cabaret".

Izvor: Fizzit.net


Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!