Podržite nas!

Što je transseksualnost?

31.10.2013 09:13

Nedavno izmijenjeni Zakon o državnim maticama koji dozvoljava promjenu spola bez kirurške operacije (koja često podrazumijeva i sterilizaciju) LGBTIQ zajednica smatra humanim postignućem jer se od transeksualnih i interseksualnih osoba više ne traži da se podvrgavaju sakaćenju vlastitog tijela. Međutim, s druge strane, ta ista zajednica traži da država omogući promjenu spola hormonalnom terapijom ili kirurškim putem (najčešće oboje) osobama koje to žele, na teret poreznih obveznika. Kako to da je u jednom slučaju sakaćenje poželjno i neophodno za zdravlje osobe dok u drugom predstavlja surovost i argumentaciju za promjenu društvenih zakona kojima se daje prostor za razne zlouporabe identiteta?

Lidija Paris ovaj put je istražila pozadinu poremećaja vezanih uz transeksualnost.

Što je transeksualnost?

Ovih smo dana u medijima opet čitali o dječačiću iz Amerike kojega dvije lezbijke koje su ga posvojile žele pretvoriti u djevojčicu. Što je uopće transseksualnost? Je li to organski ili psihički problem? U slučaju ovoga dječaka i lezbijki koje su ga posvojile – čiji je to problem? Njegov ili njihov? Mogu li dvije lezbijke uopće odgojiti psihički zdravoga dječaka?

Je li promjena spola uopće moguća? Moguće je uništiti postojeći spol, ali nije moguće operativnim zahvatom kreirati drugi spol koji bi doista funkcionirao. Nije li zapravo riječ o sadomazohističkom sakaćenju koje zagovara lezbijsko-gay-biseksualno-transseksualno-interseksualno-queer mašinerija? Nije li LGBTIQ lobi zapravo anarhična krajnja ljevica koja svoj politički plan programiranja društvenog kaosa i destrukcije demokracije pakira u šareni staniol borbe za ljudska prava i slobodu izbora?

 

ŠTO JE TRANSSEKSUALNOST?

Sander Breiner, M.D.

 

Sander Breiner, M.D. je psihoanalitičar i profesor psihijatrije na Michigan State University i Wayne State University u SAD. Član je Američke udruge psihijatara, član znanstvenog savjeta organizacije NARTH i Američke udruge liječnika psihoanalitičara.

UVOD

Pojam transseksualnost često se brka s pojmovima homoseksualnost i transvestizam. Ti pojmovi imaju različita značenja, ali i različitu složenost i dinamiku kod muškaraca i kod žena. Ovdje ću se usredotočiti na muškarce.

Najprije navodim definicije:

1. Homoseksualnost.

Odrasli ljudi doživljavaju primarnu seksualnu privlačnost prema ljudima istoga spola.

2. Transvestizam.

Prioritet se daje nošenju odjeće suprotnoga spola (tzv. Cross-Dressing) s ciljem da se povisi seksualno zadovoljstvo i/ili da se ublaži strahove.

3. Transseksualnost.

Uvjerenje da je vlastito tijelo pogrešnoga spola. (Na pr.: „Izvanjski sam doduše muškarac, ali sam u sebi zapravo žena, zato se moram kirurškim putem i hormonski dati 'promijeniti'“.

 

Uz 1.

Homoseksualnost se pokazuje na razne načine. Odlučujući je emocionalan dojam odrasle osobe da spolno zadovoljstvo nalazi primarno u seksualnom odnosu s osobom istoga spola. Pojam homoseksualnost ostavlja otvorenim pitanje hoće li ili ne će doći do takvoga ponašanja. Kao kod svake veće psihički-emocionalno (dinamične) pokretačke snage, odrasla osoba može različito postupati sa svojim homoseksualnim željama. To najviše određuju dvije stvari: 1. Kakvo ponašanje društveno okruženje prihvaća, a kakvo ne prihvaća? 2. Koliko je dotična osoba psihički zdrava?

Uz 2.

Transvestizam je više od nošenja odjeće suprotnoga spola (Cross-Dressing). Cross-Dressing može značiti da se netko na nekoj zabavi ili u kazališnoj predstavi obuče kao žena. Cross-Dressing može značiti mogućnost da jedan muškarac seksualno zavede drugoga muškarca koji uopće nije zainteresiran za homoseksualnost i koji misli da se upušta u odnos s nekom ženom. Korištenje make-upa i ženski način odijevanja (pri čemu se muškarca još uvijek može prepoznati kao muškarca) još uvijek nisu transvestizam.

Sastavni dio transvestizma je emocionalna nužda koja traži da muškarac nosi žensku odjeću da bi na taj način došao do seksualnog zadovoljstva ili da bi ublažio svoje strahove. Transvestizam postoji kako kod heteroseksualnih tako i kod homoseksualnih muškaraca. Dva primjera iz heteroseksualnosti: 1. U erotskom susretu s nekom ženom, muškarac oblači grudnjak ili drugo žensko donje rublje. 1. Suprug i otac uz pomoć i podršku supruge u određenim se prigodama oblači kao žena, koristi make-up, periku itd. Postoje grupni sastanci ljudi koji zajedno njeguju taj interes. Ti muškarci ne traže homoseksualnost, niti u mašti niti u svom seksualnom ponašanju.

Uz 3.

Psihički problemi transseksualnog muškarca su drugačiji. Transseksualnost nije tako rijetka pojava, zato je važno o tome govoriti. Kao psihijatar i psihoanalitičar imam transseksualne pacijente. Osim toga sam s njima imao posla kao liječnik na medicinskom fakultetu državnog sveučilišta Wayne. To je sveučilište imalo program u kojemu su pacijenti koji se osjećaju transseksualno bili procjenjivani i „tretirani“ hormonskim terapijama i kirurškim zahvatima.

 

MNOGI MUŠKARCI KOJI SE OSJEĆAJU TRANSSEKSUALNO ŽELE PROMJENU SPOLA

1. Nemali broj homoseksualnih muškaraca želio bi biti žena s penisom. Drugi bi se najradije posve pretvorili u ženu, ali nemaju mogućnost poduzeti komplicirane kirurške zahvate. I jedni i drugi uzimaju hormone.

Transseksualni muškarci koji ne mogu sudjelovati u službenom programu tretmana na nekom sveučilištu u SAD, često se na vlastitu ruku podvrgavaju hormonskoj terapiji. Hormone nabavljaju ilegalno  i bez liječničkog recepta preko nekih apoteka.

Pred heteroseksualnim muškarcima koji nemaju pojma o tome što se događa, oni igraju ulogu žene, najčešće prostitutke. Igraju ulogu pasivnog ženskog objekta. U tome ima mnogo mazohističkih crta. Njihov način razmišljanja – njihova sposobnost preveslati, prevariti i iskoristiti druge ljude - istovremeno pokazuje izrazitu sadističku dinamiku. U životopisu tih muškaraca skoro uvijek nalazimo majčinsku figuru koja je masivno dominantna, manipulativna i koja ih kontrolira, ako ne i nešto gore.

Ti muškarci u pravilu imaju rijedak ili nikakav odnos s vlastitom obitelji. Njihov životni stil je autodestruktivan. Ako pristupe prilagođenom psihoterapeutskom programu s jednim satom terapije tjedno na rok od tri mjeseca, najčešće ne izdrže do kraja. Imaju znatne probleme na nekim područjima shvaćanja realnosti. Za njih bi najbolja bila intenzivna dugotrajna terapija: terapija uz lijekove je najmanje što bi trebali da bi se mogli suprotstaviti svojoj autodestrukciji.

2. Jedna druga, manja grupa transseksualaca sastoji se od onih koji na nekom medicinskom fakultetu sudjeluju u službenom programu. Kod tih muškaraca obavljaju se bitno temeljitije pretrage i procjene. Najčešće to ide ovako:

Muškarac se natječe za sudjelovanje u tom programu. Izjavljuje da je spreman otvoreno i opširno govoriti o svom stanju tijekom cijele procjene, tretmana i kontrolnih pretraga koje će obavljati jedan ili više psihijatara, socijalnih radnika, psihologa i drugih specijalista liječničke struke. U normalnom slučaju prođe godinu dana prije nego što dođe do kirurškog zahvata. Tek nakon dugih mjeseci procjenjivanja, i odluke koja počiva na tim procjenama, počinje se s hormonskom terapijom i kirurškim zahvatima.

Ista iskustva koja ovdje opisujem imali su i drugi koji su pratili transseksualni program medicinskog fakulteta državnog sveučilišta Wayne. Potvrdila su ih iskustva sa sveučilišta Johns Hopkins. Tamo se još i prije provodio još veći program te vrste. Dolje opisujem sažetak svojih iskustava koja su karakteristična za sveučilište Wayne i za sveučilište Johns Hopkins.

 

JEDAN PRIMJER KOJI VRIJEDI ZA MNOGE DRUGE SLUČAJEVE

Muškarac je slobodan, ima 25 do 30 godina. Završio je najmanje College i već bilježi neke profesionalne i financijske uspjehe. Želi sudjelovati u programu za transseksualce.

Ima neka homoseksualna iskustva pri kojima je doživio djelomično seksualno zadovoljstvo. Isprobao je i heteroseksualne spolne odnose, ali bez ili uz tek maleno seksualno zadovoljstvo. Najviše se žali na to da njegovo tijelo, otkad zna za sebe, nikada nije bilo „ono pravo“. Još od kasne adolescencije je uvjeren da s njegovim tijelom nešto nije u redu. Što je više o tome razmišljao, što se više time bavio, to je više dolazio do zaključka da u njegovoj nutrini zapravo živi žena koja mora izaći na vidjelo i koja se mora izraziti. 

Uz Cross-Dressing se ne osjeća ugodno. Ustanovio je isto tako da mu Cross-Dressing može donijeti društvene i profesionalne probleme, zato ga izbjegava.

Kad govori o svom životu uvijek je elokventan i razborit, podatci koje daje su pouzdani – uz jednu iznimku: kada govori o svojim osjećajima u vezi s vlastitim spolom i spolnim identitetom i slikom koju ima o svom tijelu.

Sebe opisuje kao čovjeka koji osjeća da iz njegove nutrine nešto želi izaći, kao da je njegov „pravi ja“ skučen i prigušen. To „nešto“ u sebi sve više i više definira kao ženu koja je u njemu i koja je oduvijek tu bila. Smatra da je neka pogreška u genetici ili u razvoju dovela do toga, da se njegovo pravo žensko ja nije moglo izraziti. Nešto točnije o tome ne može reći. Osjeća kao da u njemu živi zarobljena žena. Niti u držanju niti u ponašanju niti u načinu života ne djeluje pasivno niti ženskasto. Prodoran je i uspješan. U društvenom okruženju i intelektualno potvrđuje se kao muškarac (uz jednu iznimku, a to je da ne traži partnericu). Uvjeren je da je žena, koja je na neki način zarobljena u njegovom tijelu. Smetnja su mu njegove vanjske genitalije. Želi imati žensko tijelo i ženske genitalije. Čezne za svim ženskim karakteristikama, oblinama i kvalitetama.

Njegova argumentacija nije iracionalna. Svoju čežnju, svoje želje i zamisli o sebi i svojim osjećajima izražava na logičan način. Za svoje doživljavanje nema nikakve znanstvene dokaze. On „jednostavno zna“ da bi zapravo trebao biti žena.

Svi psihološki i psihijatrijski testovi o njegovom doživljavanju realnosti nalaze se u granicama normale – uz jednu iznimku: kako doživljava svoje tijelo. Ne postoje znakovi psihoze niti drugih težih problema. Jedini problem koji ima odnosi se na njegovo doživljavanje vlastitoga tijela i samo s obzirom na spol. Kod pretraga surađuje, strpljiv je i susretljiv. Nepokolebiv je jedino u svom shvaćanju vlastita tijela i da bi trebao biti žena. Ne boji se psihološke ni psihijatrijske procjene, ali nije zainteresiran za intenzivnu psihoanalizu ili psihoterapiju koja bi trajala nekoliko mjeseci ili godina. Čvrsto je uvjeren da kod njega nije riječ o psihičkom nego samo o organskom problemu.

Poslije prve faze procjene, pacijentu se preporuča da se počne oblačiti kao žena i da sve više i više živi životom žene. Iako to donosi tjelesne, društvene i financijske neugodnosti, on ostaje u svakom smislu dosljedan i kooperativan.

Cijelo vrijeme prati ga tim liječnika i kirurga, kao i psihijatar. Na kraju svake faze programa obavljaju se pretrage, kao i na kraju svih kirurških zahvata i konačnog prekida hormonske terapije.

Počinje se s hormonskom terapijom za kojom slijede kirurški zahvati, kod kojih se perineum (predio između anusa i vanjskih spolnih organa) pretvara od muškog na ženski i oblikuje se vagina u koju je moguće prodrijeti i koja ima sluznicu. Nakon toga (ako je potrebno, što je najčešće slučaj) dolaze kirurški zahvati povećanja grudi i druge stvari.

Neko vrijeme nakon kirurškog zahvata pacijent doživljava smanjenje napetosti i psihičke nelagode. Osjeća se bolje i s povjerenjem gleda na svoju žensku budućnost. Po završetku tretmana i na početku novoga života, u što u pravilu spada i promjena imena, osjeća olakšanje i nadu. Svakako želi nastaviti suradnju s medicinskim timom i obaviti sve dodatne pretrage koje će uslijediti.

Šest mjeseci do dvije godine poslije završetka svih kirurških zahvata i zacjeljivanja svih rana, kirurzi i psihijatar obavljaju novu evaluaciju. Ostaju bez riječi jer pacijent želi daljnje operativne zahvate.

Tijekom cijelog tretmana prije operacija, jedini jasno vidljivi psihički problemi koje je pacijent imao bili su vezani uz njegovo doživljavanje vlastita tijela. To je važno iz psihodinamičke perspektive. Te se probleme smatralo logičnom posljedicom toga da taj čovjek ima „organski“ problem. Budući da izvan toga nije postojao nikakav vidljiv psihički odmak od realnosti, medicinski program bio je proveden po planu.

Sada kirurzi i drugi članovi medicinskog tima primjećuju da klijent nije zadovoljan medicinskim poslom, iako se sada na njega gledao kao na ženu. Klijent ima dojam da treba daljnje medicinske usluge. Želi „poboljšati“ veličinu ili oblik listova, kukova, ruku, grudiju itd.

Pritom se sve jasnije pokazuje da bez obzira na uspjeh operacija i trajne hormonske terapije, svi pacijenti smatraju da im još uvijek nešto nedostaje. Postali su žensko – ali to nekako još uvijek nije dovoljno.

Poduzimaju se još neka manja kirurška i hormonska poboljšanja. Onda kirurzi odbijaju. Po njihovoj procjeni ne bi se smjelo dalje operirati.

U pravilu su u početku svi kirurzi bili zadovoljni što su muškarca pretvorili u zgodnu mladu ženu. Sada su frustrirani zbog pacijentova neprestanog nezadovoljstva i vraćaju ga na psihijatrijski odjel koji bi trebao „riješiti“ te probleme.

 

PROBLEM JE PSIHOLOŠKI A NE BIOLOŠKI

Sada smo ja i drugi psihoanalitičari kirurzima morali reći da poremećena slika tijela nikada nije imala organsko podrijetlo, nego da je od samoga početka bila psihički problem. Njega se ne može riješiti organskim manipulacijama (hormonima, operacijama), bez obzira koliko su njihove mjere bile dobronamjerne i dobro izvedene.

Kod psihološke pretrage uvijek je važno razumjeti kakvu čovjek ima sliku o samome sebi. To i kod žena i kod muškaraca ovisi i o životnoj dobi i o kulturnim utjecajima. Pa ipak: ako odrastao čovjek koji zdravo izgleda i ima zdrave organe misli da je njegova pojava tako odbojna i nedostatna da mora biti posve promijenjena, onda se radi o većem psihičkom problemu.

Što je dublja i opsežnija poremećena predodžba o sebi, to je teži psihički problem. Što je veća spremnost pacijenta da se podvrgne opsežnim kirurškim zahvatima (napose onima koji uništavaju), to je teži psihički problem. 

To ne mora biti psihoza, to ne mora zahtijevati stacionarnu psihoterapiju, ali razmjer psihičkog problema ne smije se minimizirati samo zato što je pacijent inače društveno i profesionalno uspješan. U psihijatriji, u povijesti i iz pravnog kuta gledanja, dobro je poznato načelo značajne psihopatologije koje se pojavljuje izolirano i ukazuje na teške psihičke probleme. Ta psihopatologija postoji čak i onda kada je dotična osoba u svim drugim životnim područjima dobro prilagođena.

Iskustvo koje sam ovdje opisao tako je često, da je na koncu konca bio obustavljen cijeli program držanog sveučilišta Wayne. I na medicinskom fakultetu Johns Hopkins u Baltimore-u, iz istih se razloga odustalo od programa koji je bio još veći i još opširniji (vidi: McHugh, P., Surgical Sex, www.tholiceducation.org/articles/homosexuality/ho0093.html).

Umjesto da ih poričemo, moramo naučiti bolje razumijevati psihičke probleme koji su povezani sa spolom i spolnim identitetom.

 

Vidi: Bulletin DIJG, Herbst 2008, Nr.16, Was ist Transsexualität, S.6-10.

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!