Podržite nas!

Što ne znate, a trebate znati o Zakonu o životnom partnerstvu osoba istoga spola?

04.07.2014 08:45

Autor odgovara na 22 pitanja koja se prešućuju i zaobilaze kako bi se bez ozbiljnoga društvenoga dijaloga i suvisloga pravnoga okvira što prije ozakonilo „životno partnerstvo osoba istoga spola“. Petar Radelj neuvijeno, detaljno i dokumentirano, raskrinkava nastanak toga zakona i njegove pogubne posljedice. Čini to odredbama predloženoga zakona, njegovim službenim obrazloženjem, izjavama političkih aktera i odredbama vrjedećega međunarodnoga i hrvatskoga prava. Iz analize proizlazi da je riječ o velesajmu magle, prodaji roga za svijeću, nizu groznih laži i uroti protiv braka, djece i obitelji.

 

1. Je li taj zakon dio predizbornih obećanja vladajuće koalicije?

Ne. U Planu 21 ne spominje se promjena Zakona o istospolnim zajednicama iz 2003., ni donošenje ovoga zakona. Isto se ne spominje ni u Godišnjem planu rada Ministarstva uprave za 2012.

U Planu 21 navodi se sedam vrsta partnerstava: istinsko, javno-privatno, socijalno, strateško, sudionika u razvoju, sa SAD-om i za otvorenu vlast, ali se ne spominju ni registrirano ni životno.

Vladajuća je koalicija 4. prosinca 2011. godine dobila povjerenje hrvatskih birača na platformi Plan 21, u kojoj je, na str. 42, u poglavlju Ljudska prava i građanske slobode, u ulomku Sloboda izbora životnog stila, stajalo: „Izbor životnoga stila, uključujući i slobodu izbora punoljetnoga suglasnoga partnera, mora biti prepušten slobodnoj odluci pojedinca .“ U četvrtoj verziji Plana 21 od 23. studenoga 2011. dodana je rečenica: „Ostajemo otvoreni za razgovor i javnu raspravu o načinu i opsegu zakonskoga reguliranja i provedbene zaštite tog našeg temeljnoga opredjeljenja o građanskim slobodama.“

Dakle, riječ je o izbornoj prijevari kad se tvrdi da je aktualna vlast na izborima dobila mandat za donošenje Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola.

 

2. Je li održana javna rasprava o slobodi životnoga stila, najavljena u Planu 21?

Nikad. Umjesto javne rasprave o „opsegu zakonskoga reguliranja izbora punoljetnoga suglasnoga partnera“, tj. o tezama koje prethode pisanju zakona, u Vlada je Godišnjim planom normativnih aktivnosti za 2013. godinu od 20. prosinca 2012. predvidjela da se, i to bez prethodne rasprave o tezama, donese „Zakon o registriranom (životnom) partnerstvu“.

U tu je svrhu, ali skrivajući već u naslovu pravi predmet njezina rada, ministar uprave Arsen Bauk osnovao Stručnu radnu skupinu za propise o građanskim stanjima. Nju je popunjavao 2. travnja, 21. svibnja, 13. srpnja i 25. listopada 2012. U sastavu radne skupine nije bio ni jedan etičar ni stručnjak za ustavno pravo, ali su bili predstavnici dviju udruga homoseksualnih osoba. Jedini obiteljskopravni stručnjak u toj skupini, Aleksandra Korać Graovac, profesorica na Katedri obiteljskoga prava Pravnoga fakulteta u Zagrebu, istupila je iz radne skupine zbog uvjerenja da predloženi zakon ne štiti interese djeteta. To je bio dovoljan razlog da je homoseksualni lobi nominira za „homofoba godine“.

 

3. Zašto je predloženi zakon postao prioritet?

Predlagatelj nije opravdao potrebu novoga zakona s obzirom na vrlo mali broj takvih zajednica u Republici Hrvatskoj. Državni zavod za statistiku objavio je 12. srpnja 2013. da broj osoba koje prema Popisu stanovništva na dan 31. ožujka 2011. žive u istospolnim zajednicama iznosi 140, što znači da je na taj dan u Hrvatskoj, prema priznanju članova tih zajednica, njih bilo ukupno 70. Vlada RH, predlagateljica zakona, ne vjeruje službenim podatcima Popisa stanovništva 2011. (dok rezultatima istoga popisa u Vukovaru vjeruje). Prema podatcima predlagatelja zakona iz prosinca 2013. riječ je o 250 pojedinaca u cijeloj zemlji (Javna rasprava, str. 19; Prijedlog zakona, str. 76 PDF-a).

Na koga se zakon stvarno odnosi i koga stvarno štiti? Donosi li se doista zbog 140 ljudi koji su se izjasnili da žive u homoseksualnim zajednicama ili se želi postići nešto sasvim drugo?

Zašto se onda taj zakon uopće donosi kad se Hrvatska nalazi u dubokoj ekonomskoj recesiji? Ako se reguliranje prava 250 homoseksualaca i lezbijki u zemlji postavlja kao prioritet, što odgovoriti stotinama tisuća nezaposlenih? Da njihova nezaposlenost nije bitna, a ovaj zakon jest?! Što reći za milijun i 212 tisuća umirovljenika, da je rješavanje njihove egzistencije manje bitno od donošenja toga zakona? Što reći za gotovo četvrt milijuna poljoprivrednih gospodarstava koji su pred izumiranjem?

 

4. Što je pokazala javna rasprava o Nacrtu zakona u jesen 2013.?

Predlagatelj nije upoznao javnost sa stvarnim učincima ovoga zakona ni s rezultatima takvih društvenih pokusa u drugim zemljama, nego je stvarao iskrivljenu sliku u javnosti ističući samo ono što većini građana nije sporno.

 

5. Zašto je predloženi zakon velika laž?

Zbog najmanje pet razloga.

Prvo, zato jer uređuje odnose radi zaštite prava na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života, ali nije sastavljeno u matičnom ministarstvu, socijalne politike i mladih (koje je mjerodavno za obiteljsko zakonodavstvo), nego u Ministarstvu uprave.

Drugo, zato jer predlagatelj i u Konačnom prijedlogu od 24. lipnja 2014. tvrdi: „Za provedbu ovog Zakona nije potrebno osigurati dodatna sredstva iz Državnog proračuna Republike Hrvatske.“ To je neistina jer je predlagatelj još u javnoj raspravi (str. 76) priznao da će postojati financijski učinak zakona na Državni proračun, a i zdravorazumski je očekivati da svaki zakon koji angažira državni i javni aparat predstavlja trošak. Ako, kao što predlagatelj tvrdi, za provedbu zakona nisu potrebna sredstva iz Državnoga proračuna, tko će onda i čime platiti dodatni rad matičara, državnih službenika, sudaca, socijalnih radnika, poreznih, policijskih, pravosudnih i drugih državnih i javnih službenika, posebno službenika i namještenika zdravstvenih ustanova i zatvora, zdravstvenoga i mirovinskoga osiguranja i drugih osiguravajućih kuća koji se predviđa ovim zakonom? Čime će se platiti uspostava i vođenje Registra životnoga partnerstva (čl. 31.)? Čime će se plaćati obiteljske mirovine životnih partnera (čl. 61. st. 2.), produženo osiguranje (čl. 63.), prava i usluge iz sustava socijalne skrbi (čl. 64.) i zdravstvenoga osiguranja (čl. 66.)?

Treće, zato jer nije jasno odnosi li se na osobe istoga spola prema njihovoj biološkoj datosti (kromosomskom zapisu XX/XY) ili pravnom iskazu spola, a zatim odnosi li se doista cijeli zakon na osobe istoga spola, ili samo njegov naslov i prvi članak. Naime, većina sudionika javne rasprave je predlagala da se životno partnerstvo otvori i osobama različitoga spola. Predlagatelj to nije prihvatio nego je, tomu nasuprot, u Konačnom prijedlogu zakona stvorena nova sintagma „životno partnerstvo osoba istoga spola“. Taj izraz dolazi u nazivu Konačnoga prijedloga i u članku 1., ali dalje nije dosljedno proveden, pa se ne ponavlja dalje od članka 1. Tako se u definicijama (čl. 2. i 3.), pravnim učincima (čl. 4.), načelima (čl. 6.) i dalje ne govori o „životnom partnerstvu osoba istog spola“, nego samo o „životnom partnerstvu“. A to su, očito, dva različita instituta. Osim toga, sama činjenica da postoji „životno partnerstvo osoba istog spola“ ukazuje da postoji i „životno partnerstvo osoba različitoga spola“. Budući da partnerstvo ima drukčije značenje od bračnosti, oženjenosti, udanosti... i u sebi nužno ne uključuje ni ljubav, ni poštovanje, niti odnos 1:1, nego poslovni interes, ortaštvo, neograničen broj udioničara... alternativa „životno partnerstvu osoba istoga spola“ nije i ne može biti brak.

Četvrto, zato jer predlagatelj manipulira Ustavnim sudom Republike Hrvatske i tvrdi: »odlukom Ustavnog suda jasno je rečeno da „eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svog osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva“.« (Konačni prijedlog, str. 41). Predlagatelj zakona navodi točku 12. Priopćenja Ustavnoga suda broj SuS-1/2013 od 14. studenoga 2013.

No, formalno, nije riječ ni o kakvoj odluci. To jednostavno nije pravni akt, nego priopćenje. U tom se Priopćenju ne navodi ustavnopravna osnova za njegovo donošenje, niti da je ono doneseno po službenoj dužnosti ili u kojem ustavnosudskom predmetu, a iz dostavne naredbe je očito da se priopćenje dostavlja predsjedniku Državnoga izbornoga povjerenstva. Nije postojala i ne postoji pravna osnova za objavu toga priopćenja u Narodnim novinama.

Sadržajno, pravno shvaćanje toga priopćenja nije primjenjivo na predloženi Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola zato jer Ustavni sud govori o razvoju zakonskih okvira instituta „izvanbračne“ i „istospolne zajednice“. Etimološka raščlamba i sadržaj pojmova brak, izvanbračna i istospolna zajednica te životno (registrirano) partnerstvo, nalaze se u Prilogu I. Tako se u najnovijem Obiteljskom zakonu (NN 75/14) u članku 300. stavku 2. govori o „zasnivanju istospolne zajednice“, a u članku 28. o „sklapanju registriranoga životnoga partnerstva“. Stoga je očito da je riječ o dva različita instituta, kako nazivom, tako i glagolom kojim nastaju.

Peto, zato jer predlagatelj misli da ovakav zakon može stupiti na snagu, obvezivati i početi se primjenjivati samo osam dana od objave! Konačni prijedlog je više popis želja, to je prije deklaracija negoli zakon. U Hrvatskoj je na snazi više od tisuću zakona i više od devet tisuća propisa. Većina državnih i javnih službi postupa po „svojem“ zakonu, kojim je uređeno postupanje u tom segmentu. Iluzorno je očekivati da će referenti raznoraznih službi i to u samo osam dana proučiti i početi neposredno primjenjivati zakon kakav se predlaže.

Materija obuhvaćena člancima 40.-79. zadire u nekoliko desetaka zakona. A zakon iz Konačnoga prijedloga nije mjesto uređenja (situs materiae) ni poseban zakon (lex specialis) za prava djece, zabranu diskriminacije, obvezne odnose, vlasništvo i druga stvarna prava, autorska i slična prava, nasljeđivanje, porez na dohodak, porez na promet nekretnina, životno, mirovinsko ni zdravstveno osiguranje, azil, strance, socijalnu skrb, rad, prebivalište, ni hrvatsko državljanstvo, ni priznavanje stranih sudskih odluka, ni rješavanje sukoba zakona (međunarodno privatno pravo). Stoga je besmisleno u zakon ugrađivati sve te odredbe, kad one nisu ni predmet njegova uređenja (prema članku 1.), niti su posebni zakoni koji reguliraju sve te institute i područja. Jednostavno, predlagatelj je popustio homoseksualnom lobiju i smetnuo s uma kako je ustaljena i praktična praksa hrvatskoga zakonodavca da regulira pojedina pravna područja s obzirom na djelatnost, uslugu, pružatelja prava, a ne na njegove korisnike. Stoga i sa stručnoga stajališta Konačni prijedlog izaziva opravdano gnušanje. On je unazađenje i onečišćenje životnoga i pravnoga prostora u kojem živimo.

Normiranje članaka 40.-79. bio bi opasan presedan, nakon kojega bi sličan zakon mogle tražiti ostale ranjive skupine u društvu: djeca, studenti, invalidi, etničke manjine. Nema onda zaprjeke da sličan zakon o svim svojim pravima i obvezama na jednom mjestu, umjesto u više zakona ne zatraže samohrani roditelji, obrtnici i poljoprivrednici, jer bi i njima bilo lakše naučiti služiti se jednim jedinim zakonom i s njime obilaziti pragove raznih ustanova u potrazi za ostvarenjem svojih prava. No, to bi dovelo do potpunoga rasula u funkcioniranju državnih i javnih službi koje nisu kapacitirane da samostalno primjenjuju zakone koji ne uređuju njihov djelokrug. Pretenzija, pak, da svima njima ovaj zakon postane matični, iluzorna je i neprovediva. Već samo zbog složenosti brojnih instituta koje uvodi i zbog podredne primjene mnogih zakona na koje upućuje. Stoga se usuđujem tvrditi da ga neposredno, bez zagledanja u niz drugih zakonskih rješenja, onako iz glave, ne bi mogla primjenjivati ni većina sudaca ni odvjetnika.

 

Prilog I.

Etimološka raščlamba i sadržaj pojmova brak, izvanbračna i istospolna zajednica te životno (registrirano) partnerstvo

Bračnu, izvanbračnu i istospolnu zajednicu povezuje spolno općenje članova tih zajednica. Riječ brak dolazi od staroslavenskoga glagola brati (uzimati). Njegova srž nije biti izbirljiv (jer mu je biranje, izbor, probir ili odabir prethodio), nego uzimanje, preuzimanje odabranoga bračnoga druga u nedjeljivo zajedništvo; življenje s tom osobom, ljubav i poštovanje prema njoj. Životno partnerstvo, čak i za razliku od homoseksualne (istospolne) zajednice nema tu odliku. Naime, zakonodavac je kod životnoga partnerstva odustao od toga da je zadovoljenje seksualnih želja razlog i svrha ustanove „životnoga partnerstva“. On nije namijenjen homoseksualnim (istospolnim) zajednicama (gdje je spolna usmjerenost i pravo na ljubiti i biti ljubljen konstitutivno), nego se misli ustanoviti samo kao „životno partnerstvo osoba istoga spola“, bez navođenja ljubavnoga ili seksualnoga sadržaja toga partnerstva.

Partnerstvo u hrvatskom jeziku znači „sudioništvo u igri ili u poslu; ortaštvo“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, ur. Ljiljana Jojić i Ranko Matasović, Zagreb, 2003., str. 922; Vladimir Anić – Ivo Godstein, Rječnik stranih riječi : sažeto izdanje, Zagreb, 2005., str. 436), i „kompanjonstvo, udruživanje radi vođenja nekoga privrednog poduzeća; udruživanje radi vršenja kaznenih djela“ (Bratoljub Klaić, Novi rječnik stranih riječi, Zagreb, 2012., str. 757). Ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika partnerstvo ne označava ljubavni odnos! Kao sličnoznačnice partnerstvu navode se samo: alijansa, asocijacija, bratstvo, ceh, društvo, gilda, kartel, klub, koalicija, kolaboracija, kompanija, koncern, konzorcij, kooperacija, korporacija, kumovanje čemu, liga, organizacija, participacija, savez, savezništvo, suradnja, trust, unija, zadruga i zajednički rad (Ljiljana Šarić – Wiebke Wittschen, Rječnik sinonima hrvatskoga jezika, Zagreb, 2012., passim).

Bilo kakva sličnost partnerstva sa životnom zajednicom kakve su brak, izvanbračna zajednica ili homoseksualna zajednica ne proizlazi ni iz prijevoda engleske riječi partnership jer je to: „sudjelovanje, udruživanje, udruženje, društvo, dioništvo, trgovačko društvo, kompanjonstvo“ (Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, XII. izdanje, Zagreb, 1993., str. 778). Dapače, prema preciznom Websterovu enciklopedijskom rječniku engleskoga jezika, partnership je „1. stanje ili svojstvo da se nekomu bude ortak; 2. pravni odnos koji postoji između dvije ili više osoba ugovorno povezanih kao združeni voditelji (glavni) u poslovanju; 3. odnos nalik pravnom ortaštvu koji obično uključuje neposrednu suradnju između stranaka koje imaju posebna i zajednička prava i odgovornosti“. Ako je životno partnerstvo ortaštvo, onda je ono već uređeno člankom 637. Zakona o obveznim odnosima kao „zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti“ i kao ugovorni odnos „dviju ili više osoba koje ulažu svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkoga cilja“. Znači li to da se Konačnim prijedlogom derogira članak 637. i pripadajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima? Ako jest, onda je to trebalo navesti u prijelaznim i završnim odredbama. No, ni pojam ortaštva ni partnerstva nije isključivo samo za dvije osobe, a on ni u primisli nije zajednica stola i postelje. On ne daje isključivo ni uzajamno pravo na tijelo s povezanom osobom, niti sadržava uzajamnu obvezu da se obitava zajedno (kako bi to postao „obiteljski život“), niti da se rađa i dolično odgaja djecu.

Ni pojam partnerstva, kakav je ustaljen u hrvatskom pravu, nema u primisli ljubavnu vezu između dvije osobe. Naime, u hrvatskom pravu postoje posebni propisi o euroatlantskom, europskom, javno-privatnom, partnerstvu za mir i socijalnom partnerstvu.

Zbog svega navedenoga, institut partnerstva nije usporediv s institutima braka, izvanbračne zajednice ili istospolne zajednice te se posljedično na njega ne može primijeniti ni neobvezujuće pravno shvaćanje iz priopćenja Ustavnoga suda od 14. studenoga 2013. Ustavni je sud znao da je tada bila u tijeku javna rasprava o Nacrtu Zakona o životnom partnerstvu pa bi, da je smatrao da se taj institut odnosi na unije koje se zasnivaju radi spolnoga općenja, bio naznačio da misli i na njega ili promijenjene nazive nekih od zajednica u čijoj je osnovi ljubav, afinitet, agnatstvo, amor, bliskost, dilekcija, dobrohotnost, dragost, emotivna povezanost, eros, intimnost, neodvojivost, nerazdruživost, nerazdvojivost, nerazdvojnost, odanost, postojanost, prisnost, privlačnost, privrženost, pružanje zajedno, simpatija, srodnost, suosjećanje, strast, velikodušnost, vjernost, voljenost, zaljubljenost, tijesno životno suputništvo; znati slušati, a ne samo nalagati; ukratko ostvarenje ljudske žudnje da se ne bude sam, nego nadopunjen sebi bliskim i ravnopravnim bićem, s kojim se živi u tjelesnom i duhovnom zajedništvu, dobru i zlu, smijehu i suzi, imanju i neimanju, ćudi i žudnji, odgovornošću i srcem. Predloženi zakon ništa od toga ne predviđa kao podlogu životnoga partnerstva pa taj pravni institut jednostavno nije usporediv sa zajednicama u kojima ljudi žive zbog ljubavi i radi nje.

 

6. Zašto je predloženi zakon protuustavan?

Predloženi je zakon grubi nasrtaj na Ustav RH zato što ustavno određenje braka („Brak je životna zajednica žene i muškarca“) svodi na puki pojam (ime, zaštićeni znak, copyright naziva brak, a ne i njegov sadržaj), jer cjelokupan sadržaj i pravne učinke braka pridaje i drugom pojmu: „životno partnerstvo“. Takav je pristup aktivistica protiv prvoga narodnoga ustavotvornoga referenduma prof. dr. Sanja Barić najavila prije više od godina dana: „Ako se u ustavni tekst uvede definicija da je brak zajednica života žene i muškarca time se postiže samo jedno: rezervira se riječ »brak« za zajednicu žene i muškarca. Samo riječ, naziv, ime… I ništa više od toga. Pravni sadržaj braka, izvanbračne zajednice i obiteljskih odnosa u potpunosti je prepušten zakonodavcu, s izuzetkom da ne može biti diskriminacije na temelju spola. Rezerviranjem imena pravnog instituta »brak« ne govori se apsolutno ništa o tome hoće li se i koja će se konkretna prava pružiti istospolnim partnerima, pa je u potpunosti moguće priznati prava opsegom slična ili čak ista kao i »pravom« »braku«.“ (Novi list, 25. svibnja 2013.). I pola godine kasnije: „Ako referendum prođe, to znači da će se riječ ‘brak’ rezervirati za zajednicu žene i muškarca. Takva rezervacija znači upravo samo to: rezervaciju riječi. Sva ostala prava koja proizlaze iz braka nisu ovom eventualnom ustavnom definicijom spriječena drugim vrstama zajednica. Koja točno prava imaju, određuje zakon, a to mogu biti i sva prava koja imaju i bračni partneri“ (Slobodna Dalmacija, 1. prosinca 2013.).

To je shvaćanje zauzeo i predstavnik predlagatelja, ministar uprave Arsen Bauk, koji je na sjednici saborskoga Odbora za zakonodavstvo 1. srpnja 2014. izjavio da predloženi zakon razlikuje životno partnerstvo i brak samo u dvije stvari – „u nazivu i u pravu na posvajanje“. Pravo posvojenja preimenovano je u pravo na „partnersku skrb“, dakle riječ je o uporabi samo dvaju različitih izraza za isti sadržaj: brak = životno partnerstvo, a posvajanje = partnerska skrb.

Da su brak i životno partnerstvo predlagatelju istoznačnice potvrđuju sljedeće istosti: i jedan i drugi se: sklapa, pred matičarom, svečanom izjavom, pristupnici prethodno moraju dokazati slobodno stanje, a brak, odnosno životno partnerstvo je unakrsna smetnja sklapanju braka, odnosno životnoga partnerstva, pa je očito da je riječ o istom sadržaju. Nadalje, pristupnici se sporazumijevaju o prezimenu, a krvno srodstvo je zaprjeka za sklapanje te građanske unije. U oba slučaja ta unija prestaje smrću ili sudskom odlukom. Oni koji uđu u taj životni savez imaju obvezu skrbi o svojem bračnom drugu, odnosno životnom partneru. Ukratko, doslovce su prepisani čitavi ulomci iz Obiteljskoga zakona, a promijenjen je samo naziv instituta pa se dobiva sljedeća razlika: brak između muškarca i žene zove se brak, a „brak“ između osoba istoga spola zove se „životno partnerstvo“. A narod je na Referendumu 1. prosinca 2013. jasno rekao da civilnu uniju iz moralnih, vjerskih, tradicijskih i kulturoloških razloga želi pridržati osobama različitoga spola. Stoga je predloženi zakon grubi nasrtaj na tradicijske i kulturne zasade hrvatskoga naroda i drugih autohtonih naroda, ukratko na vrjednote hrvatskoga društva i ustavnoga poretka.

Sržna razlika između te dvije unije jest da je brak životna zajednica dviju osoba različitoga spola, a životno partnerstvo zajednica dviju osoba istoga spola. Ali nakon što je vladajuća koalicija 14. lipnja 2013. promijenila Zakon o državnim maticama na način da je u matičnim knjigama moguće promijeniti spol na zahtjev, spol iskazan u pravnom prometu, na rodnom listu ili osobnoj iskaznici više nije biološka datost, nego može biti plod osobnoga izjašnjenja, bez obzira na znanstveno medicinski (kromosomski) pouzdan podatak o spolu. Naime, medicinska i biološka znanost prepoznaju spol osobe prema spolnim kromosomima: nazočnost barem jednoga kromosoma Y određuje da je osoba muškoga spola, bez obzira na broj kromosoma X, a pri nepostojanju kromosoma Y, bez obzira na broj kromosoma X, osoba je ženskoga spola. No, vladajuća većina 6. lipnja 2014. nije prihvatila prijedlog da se kao uvjet za sklapanje braka precizira kako su ženik i nevjesta osobe različitoga biološkoga spola. Svoje odbijanje toga Vlada je obrazložila (9. minuta) tvrdnjom kako „zakon ne poznaje definiciju pojma biološkoga spola“ i da se „materija promjene spola treba urediti posebnim zakonom“ (14. minuta). A takav nije planiran ni za 2014. ni 2015. godinu. Dakle, Referendum o ustavnoj definiciji braka sada je izigran na način da brak mogu sklopiti dva muškarca ili dvije žene ako je jedno od njih primijenilo iskaz spola za potrebe pravnoga prometa. A životno partnerstvo ionako će moći sklopiti osobe istoga spola.

Predloženi zakon izvrće volju 66,27% birača iskazanu na ustavotvornom referendumu 1. prosinca 2013. i omogućava da registrirano partnerstvo bude samo drugi naziv za brak (igra riječima, lingvistički inženjering), a da ima sve bitne sastavnice i pravne posljedice braka. Ta promjena naziva istoga sadržaja usporediva je s tim da u hrvatskom pravu javni tužioc znači isto što i državni odvjetnik; raspust braka isto što i razvod, pa isto što i rastava braka, pa sad opet isto što i razvod; starateljstvo isto što i skrbništvo; štab isto što i stožer; pobačaj ljudskoga embrija ili fetusa isto što prekid trudnoće.

Uvođenjem paralelne ustanove braka, sa svim olakšicama i pravima, zapravo se uskraćuje pozitivna diskriminacija braka koju je ustavotvorac odredio zbog očite koristi koju država i društvo imaju od braka i koja proizlazi iz odredaba Obiteljskoga zakona i Zakona o suzbijanju diskriminacije. Prijeporna je osnovanost predloženoga zakona i u odnosu na Zakon o suzbijanju diskriminacije koji u članku 9. navodi:

„(1) Diskriminacija u svim pojavnim oblicima je zabranjena.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj u sljedećim slučajevima:

10. stavljanje u nepovoljniji položaj pri uređivanju prava i obveze iz obiteljskog odnosa kada je to određeno zakonom, a osobito u cilju zaštite prava i interesa djece, što mora biti opravdano legitimnom svrhom, zaštitom javnog morala, kao i pogodovanju braka u skladu s odredbama Obiteljskog zakona.“

 

7. Izjednačuje li taj zakon de facto dvije sadržajno potpuno drukčije zajednice?

Da. U predloženom zakonu to se izrijekom priznaje u više od dvadeset slučajeva:

„Životni partneri imaju jednaka postupovna prava i status u svim sudskim i upravnim postupcima kao i bračni drugovi“ (čl. 37. st. 4. Konačnoga prijedloga)

„Na uzdržavanje životnih partnera na odgovarajući način se primjenjuju odredbe posebnog zakona koji uređuje obiteljske odnose, a odnosi se na uzdržavanje bračnih drugova.“ (čl. 39. st. 2. Konačnoga prijedloga)

„životni partner [je] u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim drugom“ (čl. 55. Konačnoga prijedloga)

„Životno partnerstvo ima ista prava i obveze kao i bračna zajednica u pogledu bilo koje zakonom ili podzakonskim propisom propisane obveze, prava ili povlastice, koja se odnosi na porezna ili slična fiskalna davanja.“ (čl. 60. st. 1. Konačnoga prijedloga)

„Zabranjeno je nepovoljnije postupanje prema životnom partnerstvu u pogledu obveza, prava ili povlastica, koje se odnose na porezna ili slična fiskalna davanja od onog koje je pruženo bračnim zajednicama.“ (čl. 60. st. 2. Konačnoga prijedloga)

„Pravo na produženo osiguranje životni partner stječe prema propisima kojima se uređuje mirovinsko osiguranje, pod uvjetima propisanim za bračnog druga osiguranika.“ (čl. 62. Konačnoga prijedloga)

„Položaj životnih partnerstva u mirovinskom osiguranju dopušteno je mijenjati propisima kojima se uređuje mirovinsko osiguranje poštujući pritom jamstvo zabrane nepovoljnijeg postupanja prema životnim partnerstvima u pogledu prava i obveza koje se odnose na mirovinsko osiguranje od onog koje ostvaruju bračne zajednice.“ (čl. 63. Konačnoga prijedloga)

„Položaj životnih partnera u sustavu socijalne skrbi dopušteno je mijenjati posebnim zakonom o socijalnoj skrbi poštujući jamstvo zabrane nepovoljnijeg postupanja prema životnim partnerstvima u pogledu obveza, prava i usluga koje se odnose na sustav socijalne skrbi, od onog koje je pruženo bračnim zajednicama.“ (čl. 65. st. 1. Konačnoga prijedloga)

„Radi zaštite interesa i dobrobiti svog životnog partnera, koji nije sposoban dati pristanak na bilo koji oblik medicinske intervencije uređen posebnim zakonskim propisima, životni partneri imaju jednaka prava i obveze kao i bračni drugovi.“ (čl. 67. st. 1. Konačnoga prijedloga)

„Životno partnerstvo ima ista prava i obveze kao i bračna zajednica u pogledu bilo koje zakonom ili podzakonskim propisom propisane obveze, prava ili povlastice, koja se odnosi na obvezno zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu.“ (čl. 68. st. 1. Konačnoga prijedloga)

„Prava koja su općim propisom o radu i svim njime propisanim izvorima prava iz radnog odnosa osigurana, bračnim drugovima, zajamčena su i životnim partnerima.“ (čl. 69. st. 1. Konačnoga prijedloga)

„Prava i obveze životnih partnera na tržištu rada dopušteno je mijenjati posebnim zakonima kojima se uređuju radni odnosi, poštujući pritom jamstvo zabrane nepovoljnijeg postupanja prema životnim partnerima u pogledu obveza, prava ili povlastica koje se odnose na položaj na tržištu rada od onih koje su pružene bračnim drugovima.“ (čl. 70. st. 1. Konačnoga prijedloga)

„Osiguravajuća društva ne mogu, izravno ili neizravno, dovoditi životna partnerstva u nepovoljniji položaj u pogledu pristupa uslugama osiguranja u odnosu na bračne zajednice.“ (čl. 71. st. 2. Konačnoga prijedloga)

„Kako bi se zajamčila temeljna sloboda kretanja, sukladno Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije, životno partnerstvo ili brak između osoba istog spola koje su državljani država članica Europskog gospodarskog prostora, odnosno onih u kojima jedna od osoba ima državljanstvo države izvan Europskog gospodarskog prostora, sklopljeno i registrirano u skladu s propisima države članice u kojoj je zajednica sklopljena, uživa jednaku mogućnost pristupa pravima i povlasticama koja ulaze u opseg jamstva temeljne slobode kretanja unutar Europskog gospodarskog prostora kao i bračne zajednice sklopljene u Republici Hrvatskoj.“ (čl. 74. st. 1. Konačnoga prijedloga)

„U svrhu ostvarivanja temeljne slobode kretanja unutar Europskog gospodarskog prostora, životno partnerstvo sklopljeno između državljana država članica Europskog gospodarskog prostora u skladu sa odredbama ovog Zakona, uključujući partnerstvo u kojem samo jedan od partnera ima državljanstvo države članice, bit će izjednačeno po statusu sa bračnim zajednicama.“ (čl. 74. st. 2. Konačnoga prijedloga)

„Životno partnerstvo odnosno brak osoba istog spola između državljana država koje nisu članice Europskog gospodarskog prostora, sklopljeno i registrirano u skladu s propisima države koja nije članica Europskog gospodarskog prostora, a koji legalno borave na području Republike Hrvatske, izjednačeno je u položaju s bračnim zajednicama državljana država koje nisu članice Europskog gospodarskog prostora.“ (čl. 75. st. 2. Konačnoga prijedloga)

„životno partnerstvo uživa isti status kao brak“ (čl. 76. st. 1. Konačnoga prijedloga)

„Osoba koja je u životnom partnerstvu s hrvatskim državljaninom može steći hrvatsko državljanstvo pod istim uvjetima kao i osoba koja je u braku s hrvatskim državljaninom.“ (čl. 77. Konačnoga prijedloga)

„Životni partneri predstavljaju članove obitelji i u jednakom su položaju sa bračnim drugovima u svrhu ostvarivanja prava i obveza propisanih posebnim zakonom kojim se uređuje položaju osoba na izvršenju kazne zatvora.“ (čl. 78. Konačnoga prijedloga)

„Javnopravni status životnih partnera koji se odnosi na stjecanje državljanstva, slobodu kretanja i boravka i međunarodnu zaštitu, dopušteno je mijenjati posebnim zakonima, poštujući pritom jamstvo zabrane nepovoljnijeg postupanja prema životnim partnerstvima u pogledu obveza, prava ili povlastica koje su pružene bračnim zajednicama.“ (čl. 79. st. 1. Konačnoga prijedloga)

Ukratko – „životno partnerstvo uživa isti status kao brak“ (čl. 76. st. 1. Konačnoga prijedloga).

Posebno je među tzv. antidiskiriminacijskim odredbama čudna sljedeća: „Zabranjeno je nepovoljnije postupanje prema životnom partnerstvu u pogledu obveza, prava ili povlastica, koje se odnose na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu od onog koje je pruženo bračnim zajednicama.“ (čl. 68. st. 2. Konačnoga prijedloga). Njome se životnim partnerima jamči pravo na umjetnu oplodnju iako je to suprotno svrsi umjetne oplodnje koja se provodi „tek kada je dotadašnje liječenje neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno“ (čl. 4. st. 1. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji, NN 86/12). Kod dvije osobe istoga spola neplodnost se ne može liječiti ni izliječiti jer one međusobno nikako ne mogu začeti dijete.

 

8. Zašto je predloženi zakon nazadak, a ne napredak u odnosu na zakon iz 2003.?

Zato jer je Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. imao svrhu štititi i podupirati emotivnu vezanost homoseksualnih osoba kao oblika zajedništva: „životna zajednica dviju osoba istoga spola (u daljnjem tekstu: partner/ica) koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici, a koja traje najmanje tri godine te koja se temelji na načelima ravnopravnosti partnera, međusobnog poštovanja i pomaganja, te emotivnoj vezanosti partnera“ (čl. 2.). No, Konačni prijedlog iz 2014. zasniva životno partnerstvo „na načelima ravnopravnosti, međusobnom poštovanju dostojanstva, međusobnom pomaganju i uvažavanju životnih partnera“ (čl. 6. st. 1.). Emocijama, vezanosti, povjerenju, međusobnom dogovoru, dijeljenju života... ni traga.

 

9. Što se tim zakonom mijenja?

Nameće se dženderistički svjetonazor.

Onemogućuje se sloboda savjesti i djelovanja prema vlastitom uvjerenju, zatire se vrhovno načelo djelovanja, vrelo postojanosti i hrabrosti u čovjekovu životu, svijetlo oko duše.

Stvara se pravni okvir za progon slobode mišljenja da je nešto u sebi duboko loše, protivno ljudskoj naravi i nastavku ljudske vrste.

Država i društvo odustaju od poticanja braka kao društveno vrijedne institucije koju treba štititi i poticati.

Predloženi zakon homoseksualcima omogućuje da sklapanjem životnoga partnerstva ili čak bez ikakve registracije, naknadnim dokazivanjem da su bili u neformalnom životnom partnerstvu: steknu imovinu, vlasništvo, autorska i slična prava, naslijede svojega partnera kao zakonski nasljednik prvoga nasljednoga reda i bez plaćanja poreza; da imaju olakšice pri plaćanju poreza na dohodak i promet nekretnina, uživanju životnoga, mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja; da njihovi partneri dobiju azil, dozvolu boravka i radnu dozvolu, socijalnu skrb, prebivalište i hrvatsko državljanstvo. Homoseksualni predator može doći u prihvatilište za azilante, odabrati mladu žrtvu i izjaviti kako je to njegov istospolni partner te mu u zamjenu za homoseksualne usluge osigurati ekspresnu naturalizaciju.

 

10. Zašto je predloženi zakon nerazmjeran i nesvrhovit?

Zato jer ograničenja koja se njim uvode nisu razmjerna. Nigdje u Konačnom prijedlogu nije propisano da je životno partnerstvo namijenjeno osobama homoseksualne orijentacije niti se kao uvjet za sklapanje životnoga partnerstva navodi da osobe koje ulaze u tu zajednicu trebaju izjaviti kako su istospolne seksualne orijentacije. Dakle, to da su ili da nisu homoseksualci ili lezbijke, čak i deklarativno, ostaje u području njihova prava na privatnost. Prema tomu ova je civilna unija načelno otvorena svima, bez obzira na spolnu orijentaciju. Zašto onda postoje krvne zaprjeke? I čemu točno one služe? Jačanju porodičnih odnosa? Naime, dva rođaka ili dvije rođakinje kojima nije u primisli istospolno općenje mogu zasnovati takvu zajednicu, registracijom ili neformalno, od države tražiti sva moguća prava koja im Konačni prijedlog jamči. Zar je to zaštita seksualnih manjina?

Spolna opredijeljenost nije propisana kao svrha ili razlog pa je izostavljeno da je homoseksualnost ili spolna privlačnost, isključiva ili pretežita, prema osobama istoga spola uvjet za sklapanje životnoga partnerstva. A kad je to već izostavljeno, nije razmjerno zašto se od sklapanja životnoga partnerstva diskriminiraju krvni srodnici u ravnoj lozi (međusobno predci i potomci) i krvni srodnici u pobočnoj lozi do četvrtoga stupnja (bratići, sestrične, prvi rođaci), pa čak i nekrvni srodnici po posvojenju? Ako po definiciji nije riječ o zajednicama spolnoga općenja, onda nema opasnosti od rodoskvrnuća (incesta) pa ni razloga za njegovu zabranu. Zašto se glumi da bi to bio pandan incestu, a prešućuje da je svrha unije ozakoniti spolni odnošaj?

Odnosno, ako ovo nije Zakon o sprječavanju i zabrani diskriminacije – a takav zakon već imamo – zašto se njime uopće štiti osobe „istospolne seksualne orijentacije“ (čl. 6. st. 3.; čl. 46. st. 5., čl. 67. st. 2.; čl. 69. st. 1.)? Je li se onda ovim zakonom štiti i pozitivno diskriminira osobe prema spolnoj orijentaciji ili ne? Zašto se prešućuje da se tim zakonom osobama koje se nazivaju LGBTIQ priznaje pravo na njihovu seksualnu posebnost i samosvojnost, ako se priznaje?

 

11. Poštuje li nacrt zakona temeljno ljudsko pravo na slobodu savjesti?

Ne. Predlagatelj je odbio sve prijedloge da se u ime slobode i pluralizma zajamči pravo priziva savjesti službenim osobama (matičarima, socijalnim radnicima, sudcima, javnim bilježnicima i odvjetnicima) koji ne žele sudjelovati u nečem što se protivi njihovoj savjesti. Sada se uskratom prava na prigovor savjesti otvara vrata nesnošljivosti i prisilnom ujednačavanju. Omogućavanje priziva na savjest važan je način kojim se pomaže izgradnja mira kad su posrijedi zakoni i mjere koji predstavljaju napad na ljudsko dostojanstvo i osobni integritet onih koji se zbog svojih uvjerenja s takvih zakonima i mjerama po savjesti ne slažu, kako bi pojedinci savjesno i odgovorno mogli obavljati posao u kojem su stručni i kojem su predani. To je pravo u Hrvatskoj priznato ovlaštenim zastupnicima, vojnicima, zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima pri umjetnoj oplodnji; liječnicima, stomatolozima, medicinskim sestrama, a strukovni kodeksi odvjetnicima, primaljama i ljekarnicima.

Predsjednik Vlade je 24. lipnja 2014. izjavio: „To je od onih zakona koji su svjetonazorski...“ Problem je što to svjetonazorstvo nije uključivo, nije demokratski pluralizam, nego nametanje svjetonazora homoseksualnoga lobija svima ostalima. To je Vlada izrijekom potvrdila u obrazloženju: „Što se tiče priziva savjesti, istaknutog u izvješću s rasprave Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te kroz raspravu zastupnika Željka Reinera i Dražena Đurovića, prigovor prvenstveno odražava svjetonazorsko stajalište. Predlagatelj ne osporava politički legitimitet takvog stajališta, ali istovremeno predlagatelj ima obvezu poštovati temeljno vrijednosno načelo dužnog poštovanja svih građana bez obzira na njihove različitosti. Službenici imaju obvezu svim građanima osigurati jednako učinkovit pristup svim javnim uslugama.“ (Konačni prijedlog str. 41-42). Znači kad predlagatelj govori o svjetonazoru, svjetonazorski se zakon može donijeti i Vlada priznaje da je on svjetonazorski. No, kad sukladno svjetonazoru treba omogućiti pravo na priziv savjesti, onda se ono ne dopušta, nego se predviđa zakonski pritisak da svi moraju djelatno sudjelovati u činima koji su protiv njihove savjesti, slobode mišljenja, uvjerenja ili vjeroispovijesti. Time se ne razvija, nego onemogućuje kultura građanskih sloboda, time se ograničavaju i teško krše Ustavom zajamčena prava i slobode, a državne i javne službenike i službenike pravde i suda koji imaju savjest koja se protivi sudjelovanju u sklapanju životnih partnerstava ili dodjele djeci takvim partnerima tjera se iz javne službe ili sili da gaze vlastitu savjest.

Predsjednik saborskoga Odbora za Ustav Peđa Grbin na sjednici saborskoga Odbora za zakonodavstvo 1. srpnja 2014. rekao je: „Matičari su državni službenici koji imaju obvezu provoditi zakone i nemaju pravo na priziv savjesti“ (PEĐA GRBIN: 'Matičari nemaju pravo na priziv savjesti'; ARSEN BAUK: 'Nije ovo Južnoafrička Republika' /). Stoga se postavlja pitanje priznaje li g. Grbin Ustav kao najviši zakon, i imaju li matičari pravo provoditi Ustav koji određuje da je brak (a životno partnerstvo je samo drugo ime za brak) životna zajednica žene i muškarca, a ne dvaju osoba istoga spola? I kako g. Grbin može matičarima uskratiti pravo slobode savjesti koje Ustav jamči svima (čl. 40.), dapače, precizira da se primjena ustavnih odredaba o slobodi savjesti „ne može ograničiti niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države“ (čl. 17. st. 3.)?

Uskrata prava na priziv savjesti matičarima i ostalima koji mogu biti u prilici postupati prema predloženom zakonu nije više pitanje ostvarivanja prava životnih partnera nego tvori nasrtaj na temeljno ljudsko pravo i slobodu trećih, pravo na slobodu savjesti (iz čl. 17. st. 3. i čl. 40. Ustava). Matičare se ovim zakonom misli prisiliti da djeluju protiv vlastite savjesti i da je se odreču, ili da izgube posao, premda Ustav (čl. 44.) jamči: „Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.“, a drugim javnim službama (kao vojnicima, liječnicima, stomatolozima, medicinskim sestrama, svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima pri umjetnoj oplodnji) zakonom je precizno priznato pravo na priziv savjesti. Zašto se onda takvo pravo uskraćuje samo matičarima?

Europski sud za ljudska prava tumači da je pravo na priziv savjesti obuhvaćeno člankom 9. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Taj je Sud u Presudi Bayatyan protiv Armenije od 7. srpnja 2011. (točka 110) utvrdio da odbijanje službe motivirano ozbiljnim i nepremostivim neusklađenošću između obveza službe i osobne savjesti ili duboko i izvorno stečenih vjerskih ili drugih uvjerenja predstavlja dokaz primjerene ozbiljnosti, sastava i važnosti da privuče jamstva članka 9. Konvencije. Dakle, ispunjenje pojedinih obveza iz javne službe može se ocjenjivati s motrišta jamstva slobode savjesti ako je u sukobu sa dubokim i izvorno stečenim vjerskim uvjerenjima.

Pravo prigovora savjesti izraz je prava na slobodu savjesti zajamčena i člankom 18. Opće deklaracija Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka od 10. prosinca 1948., člankom 18. stavkom 1. Međunarodnoga sporazuma o građanskim i političkim pravima od 16. prosinca 1966.; člankom 1. stavkom 1. Deklaracije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i diskriminacije na osnovi vjeroispovijesti ili uvjerenja od 25. studenoga 1981.; člankom 12. stavkom 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o zaštiti prava radnika selitelja i članova njihovih obitelji od 18. prosinca 1990. i člankom 17. stavkom 3. i člankom 40. Ustava Republike Hrvatske od 21. prosinca 1990. i a to znači da i analognom primjenom članka 47. stavka 2. Ustava RH.

Članak 9. stavak 2. točka 5. Zakona o suzbijanju diskriminacije) određuje:

„Ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj pri obavljanju profesionalnih aktivnosti, odnosno zasnivanju radnog odnosa, uključenju u članstvo te u djelovanju koje je u skladu s naukom i poslanjem Crkve i vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, te druge javne ili privatne organizacije čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju, a koja djeluje u skladu s Ustavom i zakonom, ako tako zahtijevaju vjerska doktrina ili uvjerenja, u slučaju kada zbog prirode tih aktivnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, vjera ili uvjerenje neke osobe predstavljaju istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla, uzimajući u obzir sustav vrijednosti te organizacije“

i tako jamči da se odbijanje sudjelovanja pojedinca u postupcima i činima koji se protive njegovoj savjesti i uvjerenju ne smatra diskriminacijom, ali predlagatelji Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola svejedno uporno odbijaju da tim zakonom dopusti prigovor savjesti.

 

12. Je li predloženi zakon usklađen s međunarodnim obvezama Republike Hrvatske?

Ne, on im je protivan. Primjerice, međunarodno preuzeta obveza RH glasi: „Dijete ... ima..., ako je to moguće, pravo znati tko su mu roditelji i pravo na njihovu skrb“ (čl. 7. st. 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. studenoga 1989. – SL MU 15/90; NN MU 12/93, 20/97, 4/98, 13/98). Nasuprot tomu, predloženi zakon uvodi pravo životnih partnera na umjetnu („medicinski potpomognutu“) oplodnju (čl. 68. st. 2. Konačnoga prijedloga).

Dapače, u javnoj su raspravi sastavljači zakona odbacili Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta kao irelevantnu: „potpuno je neprihvatljivo koristiti Konvenciju o pravima djeteta kako bi se promicalo ograničavanje jednakog prava na zdravlje za osobe istospolne seksualne orijentacije“ (Prijedlog zakona za prvo čitanje str. 125-126, 220, 223 i 255 PDF-a, odnosno str. 68-69, 163, 166 i 198 javne rasprave). Međutim, predlagatelji nigdje u zakonu nije naveo da je to zakon za „osobe istospolne seksualne orijentacije“!

Nadalje, predlagatelj u javnoj raspravi čak četiri puta ponavlja: „Bilo kakvo ograničenje zdravstvenim uslugama životnim partnerima predstavljalo bi ograničenje njihovog temeljnog ljudskog prava na zdravlje te stoga istovremeno i jedan od najtežih oblika diskriminacije.“ (Prijedlog zakona za prvo čitanje, str. 126, 150, 224 i 256 PDF-a, odnosno str. 69, 93, 167 i 199 javne rasprave). Međutim, uopće ne postoji „temeljno ljudsko pravo na zdravlje“. Tko bi ga davao? Tko ga može jamčiti? Umjesto „temeljnoga prava na zdravlje“ postoji ustavno jamstvo „prava na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom“ (čl. 58. Ustava). No, „pravo na zdravstvenu zaštitu“ nije temeljno ljudsko pravo, nego se ubraja među gospodarska, socijalna i kulturna prava. Tom pravu nasuprot stoji temeljno ljudsko pravo djeteta na osobnost (čl. 22. st. 1. Ustava), što uključuje i pravo na saznanje o podrijetlu (roditeljima) i da ga odgajaju njegovi roditelji.

 

13. Zašto je predloženi zakon opasan za djecu?

Predloženi zakon krši temeljna prava djeteta. Sporno je to što pravnim učincima životnoga partnerstva predloženi zakon smatra i uređuje: ostvarivanje roditeljske skrbi životnoga partnera, donošenje odluka u vezi s djetetom, ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom nakon prestanka životnoga partnerstva i ostvarivanje tzv. partnerske skrbi. Ustavnopravno je neprihvatljivo pretvarati djecu u predmet uređenja, a homoseksualce u nositelje prava u odnosu na djecu kojoj nisu roditelji. Budući da ovaj zakon ne uređuje prava djeteta, a dijete nije stvar, nego živo ljudsko biće i nositelj je ljudskih prava, ovim zakonom nije moguće uređivati djetetova prava.

Stoga su sve odredbe predloženoga zakona o djeci, „ostvarivanju roditeljske skrbi životnoga partnera“ i „partnerskoj skrbi“ suprotne nizu odredaba Ustava RH (čl. 56., 62., 63. i 64.) i međunarodnoga prava:

-          „Ako je ikako moguće, dijete treba rasti pod skrbi i odgovornošću svojih roditelja“ (čl. 6. Deklaracije o pravima djeteta – Rezolucija Opće skupštine UN broj 1386 (XIV) od 10. prosinca 1959.).

-          „Interesi djeteta su obveza za sve koji su odgovorni za njegov odgoj i usmjeravanje; ovu odgovornost u prvoj redu imaju roditelji“ (čl. 7. st. 2- Deklaracije o pravima djeteta iz 1959.).

-          „Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u svim pitanjima koja se odnose na brak i obiteljske odnose, a posebice osiguravaju, na osnovi jednakosti muškaraca i žena: (...) d) d) jednaka prava i obveze roditelja, neovisno o njihovu bračnom statusu, u pitanjima koja se odnose na njihovu djecu; u svim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom mjestu; (...) f) jednaka prava i odgovornosti u pogledu skrbništva, tutorstva, upravljanja imovinom i posvajanja djece ili sličnih instituta koji postoje u nacionalnom zakonodavstvu; u svim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom mjestu (...) (čl. 16. st. 1. Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama od 18. XII. 1979.).

-          „Dijete se prijavljuje odmah nakon rođenja i od rođenja ima pravo na ime, pravo na skrb, državljanstvo i, ako je to moguće, pravo znati tko su mu roditelji i pravo na njihovu skrb“ (čl. 7. st. 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. studenoga 1989. – SL MU 15/90; NN MU 12/93, 20/97, 4/98, 13/98)

-          „Države članice poštovat će odgovornost, prava i dužnosti roditelja.” (članak 5. Konvencije UN-a o pravima djeteta)

-          „Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno od svojih roditelja protiv njihove volje...“ (članak 9. stavak 1. Konvencije UN-a o pravima djeteta)

-          „Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti s najboljim interesima djeteta.“ (članak 9. stavak 3. Konvencije UN-a o pravima djeteta)

-          „Države članice uložit će sve što mogu za prihvaćanje načela da su oba roditelja zajednički odgovorna za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji imaju glavnu odgovornost za podizanje i razvoj djeteta. Dobrobit djeteta mora biti njihova temeljna skrb.” (članak 18. stavak 1. Konvencije UN-a o pravima djeteta)

-          „Države članice koje priznaju i/ili dopuštaju sustav posvojenja osiguravaju da najbolji interesi djeteta budu odlučujući i osiguravaju da posvojenje djeteta odobrava samo nadležno tijelo koje utvrđuje, u skladu s odnosnim zakonom i procedurama i na osnovi svih relevantnih i pouzdanih informacija, da se posvojenje dopušta s obzirom na položaj djeteta u vezi s roditeljima, rođacima i zakonitim skrbnicima i, prema potrebi, da su zainteresirane osobe svjesno dale suglasnost za posvojenje na osnovi takvog savjeta koji može biti potreban.“ (članak 21. točka a) Konvencije UN-a o pravima djeteta)

Predlagatelj je proglasio da je „imati dijete“ sastavni dio „prava na zdravlje“ osoba istospolne seksualne orijentacije (Prijedlog zakona za prvo čitanje, str. 126, 127, 150, 151, 223, 224 i 256 PDF-a, odnosno str. 69, 70, 93, 94, 166, 167 i 199 javne rasprave). Predlagatelju zakona dijete nije ljudsko biće, osoba, nego stvar, predmet, dio „prava na zdravlje“ homoseksualaca i lezbijki na koje se zakon odnosi. To dokazuje i činjenica da u poglavlju „2. Odnosi vezani uz djecu“, u člancima 40.-49. nigdje nema prava djeteta na izražavanje mišljenja u vezi s „partnerskom skrbi“ – želi li to dijete ili ne želi. A prema članku 12. Konvencije UN-a o pravima djeteta to nije stvar izbora nego obveze:

„(1) Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno oblikovati vlastito mišljenje pravo slobodnoga izražavanja toga mišljenja o svim pitanjima koja se tiču djeteta, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pozornost u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.

(2) U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i upravnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućega tijela, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnoga zakona.“

Stoga je predloženi zakon nesuglasan međunarodnim obvezama RH.

Predloženi zakon širom otvara vrata nezakonitim migracijama, trgovanju ljudima, seksualnom roblju i pedofiliji, preciznije pederastriji. To je očito iz predlagateljeva odbijanja da kao uvjet za priznavanje civilnih unija sklopljenih u inozemstvu odredi minimalne uvjete prema hrvatskom pravu kao što je punoljetnost. To je ujedno suprotno smislu članka 16. stavka 2. Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama od 18. XII. 1979.: „Zaruke i sklapanje braka djeteta nemaju nikakav pravni učinak te se poduzimaju sve potrebne mjere, uključujući zakonodavne, radi utvrđenja najnižih godina života za sklapanje braka te uvođenja obveze upisa braka u službene matice.“

Pravo podnijeti zahtjev za odobravanje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj imaju partneri istog spola koji žive u neformalnoj životnoj zajednici koja traje najmanje tri godine. (čl. 73. st. 1. Konačnoga prijedloga). Budući da je Kukuriku-koalicija proglasila nekažnjivim spolni odnošaj 15-godišnje osobe s 12-godišnjom osobom (čl. 158. st. 3. Kaznenoga zakona) i svake punoljetne osobe s djetetom od 15 godina (čl. 158. Kaznenoga zakona), postoje sve pretpostavke da se kao članovi neformalne životne zajednice priznaju i veze odraslih s 15-godišnjom djecom istoga spola, ili čak istospolne veze između djeteta koje ima 15 i drugoga djeteta koje ima 12 godina.

Stoga prema predloženom zakonu pojedinci željni „svježega seksualnoga mesa“ mogu vabiti dječake i djevojčice iz Azije, Afrike i Južne Amerike da dođu živjeti s njima u Hrvatsku, a ovdje će njihova u inozemstvu sklopljena unija, odnosno u inozemstvu tajena, a u Hrvatskoj vlastima otkrivena unija morati biti priznata kao zakonita bez obzira što je riječ o maloljetnicima. Takve pederastrične unije mogu biti plod ucjene, stanja nužde i trgovine ljudima jer predloženi zakon jamči dobivanje azila u Hrvatskoj i olakšano stjecanje hrvatskoga državljanstva životnim partnerima.

Iako su predsjednik i članovi Vlade u više navrata tvrdili da životni partneri ne će imati pravo posvajati djecu, u predloženom tekstu zakona to nigdje nije napisano.

Sadržajno, pak, zakon omogućava činjenično (de facto) posvojenje, samo se ono tako ne zove, nego „povjeravanje ostvarivanja roditeljske skrbi životnom partneru“ i „partnerska skrb“, a u stvari se osobi koja nije djetetov roditelj daju sva prava roditelja, odnosno posvojitelja, maćehe i očuha. Dapače, partnerska se skrb prema čl. 47. st. 2. Konačnoga prijedloga upisuje u djetetovu maticu rođenih, a prema čl. 47. st. 1. temeljem odluke o partnerskoj skrbi, djetetov „partner-skrbnik“ stječe „roditeljsku skrb te sva prava i obveze koja iz toga proizlaze“. Zašto onda ministar mjesecima ponavlja da se ne će omogućiti posvajanje djece? Ako dodjela svih prava roditelja, s upisom u djetetovu maticu rođenih, nije posvojenje, što je onda?

Na taj način država neodredivom broju djecu unaprijed uskraćuje pravo iz članka 7. Konvencije UN-a o pravima djeteta da svako dijete ima pravo znati za svoje roditelje, i, ako je to moguće, uživati njihovu skrb. Djeci se tako onemogućuje da odrastaju uz majku i ocu u ime naknadnih istospolnih preferencija jednoga roditelja.

Predloženi zakon zapravo omogućava da dijete odraste bez ijednoga roditelja, jer jedan roditelj svojem homoseksualnom partneru može „privremeno“ povjeriti roditeljsku skrb sve do djetetove punoljetnosti. Za to nije potrebna odluka ni suda ni socijalne skrbi, nego samo privatna isprava i ovjera potpisa toga roditelja u javnoga bilježnika!

Sve odredbe predloženoga zakona u pogledu djece su neustavne jer članak 63. stavak 5. Ustava određuje: „Država osobitu skrb posvećuje maloljetnicima bez roditelja i onima za koje se ne brinu roditelji“! Predloženim zakonom država ne posvećuje nikakvu skrb djeci o kojoj se ne skrbe roditelji, nego izlazi u susret željama homoseksualnoga lobija da im se kao oblik „normalizacije“ dopusti odgajati djecu.

 

14. Kako predloženi zakon dopušta poligamiju?

Prema Zakonu o istospolnim zajednicama iz 2003. istospolna zajednica je „životna zajednica dviju osoba istoga spola (u daljnjem tekstu: partner/ica) koje nisu u braku, izvanbračnoj ili drugoj istospolnoj zajednici“. Međutim Konačni prijedlog (čl. 3.) određuje: „Neformalno životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i udovoljava pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva.“ Dakle, netko može posve legalno biti u više neformalnim životnih partnerstava, a iz toga crpiti sva prava kao da je u braku. Nije li to poligamija? Stoga je predloženi je zakon protivan javnom moralu i zaštiti zdravlja.

Učinci životnoga partnerstva u potpunosti se izjednačuju s brakom, i to za registrirane partnere, ali i za one koji žive u neformalnoj zajednici. Takav je prijedlog pravni presedan koji pisci ni predlagatelj uopće nisu obrazložili, a kamoli dokazali komparativnim pravom. On dovodi do pravne nesigurnosti, tj. nije suglasan načelu vladavine prava.

 

15. Zašto je predloženi zakon nasilje nad hrvatskim pravnim poretkom?

Osnovni je problem u vrjednotama, razumijevanju svrhe instituta civilne unije. Ovaj je zakon posljedica pristupa u kojem ni forma ni sadržaj braka uopće nisu važni. Stoga s jedne strane, prema shvaćanju aktualne vlasti, ne postoji pozitivna dužnost države štititi brak, nego samo obiteljski život djeteta i roditelja. S druge strane, veze osoba istoga spola proglašava se obitelju poglavito zato da bi se razbila društvena svijest o tom da samo brakom nastaje obitelj kao prirodna i temeljna društvena jedinica koja ima pravo na zaštitu društva i države, kako su proglasili Ujedinjeni narodi, odnosno Vijeće Europe u članku 16. stavku 3. Opće deklaracije o pravima čovjeka (1948.), u čl. 12. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.), u čl. 23. Međunarodnoga sporazuma o građanskim i političkim pravima (1966.), u čl. 10. Međunarodnoga sporazuma o gospodarskim, društvenim i kulturnim pravima (1966.) i stavku 6. uvoda Konvencije o pravima djeteta (1989.). Ni jedan od tih međunarodnopravno obvezujućih akata ne dodjeljuje to pravo zajednicama istoga spola. Pravno shvaćanje Europskoga suda za ljudska prava o mogućoj prevladanosti braka kao institucije osoba različitoga spola u Hrvatskoj nije prihvatljivo s obzirom na izričito ustavno određenje braka. No, ovim se zakonom upravo nameće jednakopravnost braka i životnoga partnerstva.

 

16. Zašto je predloženi zakon diskriminirajući?

Prvo, zato jer neznancima koji ne moraju živjeti zajedno i ne moraju se međusobno voljeti daje prava i povlastice kakve neosnovano uskraćuje primjerice rođenoj braći ili sestrama, ili svekrvi i nevjesti koji žive u istom kućanstvu.

Drugo, zato jer je posve neosnovano pridržan osobama istoga spola. Ukazujući već od naslova na krug osoba na koje se odnosi, zakon zapravo diskriminira osobe prema spolu, onemogućujući im da sklope životno partnerstvo ako su različitoga spola, i time ostvare znatne povlastice koje iz toga proizlaze. Diskriminacija je očita jer svrha pridržavanja instituta „životnoga partnerstva“ samo osobama istoga spola nigdje i ničim nije objašnjenja. Brak je životna zajednica namijenjena ljubavi bračnih drugova i stvaranju obitelji rađanjem djece. No, kako životno partnerstvo nije namijenjeno ostvarivanju emotivnih potreba (ljubav, povjerenje, vjernost, osjećajna privrženost i slično nigdje se ne spominju), niti je izrijekom namijenjeno istospolnim (homoseksualnim) zajednicama, onda je očito da je jedina razlika koju uspostavlja – razlikovanje osoba prema spolu. No, ravnopravnost spolova je jedna od najviših vrjednota ustavnoga poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava (čl. 3. Ustava). Nadalje, „svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o spolu“ (čl. 14. st. 1. Ustava). Isto tako, „opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na spol“ (čl. 17. st. 2. Ustava). Nasuprot svim tim ustavnim odredbama, osobe različitoga spola diskriminirane su predloženim zakonom jer ne će moći sklopiti životno partnerstvo i imati sve povlastice koje im on pruža. Predlagatelj nigdje nije obrazložio zašto je ovo zakon o životnom partnerstvu „osoba istoga spola“? Ovo se ne može smatrati zakonom za zaštitu homoseksualačke manjine, niti zakonom za zaštitu osoba homoseksualne orijentacije jer takvih odredaba, svrhe ili djelokruga u njemu – nema. Stoga je riječ o grubom kršenju ustavnoga jamstva ravnopravnosti spolova. Brak, kao institut iz kojega prirodno nastaje obitelji, voljom ustavotvorca pridržan je osobama različitoga spola, a ustavnom načelu ravnopravnosti spolova suprotno je izmišljanje njegove negacije, protuslovlja, proturječnosti, suprotnosti, kontrasta, protivnosti, disjunkcije, disparatnosti, divergencije, razrožnosti, oprjeke, obratnosti, obrnutosti, dijametralnosti, antipoda, antiteze, antitečnosti, diverzije, divagacije, devijacije...

Treće, neformalno životno partnerstvo diskriminira bračne i izvanbračne drugove jer pukom izjavom jednoga partnera može doći do toga da drugi partner „stječe“ pravo na činjenično posvajanje djeteta neformalnoga životnog partnera, a to nije omogućeno ni bračnim drugovima. Dakle, nema nikakva nadzora društva ni države nad tim činom u smislu provjere je li zaštićena dobrobit djeteta niti ima primjene ustavne odredbe o posebnoj zaštiti djece.

Jedna skupina građana dobiva nadprava i nadzaštitu nad svim drugim skupinama u društvu čak i u slučaju da ne registrira svoju životnu zajednicu.

 

17. Zašto je predloženi zakon najliberalniji zakon o homoseksualnim unijama na svijetu?

Zato jer je kao pandan izvanbračnoj zajednici (nevjenčanom paru, divljem braku, kohabitaciji) izmislio „neformalno životno partnerstvo“ (neevidentiranu istospolnu zajednicu, homoseksualnu kohabitaciju).

Učinci neregistriranoga istospolnoga partnerstva u potpunosti se izjednačuju s brakom (čl. 4. Konačnoga prijedloga), čak i u pravu na posvajanje djece, mirovinu, umjetnu oplodnju, sve osim prava na zajedničko prezime!

To je pravni presedan u svijetu. Predlagatelj ga uopće nije obrazložio, ni dokazao usporednim pravom. Predloženi zakon ugrožava pravnu sigurnost i građanska stanja jer uvodi institut „neformalnoga životnog partnerstva“ kojeg nema ni jedna druga država. Po tom je ovo najliberalniji prijedlog zakona o istospolnim brakovima na svijetu!

Neformalno životno partnerstvo slabi i narušava zakonodavčevu koncepciju da uredi prava životnoga partnerstva, jer je registracija pravna pretpostavka za to. Poticanje životnih partnera da se ne registriraju, nego da žive u neformalnom životnom partnerstvu nije pošteno od strane države koja želi biti pravna država, poticati vladavinu prava i pravnu sigurnost svih svojih građana. Neformalnim životnim partnerstvom ne štiti se ni homoseksualna manjina kao manjina, ni pravo na različitost seksualne orijentacije jer se nakon donošenja zakona više ne će moći baratati procjenama o broju pripadnika homoseksualne zajednice, nego će i oni morati postati egzaktno statistički brojivi. Njihovo neregistriranje ostavlja ih u sivoj zoni.

Neformalno životno partnerstvo posve je nespojivo s člankom 34. Konvencije UN-a o pravima djeteta od 20. XI. 1989.: „Države članice obvezuju se zaštititi dijete od svih oblika spolnoga izrabljivanja i spolne zloupotrebe. U tom cilju, države članice posebno poduzimaju sve odgovarajuće nacionalne, bilateralne i multilateralne mjere za sprječavanje navođenja ili prisiljavanja djeteta da sudjeluje u nezakonitim spolnim aktivnostima (...)“. Naime, postojanje neformalnoga životnoga partnerstva dokazuje se unatražno, a pretpostavke kojima mora udovoljavati nisu morale postojati na dan njegova zasnivanja (prije „najmanje prije godine“, čl. 3. st. 1. Konačnoga prijedloga), nego na dan donošenja sudske odluke o tom, što znači da se neregistrirano životno partnerstvo može zasnovati s partnerom u dobi od 15 godina, ili čak od 14 godina, ako se zna da će sudu trebati godina dana da provede postupak i u njemu utvrdi kako je tada već punoljetan partner već godinama u neformalnom životnom partnerstvu. Nigdje u zakonu ne postoji odredba o minimalnoj dobi za zasnivanje neformalnoga životnoga partnerstva, za razliku od punoljetnosti kao uvjeta za sklapanje formalnoga životnoga partnerstva (čl. 8.).

Neformalno životno partnerstvo suprotno je smislu članka 16. stavka 2. Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama od 18. XII. 1979.: „Zaruke i sklapanje braka djeteta nemaju nikakav pravni učinak te se poduzimaju sve potrebne mjere, uključujući zakonodavne, radi (...) uvođenja obveze upisa braka u službene registre.“ Zakonodavčeva odredba da neformalno životno partnerstvo mogu zasnovati samo punoljetne osobe ostaje puko slovo na papiru ako to nitko ne provjerava nunc, ni pro futuro, nego se samo utvrđuje pro praeterito.

 

18. Koja je stvarna svrha i dugoročno najteža posljedica predloženoga zakona?

Stvarna svrha zakona je relativizirati brak, bračnu vjernost, bračnu ljubav i razgrađivati obitelj kao prirodnu i temeljnu društvenu jedinicu koju država i društvo štite, a učiniti da se oprjeke braku i obitelji putem zakona nameću kao društveno prihvatljive.

Oni koji misle izglasati predloženi zakon kažu: „istospolnim parovima omogućavamo da ozakone svoju vezu i, što je važnije, osiguravamo gotovo izjednačavanje s pravima heteroseksualnih bračnih partnera.“ (izvor).

Sastavljači zakona ponavljaju da životno partnerstvo „predstavlja jednako vrijedan oblik obiteljske zajednice koji zavrjeđuje jednako kvalitetnu pravnu zaštitu“ kao brak te dodaju: „S ciljem osiguranja jednako kvalitetne pravne zaštite Nacrt stoji na stajalištu kako je životnim partnerima potrebno osigurati sva prava koja uživaju bračne i izvanbračne zajednice.“ (Prijedlog zakona za prvo čitanje, str. 125-126, 220, 223 i 255 PDF-a, odnosno str. 68-69, 163, 166 i 198 javne rasprave).

U međunarodnom se pravu obitelj određuje kao „prirodna i temeljna društvena jedinica“. Tako propisuju: članak 16. stavak 3. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka od 10. XII. 1948. (NN MU 12/09), članak 12. Konvencije Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobodaod 4. XI. 1950. (NN MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), članak 23. stavak 1. Međunarodnoga sporazuma UN-a o građanskim i političkim pravima od 16. XII. 1966. (SL MU 7/71), članak 10. stavak 1. Međunarodnoga sporazuma UN-a o gospodarskim, društvenim i kulturnim pravima od 16. XII. 1966. (SL MU 7/71) i stavak 6. uvoda Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. XI. 1989. (SL MU 15/90).

Prirodnost obitelji se u kozmološkom (izvanljudskom) smislu i fizikalnom svijetu može uspoređivati s drugim životinjskim vrstama koje podižu mlade, a u antropološkom i ontološkom obilježju odnosi se na naravni zakon. Određenje da je obitelj „prirodna društvena jedinica“ vuče svoje podrijetlo iz rimskoga prava: Maris et feminae coniunctio est de iure naturae, da veza muža i žene počiva na naravnom pravu (Sec. Ulpianus – D. 1, 1, 1, 3). Slobodan izbor punoljetnoga spolnoga partnera ne može od homoseksualnoga para napraviti „prirodnu i temeljnu društvenu jedinicu“!

Osnovna svrha Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola jest rastakanje obitelji promicanjem koncepta „različitih oblika obitelji“, od kojih bi životno partnerstvo trebao biti legitiman i ravnopravni o oblik obitelji. Međutim, Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda donijelo je 25. lipnja 2014. Rezoluciju o zaštiti obitelji (članak sa ZO) u kojoj je ponovno potvrdilo „da je obitelj prirodna i temeljna društvena jedinica koja ima pravo na zaštitu društva i države“, a odbilo amandman koji je htio unijeti koncept „različitih oblika obitelji”, za razliku od prirodne obitelji utemeljene na zajednici između muškarca i žene.

Prema Hrvatskoj enciklopediji, svezak 8, gl. ur. Slaven Ravlić, Zagreb, 2006., str. 10, obitelj je „osnovna društvena skupina, povezana srodstvom, utemeljena na braku i zajedničkom životu užega kruga srodnika, prije svega roditelja koji vode brigu o djeci (svojoj ili posvojenoj) te ih odgajaju. U većini društava veza između roditelja i djece čini jezgru, nuklearnu obitelj, koja se u većoj ili manjoj mjeri izdvaja iz šire, rodbinske mreže.“ Obitelj je, prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku „temeljna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika, obično roditelja i njihove djece“ (svezak 7, Zagreb, 2004., str. 72;). Nasuprot tomu, Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola ne predviđa zajednički život životnih partnera, ali životno partnerstvo definira kao „zajednicu obiteljskoga života“ (čl. 2.). Štoviše, kao „zajednicu obiteljskoga života“ definira i neformalno životno partnerstvo (čl. 3. st. 1.) i to nakon što u Prvom čitanju neformalno životno partnerstvo nije bilo definirano kao „zajednica obiteljskoga života“ (v. čl. 3. st. 1.).

Prema Rječniku hrvatskoga jezika, uredio Jure Šonje, Zagreb, 2000., str. 716, obitelj je „temeljna ljudska zajednica koju tvore članovi istoga kućanstva“. Kućanstvo je osnovna stambena (rezidencijalna) jedinica. Nasuprot tomu, Zakon o životnom partnerstvu ne predviđa da životni partneri imaju isto kućanstvo.

Prema prof. dr. Vladi Puljizu, obitelj je „mala socijalna skupina, u pravilu sastavljena od roditelja i djece i drugih bliskih srodnika, koji žive zajedno“ (Hrvatska obitelj na prekretnici, uredio Stjepan Baloban, Zagreb, 2001., str. 11). Slično, prema Hrvatskom obiteljskom leksikonu, glavni prireditelj Tomislav Ladan, Zagreb, 2005., str. 251, obitelj je „društvena zajednica zasnovana na braku i odnosima krvnoga srodstva, kojoj pripadnici redovito žive u zajednici“. Nasuprot tomu, Zakon o životnom partnerstvu ne predviđa da životni partneri žive u zajednici, niti da sklapanjem životnoga partnerstva nastaje kakvo srodstvo.

Prema Općoj i nacionalnoj enciklopediji, gl. ur. Antun Vujić, svezak XV., Zagreb, 2007., str. 61, obitelj je „osnovna društvena, biološko-reproduktivna, odgojna i ekonomska jedinica koju čini uži krug krvnih srodnika u zajedničkom životu (domaćinstvu), obično roditelji i djeca. Uža obitelj [je] matična zajednica roditelja i djece zasnovana na bračnoj vezi.“ Po naravi stvari, životno partnerstvo osoba istoga spola nije biološko-reproduktivna jedinica. Biološku reprodukciji može osigurati jedino zajednica dviju osoba različitoga spola (muškarca i žene), pa čak i kad je riječ o umjetnoj oplodnji, opet je to spajanje dviju sićušnih spolnih stanica muškarca i žene. U tom smislu ni jedan zakon ne može promijeniti prirodnu datost, da je svaki čovjek potekao od zajednice muškarca i žene. To je razlog zašto je prema Ustavu obitelj pod osobitom zaštitom države, a ne i cimerstvo studenata, ili sustanarstvo, ili zadružni, ili samački, ili samostanski, ili isposnički oblik života.

Ustaljena oznaka za osobu koja živi sama jest – samac, za dvije osobe – par, a tek kad taj par živi s nekim srodnikom oni zajedno tvore obitelj. Ta semantika, smisao i sadržaj ne mogu se promijeniti nasilnim preimenovanjem bračnoga para ili istospolne zajednice (životnoga partnerstva) u obitelj. Oni sami po sebi nisu obitelj, nego par. Vjenčani muškarac i žena su bračni par, a sami po sebi još nisu obitelj. Isto tako, osobe koje su sklopile životno partnerstvo jesu životni partneri, ali nisu obitelj. Država i pravni sustav treba obitelju nazivati samo onaj oblik zajedničkoga života koji većina građana priznaje i zove „obitelj“.

Europski sud za ljudska prava ističe da svatko ima pravo na „poštovanje svojega privatnoga i obiteljskoga života“ (francuski Toute personne a droit au respect de sa vie privée et familiale; engleski Everyone has the right to respect for his private and family life) sukladno članku 8. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97 i 6/99), ali time ne definira kako je životno partnerstvo – obitelj. A kako je životno partnerstvo definirano bez utvrđenja bilo kakvih emocija i veza kakve su bitne za svaki obiteljski odnos, i bez zajedničkoga prebivališta ili kućanstva, ne postoje nikakvi elementi prema kojima bi bila riječ o zajednici obiteljskoga života. Puko proglašenje da su registrirano životno partnerstvo i neformalno životno partnerstvo „zajednice obiteljskoga života“ (članak 2. i članak 3. stavak 1. Konačnoga prijedloga) čista je prijevara (fraudoloznost), jer sadržaj tih instituta nije uređen niti je propisano da sadržava elemente obiteljskoga života. Stoga se to ne može nametati hrvatskom pravu kao nova definicija obitelji. Nije ni logično ni razmjerno da se daju prava bez ikakve osnove ili obveza, da se stječu povlastice koje ne slijede odgovarajuće dužnosti.

Uostalom, hrvatski zakonodavac nije prihvatio da je to obitelj, niti je ovu materiju uvrstio u Obiteljski zakon koji je temeljni zakon (lex specialis) za odnose u obitelji i obiteljski život i kojim se jedinim uređuju „postupci u vezi s obiteljskim odnosima“ (članak 1. svakoga dosadašnjega Obiteljskoga zakona – NN 162/98; 116/03; 75/14). Nasuprot tomu, predmet uređenja Zakona o životnom partnerstvu osoba istoga spola – nisu odnosi u obitelji. Naposljetku, odredba članka 61. stavka 3. Ustava: „Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom“, gramatički i svrhovito ne dopušta da se odnosi u obitelji uređuje pomoću više zakona, nego samo jednim. Taj jedan zakon nije Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola, nego Obiteljski zakon.

Pravo na poštovanje obiteljskoga života svrstava se u osobna socijalna prava, ono nije temeljno ljudsko pravo kao pravo na život (postojanje), slobodu, osobnost, jednakost pred zakonom, predmnjevu nedužnosti... Stoga u odnosu na temeljna ljudska prava svakoga čovjeka, pa tako i prava djeteta, pravo na poštovanje obiteljskoga života nema prednost, nego obrnuto, socijalna prava jednih osoba ne mogu se vršiti na štetu temeljnih ljudskih prava drugih ljudskih bića. Načelo pak jednakosti (ravnopravnosti) pred zakonom priječi da se prava slabijih (djece) krše snagom jačega (odraslih). To proizlazi iz temeljnih postavki međunarodnoga, europskoga i hrvatskoga prava: drugoga retka Povelje Ujedinjenih naroda od 26. lipnja 1945. (NN MU 15/93: „potvrđujemo vjeru u temeljna prava čovjeka, dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe, jednaka prava velikih i malih“); članak 7. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka od 10. XII. 1948.; članaka 14. i 26. Međunarodnoga sporazuma Ujedinjenih naroda o građanskim i političkim pravima od 16. XII. 1966.; stavak 2. uvoda Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. XI. 1989., članka 14. stavka 2. Ustava RH od 21. XII. 1990.

Pravo osnivanja obitelji u međunarodnom je pravu pridržano samo heteroseksualnom paru:

„Punoljetni muškarci i žene imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj bez ikakvih ograničenja glede rase, državljanstva ili vjeroispovijesti...“ (članak 16. stavak 1. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka)

Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj...“ (članak 12. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda)

„Pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji priznaje se muškarcu i ženi kad su dorasli za ženidbu.“ (članak 23. stavak 2. Međunarodnoga sporazuma o građanskim i političkim pravima).

„Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u svim pitanjima koja se odnose na brak i obiteljske odnose, a posebice osiguravaju, na osnovi jednakosti muškaraca i žena: a) jednako pravo na sklapanje braka; (...) e) jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju i razmaku između svoje djece (...) (članak 16. stavak 1. Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama od 18. XII. 1979.).

Stoga bi dugoročno najteža posljedica donošenja ovakvoga zakona bila sustavno pravno rastakanje obitelji kad se taj pojam priznaje paru i to paru koji nije ni registriran, niti ima obvezu živjeti zajedno (obitavati), niti imati zajedničko kućanstvo, niti je prirodna, niti je osnovna društvena, niti je biološko-reproduktivna, niti je odgojna jedinica.

 

19. Služi li predloženi zakon doista ozakonjenju veza homoseksualnih parova?

Ne. Zato jer se uz registrirano životno partnerstvo odmah uvodi pojam neformalno životno partnerstvo. Time se relativizira i obezvrjeđuje formalno životno partnerstvo. Ako je svrha zakona urediti zajednicu homoseksualnih osoba ili barem osoba istoga spola, onda se nju uređuje reguliranjem, a ne dereguliranjem; poticanjem da se te osobe registriraju, a ne da ostanu neregistrirane.

 

20. Što onda ostaje kao razlika između braka i životnoga partnerstva?

Dvije su razlike između braka i životnoga partnerstva koje zakon predviđa. Prva je: „Bračni drugovi dužni su jedan drugomu biti vjerni, uzajamno se pomagati i uzdržavati, međusobno se poštovati te održavati skladne bračne i obiteljske odnose.“ Životni partneri, pak, nemaju obvezu biti vjerni jedan drugomu, niti održavati skladne partnerske i obiteljske odnose, a obvezani su se međusobno pomagati i pružati njegu i pomoć samo „u slučaju bolesti“.

Druga je: „Bračni drugovi sporazumno određuju mjesto stanovanja i obiteljsku kuću ili stan u kojem će stanovati s djecom nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb i koji predstavlja obiteljski dom za njih i djecu.“ Životni partneri, pak, nemaju obvezu odrediti zajedničko mjesto stanovanja, niti imati zajedničko prebivalište, boravište ili dom. A bez te obveze zajedničkoga obitavanja, istoga obitavališta, zajedničkoga doma i kućanstva, skupnoga života ne može se konstituirati obitelj, niti tražiti štovanje i pravna zaštita obiteljskoga života, dostojanstva i ugleda! Stoga se zakonom neosnovano životnim partnerima dodjeljuje zaštita obiteljskoga života iako se od njih uopće ne traži da zasnuju obiteljski život.

 

21. Je li taj prijedlog zakona usklađen s Ustavom RH koji određuje da je brak životna zajednica žene i muškarca?

Ne. Pisci i predlagatelji zakona shvaćaju životno partnerstvo kao konkurenciju, čistu simetriju ili paralelnost, tj. istost (podudarnost, identičnost, istovrsnost) braku, samo kao puko drugo ime za brak; vrstom obitelji, društvu jednako korisnom kao i brak u kojem se rađaju djeca, vrijednom stoga brojnih povlastica porezne, socijalne, zdravstvene, mirovinske i statusne naravi (državljanstvo, prebivalište, azil, dozvole boravka i rada).

 

22. Zašto je predloženi zakon veliki uspjeh vladajuće koalicije?

Zato jer je homoseksualni lobi jedina skupina u društvu s kojom je Kukuriku-koalicija uspjela uspostaviti dijalog. To im nije uspjelo s gospodarstvenicima, bankarima, sindikatima, liječnicima, učiteljima i nastavnicima, znanstvenicima, sveučilišnom zajednicom, državnim i javnim službenicima, hrvatskim braniteljima, športašima, Crkvom, Ustavnim sudom ni s europskim fondovima. Nisu riješili problem povratka izbjeglih iz Hrvatske u Srbiju, ni problem povratka Hrvata prognanih iz Bačke, Srijema, Bosne i Hercegovine. Nisu riješili problem nestalih. Nisu riješili ni jedan granični problem. Nisu zaključili, nego raspirili žeravice Drugoga svjetskoga rata. Nisu riješili problem ni jedne manjine. Homoseksualci i lezbijke jedina su manjina koja je u fokusu aktualne vlasti. No, ovim zakonom ni njima ne će pomoći, nego će ih getoizirati.

 

Petar Marija Radelj

 

Tko želi sam utvrditi više:

Prijedlog zakona, za prvo čitanje (13.12.2013.)

Konačni prijedlog zakona (24.6.2014.)

Prijedlozi provedbenih propisa su u javnoj raspravi do 3. srpnja 2014.

 

Mislite li da je ovo važna tema? Podržite nas na Facebooku ili na jedan od načina navedenih ovdje.