Podržite nas!

Uzroci homoseksualnosti

19.02.2017 21:00

Jesu li objašnjenja današnjih psihijatara u vezi toga što je homoseksualnost i kako nastaje dovoljno dobra za ljude koji se unutar sebe suočavaju s istospolnom privlačnosti ili za roditelje koji su prisiljeni prepustiti djecu koja se „outaju“ kao gay ili lezbijke opasnom gay svijetu? Mnogi ljudi traže jasne odgovore i rješenje za svoje probleme koje im mainstream psiholozi, psihijatri i socijalni radnici danas ne žele dati, osim ako to nije odgovor na pitanje kako se „boriti“ s netolerantnom okolinom, a ne sa samom bolešću. Jer ukoliko nema bolesti, a nema je od 1974. godine, onda naravno da neće biti ni lijeka.

David Matheson je klinički terapeut i autor knjige „Kako postati potpun muškarac: Arhetipi i načela“. Životne priče stotina homoseksualnih muškaraca s kojima su David i suradnici osobno imali prilike raditi pružaju snažne dokaze o postojanju osam čimbenika koji mogu prouzročiti razvoj homoseksuanosti kod dječaka.

 

Uzroci homoseksualnosti

Pretpostavlja se da homoseksualnost oduvijek postoji, ali je unatoč tome bila i ostala ogroman tabu. Većini je ljudi neobjašnjiv poriv koji tjera ljude na intimne odnose s istim spolom te se radije pravimo da tako nešto ne postoji. Kao nerazumljivu i zastrašujuću pojavu društvo ju je stoljećima držalo omeđenu neprobojnim granicama unutar zabranjenog prostora, po mogućnosti što dalje od djece. Tek posljednjih godina svijest ljudi se u odnosu na homoseksualnost rapidno mijenja. Ali ovaj „divovski skok“ ne događa se prirodno već kao rezultat sve agresivnijih oblika „ispiranja mozga“, što se postiže uguravanjem gay likova u svaku drugu seriju za odrasle i mladež, u video spotove popularnih hitova, plasiranjem filmova koji kod većine ljudi izazivaju instant grižnju savjesti prema homoseksualcima, ali i instant mržnju prema vjernicima („Molitve za Bobbyja“). Otprilike u svaki drugi predmet u školama i vrtićima ugurava se tematika rodne ideologije, uslijed militantnih zahtjeva LGBT udruga događa se blitzkrieg promjena zakonodavstva, uvode se gay „brakovi“ i tome slično. Posljedica ovog programiranog „prihvaćanja“ homoseksualnosti i zapovjedane „tolerancije“ jest ta da smo neminovno suočeni s novim tabuom zbog kojeg ljudi ponovno preferiraju zabijati glave u pijesak.

Naime, zbog straha od etiketiranja i napada rijetko će se tko u javnosti usuditi spomenuti da je do nedavno, točnije do 1974., homoseksualnost službeno u znanstvenoj literaturi bila tretirana kao bolest odnosno poremećaj. Deklasificirana je, odnosno skinuta s popisa mentalnih bolesti, u sedmom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne bolesti Američkog društva psihijatara (APA).  Je li u međuvremenu došlo do neke nove znanstvene spoznaje o ovoj pojavi ili novog činjeničnog stanja o mentalnom statusu homoseksualaca? Ne, već je u 70-tim godinama prošlog stoljeća pritisak gay aktivista i gay zajednice na znanstvenike iz područja psihijatrije i psihologije postao neizdrživ. Problem se riješio, kao što to obično biva (ali ne u znanosti!), formiranjem radne skupine unutar APA-e čiji su članovi odlučili ovaj stoljetni problem riješiti glasovanjem: 13 članova glasovalo je za skidanje homoseksualnosti s popisa bolesti, dvojica su bila sudržana. Zahtjevi gay aktivista bili su zapravo da se homoseksualnost već tada proglasi normalnom pojavom, ali i ovo je bilo sasvim dovoljno.

Danas, ukoliko nas intrigira tema homoseksualnosti i ukoliko želimo istraživati kako homoseksualnost nastaje, pronaći ćemo na službenim stranicama Američkog društva psihijatara (APA) objašnjenje kako unutar znanstvene zajednice trenutno ne postoji konsenzus o uzrocima homoseksualnosti:

„Među znanstvenicima trenutno ne postoji konsenzus o tome što točno uzrokuje razvoj heteroseksualne, biseksualne, homoseksualne ili lezbijske orijentacije kod osobe. Iako su mnoga istraživanja ispitivala moguće genetske, hormonalne, razvojne, društvene i kulturne utjecaje na razvoj seksualne orijentacije, do sada ne postoje znanstveni dokazi koji bi znanstvenicima omogućavali da donesu bilo kakav zaključak kako seksualnu orijentaciju uzrokuje jedan ili više čimbenika. Mnogi znanstvenici vjeruju kako kombinacija genetskih i psiholoških čimbenika istovremeno igra vrlo kompleksnu ulogu. Ipak, većina ljudi smatra kako su imali malo ili nikakve veze s odabirom vlastite seksualne orijentacije.“

No je li ovo dovoljno dobro objašnjenje za ljude koji se unutar sebe suočavaju s istospolnom privlačnosti ili za roditelje koji su prisiljeni djecu koja se „outaju“ kao gay ili lezbijke prepustiti opasnom gay svijetu? Naravno da nije. Mnogi ljudi traže jasne odgovore i rješenje za svoje probleme koje im mainstream psiholozi, psihijatri i socijalni radnici danas ne žele dati, osim ako to nije odgovor na pitanje kako se „boriti“ s netolerantnom okolinom, a ne sa samom bolešću. Jer ukoliko nema bolesti, a nema je od 1974. godine, onda naravno da neće biti ni lijeka.

Rodna cjelovitost

David Matheson je klinički terapeut koji za razliku od većine psihijatara  daje odgovore na teška pitanja s kojima se suočavaju osobe s neželjenom spolnom orijentacijom. Ovaj magistar znanosti karijeru je započeo radeći s mladima, kliničku praksu obavljao u Los Angelesu,  te nakon sedam godina osnovao privatnu praksu na području New York Citya. Iz toga je kasnije nastala Hume klinika u istoimenom gradu u državi Utah gdje David trenutno radi. Autor je knjige „Kako postati potpun muškarac: Arhetipi i načela“ i suautor knjiga „Putovanje u muškost“ i „Putovanje u nepoznato“.

Stvorio je projekt „Centar za rodnu cjelovitost“ – interaktivnu web stranicu pomoću koje zajedno sa kolegama psihijatrima nastoji pomoći osobama koje se bore s različitim traumama, posljedicama zlostavljanja ili osobama koje se nalaze u disfunkcionalnim emocionalnim odnosima. Također pružaju pomoć kod ovisnosti o pornografiji te drugih seksualnih ovisnosti.

Postizanje rodne cjelovitosti znači osjećati se potpuno unutar svog spola iz čega proizlazi zdrav osjećaj ispunjenosti u odnosu sa suprotnim spolom. U cilju boljeg razumjevanja ove definicije autor je obrazložio koji su sastavni djelovi rodne cjelovitosti: to su rodna kongruentnost ili podudaranje, istospolno prijateljstvo te osjećaj za različitost i komplementarnost među spolovima. Prva komponenta znači zdrav osjećaj potpunosti unutar svog spola, način na koji doživljavamo vlastitu muškost ili ženskost, i jedna je od temeljnih potreba svih ljudi, bilo ženskog ili muškog spola.

Drugi element rodne cjelovitosti vezan je za naše odnose s drugim osobama istog spola, što je također jedna od temeljnih potreba. Muškarci trebaju prijateljstva i druženja s drugim muškarcima, „muško zbližavanje“ i „muške aktivnosti“, u dostatnim količinama kako se ne bi osjećali usamljenima i praznima. U normalnim okolnostima sve će to dobiti kroz odrastanje. Ovi stručnjaci smatraju kako je kod mnogih muškaraca koji osjećaju istospolnu privlačnost jedna ili obje od ovih temeljnih potreba ostala nezadovoljena što je dovelo do veće ili manje insuficijencije muškosti. Također su kod homoseksualaca postigli dosljedne rezultate u smanjenju seksualnih osjećaja prema muškarcima jednom kada su uklonili psihološke i emocionalne barijere koje su ih spriječavale u zadovoljavanju dviju temeljnih potreba: osjećaja potpunosti unutar vlastitog spola i „muškog zbližavanja“. Seksualni osjećaji prema muškarcima smanjivali bi se kako bi rastao osjećaj vlastite muževnosti i bratstva među muškarcima.

Osjećaj za različitost među spolovima znači spoznaju realnosti o postojanju dva suprotna spola koji se međusobno razlikuju prema svojim fizičkim karakteristikama, ponašanju, načinu razmišljanja, ispoljavanju emocija te društvenim ulogama. Važno je ovdje uočiti kako je temeljni cilj rodne ideologije dokidanje ovih razlika odvajanjem roda od spola i stvaranjem što veće konfuzije umjesto osjećaja za različitost među spolovima, tvrdnjama kako su rodne razlike kulturološki uvjetovane kroz povijest odnosno nametnute kroz društvene norme te da su vrlo malo ili nimalo biološki determinirane.

Osjećaj za komplementarnost spolova znači dobar i plodonosan odnos među dva spola u kojem jedan spol dopunjava, uravnotežuje i oplemenjuje onaj drugi. Većina će muškaraca u suprotnom spolu vidjeti nešto poželjno i vrijedno što pridonosi njihovom spolu te će također u sebi osjećati da svojim pozitivnim kvalitetama mogu pridonijeti boljitku suprotnog spola.

Prema iskustvima Davida Mathesona i njegovih kolega većina homoseksualnih muškaraca ne doživljava žene komplementarnima svojoj muškosti. Niti osjećaju da sami bilo čime mogu ili žele doprinijeti pripadnicama ženskog spola. Interesantno je da se ovi osjećaju javljaju i kod osoba koje nisu razvile homoseksualnost, ali unatoč tome čitav život kontinuirano imaju probleme sa suprotnim spolom, upadaju u disfunkcionalne odnose i najčešće ne ulaze u brak nego vječito traže „pravu ljubav“.

 Osam predispozicijskih čimbenika

Znanstvena zajednica je na području psihijatrije i psihologije do sada iznijela mnogo hipoteza, ali dala malo pouzdanih odgovora na pitanje o tome što uzrokuje istospolnu privlačnost. Godine iskustva koje su David i njegovi kolege uložili pružajući pomoć osobama homoseksualne orijentacije daju puno jasniju sliku o tome.

Njihovo iskustvo u radu s ovom tematikom daje im za pravo da se u mnogo čemu slože s gore navedenom izjavom koja se nalazi na stranicama APA-e. Točno je da su uzroci istospolne privlačnosti kompleksni te da kombinacija genetskih i psiholoških čimbenika igra vrlo kompleksnu ulogu. I većinom je točno da osobe koje osjećaju istospolnu privlačnost imaju osjećaj kako svoje homoseksualne osjećaje nisu birale.  

 Također se slažu kako još uvijek ne postoje uvjerljivi dokazi o točnim čimbenicima koji određuju razvoj seksualne orijentacije. Ipak smatraju kako se o uzrocima homoseksualnosti zna mnogo više nego što to APA želi priznati. Životne priče stotina muškaraca s kojima su David i suradnici osobno imali prilike raditi pružaju snažne dokaze o postojanju osam čimbenika koji mogu prouzročiti razvoj homoseksuanosti kod dječaka. Malo je muškaraca s istospolnom privlačnosti potvrdilo prisutnost baš svih ovih čimbenika. Isto tako, velik broj heteroseksualnih muškaraca iskusilo je barem neke od njih. Tako da je očito kako čimbenici koje navodimo nemaju direktnu uzročno-posljedičnu vezu na razvoj homoseksualnosti u dječaka. Vjerojatnije je da se radi o različitim i vrlo kompleksnim kombinacijama čimbenika koji stvaraju neke od osnovnih uvjeta za pojavu homoseksualnosti. Predispozicijski čimbenici dakle ne stvaraju homoseksualnost sami od sebe već pripremaju scenarij za pojavu iste.

Osam predispozicijskih čimbenika koji se najčešće javljaju kod osoba s istospolnom privlačnosti su nezdravi odnosi sa ženskim osobama u djetinjstvu, iskrivljeni pogled na spol i rodne uloge, osjećaj nepodudaranja unutar vlastitog spola, problemi u odnosima s drugim muškarcima, prerana izloženost seksualnim sadržajima, seksualno zlostavljanje, neki problemi biološke prirode i fizičkog izgleda te emocionalni i psihički problemi.

U nastavku ćemo nastojati objasniti svaki od ovih osam predispozicijskih čimbenika. Čitatelji bi trebali imati na umu kako su osobna obiteljska iskustva homoseksualnih muškaraca uistinu šarolika te kako se ono što će pročitati u nastavku neće nužno odnositi na svakog muškarca koji osjeća istospolnu privlačnost.

Nastavlja se...

Mislite li da je ovo važna tema? Podržite nas na Facebooku ili na jedan od načina navedenih ovdje.