Podržite nas!

Znanost, masturbacija, ZO

03.01.2013 11:00

Znanost i masturbacija

Mnogi će se s razlogom zapanjiti nad činjenicom kako je masturbacija postala nacionalno pitanje dok je istovremeno 350.000 ljudi nezaposleno. U posljednje vrijeme kao da su se stvari u društvu premjestile s onog bitnog na nekakva sporedna pitanja, poput onoga o zdravstvenom odgoju. Često smo u raznim izjavama mogli čuti riječ „znanost“, kao nešto što se veličalo i uzdizalo, a istovremeno malo je stvarne znanosti u tim izjavama bilo. Pa već kad smo kod znanosti o masturbaciji, sama Znanost i zdravi razum zahtijevaju da im se obrani čast u ovom pitanju, koliko god ono marginalno bilo.

Onaj tko se prvi odlučio odjenuti ruhom znanosti, bio je kurikulum znanstvenog odgoja. U ime znanosti kurikulum je deklarirao kako jedanaestogodišnjacima treba „objasniti masturbaciju kao sastavni dio ljudske spolnosti i objasniti pogrešnost nekad raširenih vjerovanja o njezinoj štetnosti“.[1] Dodatno su ljudi koji se nazivaju znanstvenicima i koji su radili na izradi kurikuluma, pojasnili kako je masturbacija „nešto sasvim normalno“[2] i kako to tvrdi znanost. I zaista, ove nam konstatacije na prvi pogled izgledaju samorazumljivo i nema ničega što bi se tu moglo nazvati spornim. Međutim, Znanost je jako hladna i štura ličnost te vrlo sitničavo i kritički pristupa svakome onome tko se usudi nazvati njenim imenom. Radi obrane svoga imena, Znanost je ipak odlučila preispitati gore spomenute tvrdnje koje uzimamo zdravo za gotovo i rasvijetliti ih svojim kritičkim okom.

 

Sastavni dio ljudske spolnosti?

Kritički um se prvo zapitao je li zaista izjava da je nešto sastavni dio ljudske spolnosti znanstvena izjava? Naime, iako tvorci kurikuluma tvrde da je to znanstvena izjava, možemo postaviti pitanje na koji način se to empirijski dokazuje i koja znanost točno je to dokazala? Možemo se složiti da velik broj ljudi to radi, ali to nije još dokaz da je nešto sastavni dio ljudske spolnosti. Općenito, reći da svi nešto rade ili da svi nešto misle pa da je zato to istinito, je logička pogreška priziva na većinu. Tu pogrešku logika poznaje već stoljećima. Svi ljudi su mislili da je Zemlja ravna pa nije bila, svi su mislili da se ljudi rađaju kao robovi pa se ne rađaju. Dakle, priziv na činjenicu da svi masturbiraju još uvijek nije dokaz da je to sastavni dio ljudske spolnosti.

Očigledno je da neke za neke stvari možemo dokazati da su sastavni dio ljudske spolnosti. Tako biologija dokazuje da su penis i vagina sastavni dio ljudskog reproduktivnog sustava ili da su testosteron i estrogen odgovorni za razvoj sekundarnih spolnih obilježja. Embriologija može zaključiti kako novi ljudski život nastaje spajanjem muške i ženske spolne stanice. Možemo dokazati i da razina spolnih hormona utječe na raspoloženje i psihološko stanje osobe. Međutim, na koji način znanstveno dokazati da je određeno ljudsko ponašanje, poput masturbacije, integralni dio ljudske spolnosti? Ako je nešto integralni tj. sastavni dio nečega, to znači da to dvoje nužno pripada zajedno. No, činjenica jest i da velik broj ljudi zapravo NE masturbira. Je li onda masturbacija i sastavni dio njihove spolnosti? Određeni broj ljudi prakticira sado-mazo seks, znači li to da je sadomazohizam sastavni dio ljudske spolnosti? Postoje ljudi koji prakticiraju nekrofiliju ili zoofiliju, znači li to da su te pojave sastavni dio ljudske spolnosti? Ovi primjeri nemaju namjeru moralno izjednačiti masturbaciju sa nekrofilijom, zoofilijom ili sadomazohizmom, njima se samo želi pokazati da ne možemo određeno seksualno ponašanje nazivati sastavnim dijelom ljudske spolnosti samo zato jer ga neki ljudi prakticiraju. Znanost to ne dopušta.

Osim na Facebooku, možete nas podržati uplatom na ŽR 2360000-1102338528 ili pozivom na broj 060 800 334 (3,00 kn iz fiksne ili 4,04 kn iz mobilne mreže + PDV)!

Norme, vrijednosni sudovi i poticanje na masturbaciju

Nadalje, tvorci kurikuluma koji se nazivaju znanstvenicima obznanili su kako je masturbacija „nešto sasvim normalno“ i „nešto što svi rade“. Kada za nešto tvrdimo da je normalno, onda sama riječ norma-lno implicira da postoji neka NORMA u skladu s kojom to tvrdimo. Riječnik definira „normu“ kao pravilo, standard, razmjer nečega, mjerilo, propisani oblik, uputu, naputak...[3]  Dakle, kada tvrdimo da je nešto u skladu s normama tj. da je normalno mi iznosimo vrijednosni sud, a ne znanstvenu činjenicu. Problem kod vrijednosnih sudova je taj što oni ne mogu biti jednostavno dokazani metodama pozitivne znanosti, kao što to mogu biti biološke ili fizikalne pojave. Eksperimentom i drugim empirijskim metodama mi možemo dokazati da protoni imaju masu ili da hipofiza stvara hormone, ali koji bi to empirijski postupak mogao dokazati da čovjek ne bi trebao silovati drugu osobu ili da ne bi trebao ubiti nevinoga? Znanost zahtijeva da ispravno shavaćamo njene unutarnje podjele. Ona zahtijeva da razumijemo razliku između pozitivnih (matematika, fizika, bilogija...) i normativnih znanosti (etika, poetika) i tako razlučimo da je izjava „nemamo dvije matematike pa nam ne trebaju niti dva zdravstvena odgoja“[4] pogrešna. Pozitivne znanosti tvrde da nešto jednostavno jest i ne ulaze u prosudbu poželjnosti ili moralnosti te činjenice, dok normativne znanosti da bi nešto trebalo biti na određen način u skladu s određenim normama koje se smatraju poželjnima. Dakle, konstatacija da je masturbacija nešto sasvim normalno je vrijednosni sud, a ne znanstvena činjenica koja se može egzaktno dokazati. Ovime se ne želi reći kako je ta konstatacija pogrešna, već samo da nije znanstvena činjenica.

Osim toga, značenje riječi norma opisuje se, između ostalog i riječima uputa i naputak. Kada tvrdimo da je nešto normalno, onda upućujemo ili dajemo naputak da je takvo ponašanje u skladu s poželjnim normama i kao takvo, i samo je poželjno. Normativne znanosti su takve da uvijek nešto tvrde preskriptivno tj. ako je u skladu s normom, trebalo bi to činiti, a ako nije, ne bi trebalo. Tvdreći da je nešto normalno implicitno potičemo na takvo ponašanje! Naravno, to ne znači da poticanje na određeno ponašanje smanjuje slobodu osobe da se ponaša drugačije od propisane norme. Poučavajući djecu da nije dobro krasti, ne znači da smo im uskratili mogućnost da kradu. Poučavajući djecu da masturbacija nije punina ljudske spolnosti, ne znači da smo im uskratili mogućnost da masturbiraju. Poučavajući djecu da je masturbacija poželjna, ne znači da smo im uskratili mogućnost da ne masturbiraju. Odgoj djece u skladu s određenim vrijednosnim normama ne uskraćuje slobodu čovjeka da se ponaša drugačije, ali ga svakako usmjerava prema određenom ponašanju koje se smatra poželjnim. Taj zaključak je u direktnoj suprotnosti s tvrdnjom tvoraca kurikuluma kako „program ne potiče niti jedno ponašanje, već samo iznosi činjenice.“[5]

 

Monopol nad vrijednosnim sudovima

Kada se radi o etici i ostalim normativnim znanostima, javlja se problem što se istinost pojedinih tvrdnji ne može dokazati eksperimentalno ili egzaktno, već se ona dokazuje razumskim procesima logičkog argumentiranja, gdje iz nekih premisa koje smatramo istinitima izvlačimo istinit zaključak, za kojeg onda tvrdimo da vrijedi s apsolutnom nužnošću. Kada se radi o masturbaciji, postoje istaknuti znanstvenici, etičari i filozofi koji logički argumentiraju kako masturbacija nije punina ljudske spolnosti i kao takva ne može se uzeti za normu ljudskom ponašanju. Oni taj zaključak izvlače iz tvrdnji da je sastavni dio ljudske spolnosti to da je ona okrenuta drugoj osobi i da bi ljudi trebali svoje ponašanje usmjeriti prema maksimalnom ostvarenju vlastite spolnosti u odnosu s drugom osobom te da bi to trebala biti norma spolnom ponašanju. Naravno, postoje i oni koji se ne slažu s time i koji tvrde da bi okrenutost spolnosti prema samome sebi trebala biti norma spolnog ponašanja, poput osoba koje su izradile kurikulum.

Ne idući u dublju argumentaciju koji bi stav ovdje bio ispravan, Znanost ovdje samo želi reći da ona ne tvrdi činjenično da je masturbacija normalna, već da je to vrijednosni sud koji ima i suprotno mišljenje. Znanost želi i sprati ljagu sa svoga imena jer u prošlosti kad god se netko pozivao na nju kako bi konstatirao da je njegov vrijednosni sud o svijetu jedini koji smije postojati, to je bila ili ideologija ili ideologizirana religija. Osnovno obilježje ideologije je držanje monopola nad vrijednosnim sudovima, što se još naziva i „jednoumljem“. Znanost ovim putem želi izraziti svoje nezadovoljstvo situacijom u kojoj ju se nakon toliko povijesnih zloupotreba, opet iznova želi iskoristiti u svrhe nametanja dominantne ideologije.

 

Pogrešnost urbanih mitova o masturbaciji

No, vratimo se s vrijednosnih sudova na znanstvene činjenice. Kao što je već rečeno, kurikulum napominje kao djeci treba objasniti „pogrešnost nekad raširenih vjerovanja o njezinoj štetnosti.“ Ako netko ne zna koja su to „nekad raširena vjerovanja“, znanstvenici koji su izradili kurikulum će vam objasniti da su to vjerovanja koja nazivamo „srednjovjekovima“. Znanost inače ne voli vrijeđanje i onda hladno iznosi svoje činjenice. Ovoga puta se Znanost slaže da treba objasniti pogrešnost vjerovanja kako masturbacija može dovesti do sljepila, dlakavih dlanova ili sterilnosti. Međutim, Znanost je naprosto osupnuta činjenicom de se u njeno ime djeci ne želi objasniti pogrešnost danas raširenih vjerovanja o masturbaciji kao apsolutnoj blagodati.

Iako ove činjenice nisu popularne i rijetko tko ih želi čuti, Znanost inzistira da se u njeno ime iznesu obje strane priče. Mnogi ne znaju, ali masturbacija zapravo ima i negativne učinke na koje ukazuju mnoge znanstvene studije za koje bi djeca svakako trebala saznati. Masturbacija, jednako kod muškaraca i kod žena, može voditi do osjećaja izolacije, negativnih stavova prema osobama suprotnog spola te ljutnje u vezama.[6] Također, masturbacija učestalo uključuje seksualne fantazije, uz često korištenje pornografskog materijala. Pornografija, pritom, može dovesti do daljnjih problema, kao što su ohrabrivanje seksualnih devijacija, pa čak i silovanja.[7] U krajnjim slučajevima pretjerivanja masturbacija može poprimiti dimenziju kompulzije.[8] Svaka kompulzija, pa tako i ona mastrubacijska vuče za sobom niz negativnih posljedica u čovjekovom životu.

 

Još malo činjenica...

 

Nadalje, masturbacija usredotočuje na samoga sebe, što ne mora biti nužno loše, ali aktivnost takve vrste možda nije najbolja priprema za zajednički život, a koja između ostalog uključuje samodarivanje jedne osobe drugoj kao važnu dimenziju odnosa.[9] Zanimljiv je i podatak da je masturbacija često  udružena s osjećajem krivnje, jednako u obiteljima „konzervativnog“ ili „liberalnog“(!) svjetonazora.[10] Iako se grižnja savjesti nakon masturbacije u konzervativnijim okruženjima obično tumači kulturalnim, vjerskim i društvenim utjecajem, postavlja se pitanje odakle grižnja savjesti kod osoba, poglavito djece, koje nisu imale nikakvog doticaja sa religijskim ili konzervativnim odgojem, nego su čak štoviše, odgajana u potpuno svjetonazorski suprotnom duhu? Psihosomatski efekti znaju također nastati kada se psihološke posljedice manifestiraju na psihičko zdravlje. Osjećaji krivnje, nervoze i stida, koji često prate masturbaciju, mogu rezultirati glavoboljom, bolovima u leđima, kroničnim bolovima itd.[11]

 

Učestala masturbacija pretjerano stimulira funkcij parasimpatetičke nervne funkcije, što rezultira prekomjernom produkcijom seksualnih hormona i neurotransmitera poput acetilholina, dopamina i serotonina. Obilna količina ovih hormona i neurotransmitera može uzrokovati da moždane i adrenalne žlijezde obavljaju preveliku konverziju dopamina-norepinefrina-epinefrina, što čini da moždane i tjelesne funkcije postanu izrazito simpatetičke. U prijevodu, događa se velika promjena u tjelesnoj kemiji kada netko učestalo masturbira, a ta promjena za posljedicu ima cijeli niz pojava od umora, bolova u donjem dijelu leđa, problema s vidom, bolova u testisima ili gubitka kose.[12] Novija istraživanja pokazuju korelaciju između masturbacije i opadanja kose jer povećana proizvodnja testosterona je povezana s produkcijom DHT hormona, koji uzrokuje opadanje kose kod muškaraca. No, istraživanja još nisu jednoznačna i nije sigurno je li korelacija između masturbacije i opadanja kose ujedno i uzročnost.[13]

 

 

Uskraćivanje informacija i zabrana preispitivanja

Ako već ove znanstvene činjenice ne zanimaju širu populaciju, onda bi svakako našim mladima, za koje tvrdimo da su izrazito spolno aktivni, bilo zanimljivo čuti podatak da masturbacija često smanjuje seksualne performanse, slabi erekciju i uzrokuje preranu ejakulaciju kod muškaraca i sl.

Postavlja se pitanje zašto program koji za sebe tvrdi da je izrazito znanstven, u ime znanosti ne iznese i drugu stranu priče, kako o masturbaciji tako i drugim pojavama (o kojima zbog dužine teksta, neće biti govora u ovom članku)? Zaista, ne tvrdi se da bi o mastrubaciji trebalo širiti bauk i zastrašivanje, ali kritički pristup je svakako nužan za svaki odgoj koji se naziva znanstvenim. Općenito, pojava uskraćivanja informacija u ime znanosti jer karakteristika svih totalitarističkih režima i pripadnih im ideologija. Ideologija ustvrdi da je stvarnost takva i takva i naredi znanosti da iznosi isključivo podatke koji odgovaraju toj umjetno stvorenoj stvarnosti, a svaka činjenica koja ne bi išla u prilog ideologiziranoj stvarnosti se odbacuje ne zato jer ne odgovara stvarnosti, nego zato jer ne odgovara ideologiji.

Uz monopol nad svjetonazorom i uskrćivanje činjenica, treća bitna odrednica koja pokazuje ideološki karakter uvođenja zdravstvenog odgoja jest fenomen zabrane preispitivanja. Zabrana preispitivanja je jedna od temeljnih obilježja svih ideoloških sustava. Karl Marx u svojim ranim djelima na pitanje o Počelu (grč. arche) svijeta i prirode te na slična pitanja o smislu odgovara: „Ne razmišljajte, ne ispitujte me. (...) Za socijalista ovakva pitanja su nepostojeća.“[14] Slična pitanja odbacuje i Auguste Comte u svom Kursu pozitivne filozofije, gdje ih jednostavno naziva dokonim pitanjima. Ova pojava se može vidjeti i u nekim Nietzcheovim djelima. Današnja ideološka dijalektika je samo izlizana kopija prošlih matrica. Ideolozi 20. stoljeća su svaki pokušaj preispitivanja dominantnog svjetonazora nazivali „reakcionarnošću“ ili „natražnjaštvom“, dok današnji ideolozi drukčija mišljenja nazivaju „zadrtim“ ili „srednjovjekovnim“. I kao što je Marx zabranio propitivanje vlastitih postavki, tako današnji ideolozi zdravstvenog odgoja na sličan način tvrde da svi oni koji se ne slažu s njima ne žele dobro svojoj djeci i da se ne smiju miješati u državne poslove u ovom pitanju. Medijski aparat služi kao i u prošlosti... razne novine, televizije i portali tu su ne da prenose činjenice, već da šire ideologiju. Reklo bi se, na Zapadu ništa novo...

 

Car je gol, program je ideologija

Iz ove kratke analize samo jedne natuknice iz kurikuluma, možemo zaključiti slijedeće:

1. Kurikulum nije znanstven jer pod znanstvenim činjenicama nudi tvrdnje kojima se egzaktna znanost ne bavi.

2. Pod krinkom znanosti kurikulum daje vrijednosne sudove, iako tvrdi suprotno.

3. Iako tvrdi da ne potiče nikakvo ponašanje, već samo iznosi činjenice, pozitivan vrijednosni sud o određenom ponašanju nužnu implicira uputu ili naputak (što vidimo iz samog značenja riječi „norma“) da je takvo ponašanje poželjno te implicitno potiče na takvo ponašanje.

4. Ne samo da daje vrijednosne sudove, kurikulum i zabranjuje drugačije vrijednosne sudove. Držanje monopola nad vrijednosnim sudovima je jedno od temeljnih obilježja ideologije.

5. Iako tvrdi da iznosi sve relevantne činjenice, program zapravo uskraćuje činjenice koje se ne uklapaju s vrijednosnim okvirom koji promovira. Selektivno pristupanje činjenicama je  jedno od temeljnih obilježja ideologija.

6. Uz monopol nad svjetonazorom i selektivno pristupanje činjenicama, uvođenje zdravstvenog odgoja prati i fenomen zabrane preipitivanja dominantnog mišljenja. Sva tri fenomena su temeljna obilježja ideologije i totalitarnih sustava.

Dakle, svi temelji na kojima zastupnici zdravstvenog odgoja tvrde da je on zasnovan, su oboreni samo na jednoj točki iz kurikuluma. Program nije znanstven, program zauzima vrijednosne stavove, program potiče određena ponašanja, program uskraćuje činjenice, monopolizira svjetonazor i zabranjuje preispitivanje... jednom riječju, program je ideologija! Što bi se tek dogodilo da u ime istinske Znanosti na ovaj način proanaliziramo neke spornije dijelove kurikuluma, od naizgled marginalnog pitanja masturbacije...

Autor: Hrvoje Vargić
 

[1] Kurikulum zdravstvenog odgoja. MZOŠ. 2012.

[2] Aleksandar Štulhofer, Nedjeljom u 2, 30.12.2012.

[3] Klaić, B. Rječnik stranih riječi.Nakladni zavod MH. Zagreb. 1986., str 953.

[4] Željko Jovanović, tportal, 6.3.2012.

[5] Željko Jovanović, tportal, 24.9.2012.

 

[6] Christensen C. Prescribed masturbation in sex therapy: a critique. Sex and Mar Ther. 1995;21:87-99

[7] Itzen C (Ed). Pornography, OUP 1992.

[8] Bancroft J. Human sexualty and its problems. Churchill Livingstone. 1985, str. 120.

[9] Folnegović-Šmalc, V. Stručno mišljenje. Program cjelovitog spolnog odgoja TeenSTAR. D-10, str. 3. 2005.

[10] Ibid.

[12] Ibid.

[13] Ibid.

[14] Marx, K. Nationalökonomie und Philosophie in Karl Marx, Der Historische Materialismus: Die Frühschrifte.

ed. Landshut and Meyer (Leipzig, 1932). p. 333 [“Economic and Philosophical Manuscripts,” in Early Writings, ed. and trans. T. B. Bottomore (New York, 1964), p. 206].